Treba imati antene za poeziju, posebnu vrstu osetljivosti koja premošćuje tekst sa nama i nas sa svetom. Antene su i naši receptori za kosmičko i unutarsvetsko – lov utisaka koji se kristališu.
A poeziju već dugo doživljavam kao čestice – aerosoli – koje se ponekad udome u pesnikovom biću i iskristališu se. Ta slika mi je često povezana sa titranjem – npr. poljem pšenice na vetru.
Znam, neko može prigovoriti da je u pitanju neki anahron, romantičarski prebojen pogled, ali, jednostavno, radi se o ličnom doživljaju.
Mislim da je na sličnoj razmišljajnoj liniji i Zagajevski, klasik i još jedan autor u nizu poljskih pesničkih divova. Njegove „Antene” pokazale su da se i danas piše velika poezija – ona koja nije samonikla, ali ni neosetljiva na svakodnevicu. Fina mera odlikuje ovu poeziju – bilo da u pesmi posvećenoj Zebaldu piše o sudbinama nađenim u antikvarijatu, o mačkama kao kineskim filozofima ili o sprezi umora, tišine, pevanja, Zagajevski obogaćuje, tiho a ushitljivo nadražujući naše poetske antene. Njegova je „cisterna noći”, snežna pustinja „koja puca od prekomerne sreće” i profesorka dikcije koja odlazi u penziju, i život koji je snažniji od ništavila. Da, ima ovde i neke dostojanstvene radosti, ne volim književnost koja beži od nje.
„Poezija je radost ispod koje se krije očajanje, a ispod očajanja je opet radost.” (82)