Žene koje mašu rukama

by Jadranka Kosor

O bolestima i iskustvima oporavaka nakon njih u nas se i dalje govori rijetko, gotovo sa sramom, kao o nečemu što se događa drugima i dalekima, a svi znamo da se sve to događa i nama i nama bliskima. Ta je iskustva teško dijeliti, a tu traumu, kao i mnoge druge, nosimo duboko u sebi a da o njima ne progovaramo. Jadranka Kosor u novoj autobiografskoj prozi Žene koje mašu rukama bez ustezanja govori o iskustvu operacije obaju koljena, boravka u toplicama, oporavaka, hodanja na štakama i oslobađanja od njih. Kako se oslobađa od štaka, autorica se prisjeća i nekih ne tako lijepih trenutaka iz svoga života – dramatičnih, kada je kao mlada djevojka jedva preživjela jedan pad, ali i nekih komičnih poput udvarača iz prošlosti koji se pojavljuju kao smije­šni starci u sadašnjosti. Jednako tako bez zadrške izražava svoje političke stavove, komentira situaciju u zemlji i u svijetu, iznosi svoj strah od neoustaštva i govori o tome kakvo je mišljenje o toj temi, kao i o jednomnjezinupotezu kada je kao mlada političarka otišla sa skupa gdje se zaziva­la NDH, imao predsjednik Franjo Tuđman. Jadranka Kosor u ovoj prozi koja se čita kao roman cizelirano opisuje i susrete s običnim ljudima, a uvijek s mnogo ljubavi govori o svojoj obitelji. Žene koje mašu rukama knjiga je o svim ženama koje se moraju osloboditi svojih štaka, stvarnih ili metaforičnih, da bi mogle disati i živjeti slobodno, punim plućima, znajući pri tome da je to i stalna borba i njihovo pravo, ne samo da nemaju štake već i da mašu rukama koliko god i kada god žele.
Jadranka unatoč štakama pokušava svakodnevno kuhati, održavati čistoću u stanu, izbjegavala je uvijek pomoć kućne pomoćnice. Da, kako se tuširati kad si nestabilan, ovisan o štakama? Kako se brisati ručnicima? Jadranka, sva skrupulozna, sramežljiva, svladava sram i mučninu te govori i o pripremi za operaciju, o papirnatim gaćama, o problemima u obavljanju nužde. Nerado govorimo o tome, ali to postaje bitan čimbenik svakodnevnog života, pogotovo kad zađeš u neke zrele godine.Čitam sve to i prepoznajem se u svakoj rečenici. Zapravo mi je teško i suditi, pitam se kako će ovu knjigu čitati netko tko je još mlad i sve ga to ne dotiče. Ali, i takvi ljudi imaju roditelje, imaju bake i djedove, nisu izolirani od takvih iskustava. Vjerujem, stoga, da Jadranka Kosor nije napisala knjigu o starosti i bolesti samo za starce i bolesnike. Ne, ona piše dovoljno dobro i vješto da to može zainteresirati sve senzibilne čitatelje bez obzira na dob.
Velimir Visković

256 pages, Hardcover

Published January 1, 2026

Reviews

[Anđela]

Jadranka Kosor je već dugi niz godina moja heroina na Twitteru (nikad X-u), ovo je njena prva knjiga koju sam pročitala, a mislim da nije zadnja.

Inteligentno, britko, iskreno, osobito dok piše o objektivno ružnim, subjektivno još ružnijim zdravstvenim borbama s operacijama koljena (mn.) i života na štakama (mn.). Na trenutke je malo nadmena (oko svojih političkih zasluga, no nije joj za ozbiljnije zamjeriti), a katkad je i svjesna svoje nadmenosti prema drugim ljudima i ironije žaljenja usamljenih i starih dok i sama stari i samuje. Iskreno sam zamrzila Čovjeka koji ju je zaključao i žalila brojne jadne poluudvarače koji su je naganjali. Fantastično je secirala političku situaciju i sve gadosti kojima smo svjedočili 2025., a za kraj smo dobili topao paragraf o Greni i unuku, koji će njemu jednog dana sigurno biti jako lijepa posveta. Preporuke!

"Nakon svih boravaka u lječilištima, u toplicama i u klinikama spoznala sam sam kako nezamislivo mnogo usamljenih ljudi živi posvuda oko nas, samih iz različitih razloga i bolno usamljenih a da se nitko o njima ne brine, ne misli na njih niti na njih obraća pažnju dok oni besciljno tumaraju ulicama, mnogi sa štakama, hodalicama, usporeni i uvijek pretoplo odjeveni. Samo da ne budu sami u svojim stanovima ili u svojim sobama u staračkim domovima."

"U Hrvatskoj su odjednom toga ljeta kad sam počela mahati rukama izblijedjele crvene, bijele i plave boje pa je osobito važna postala crna, a najglasniji su postali oni koji su željeli da se svi odjenemo u crno."

"Zanimljivo je inače kako ženama uvijek, kad ih žele uvrijediti, muškarci viču da su kurve, a to znaju vikati i ženama žene, a ta se kvalifikacija nikada ne izriče muškarcima, a i ne postoji uvreda muškarcu koja bi bila jednako uvredljiva, ekvivalent uvrede, kao što je kad se nekoj ženi kaže da je k..va. Nitko se od dičnih muškaraca, dužnosnika, nije javio u zaštitu žena u tom malom zaboravljenom gradu kojima su vikali da su k..ve, ali su se onda na Dan borbe protiv nasilja nad ženama šepurili licemjernim porukama o zaštiti žena od nasilja. Iako je važan stup vladajuće većine bio zastupnik koji se rukama i nogama borio protiv Istanbulske konvencije o zaštiti žena od nasilja, a inače je o šefu, prije nego što je postao uzdanica vladajuće većine, govorio da je taj šef "hodajuća sotona i patološki lažljivac"."