Malo mi je bilo jedno čitanje da bih sagledala šta (sve) Tranzitna viza može biti, pa sledi pobroj onoga što sam sigurna da nije, tačnije, na šta je ne treba svoditi, uz napomenu da je reč o romanu zbog koga ciglo deset dana imam akutne napade, afazije, disleksije i logoreje – naizmence. I sreće. Polaaako rastuće sreće.
Već sam isticala posvećenost izdavača Radni sto i pohvaljujem opet, ovoga puta sa naročitim naglaskom na prevodu Bojane Denić zbog... hajde, reći ću senzitivnosti i samokontole, budući da ničim objektivnim ne mogu braniti utisak da se iz ove knjige (još) nešto čuje. Da pojasnim: Anu Zegers ranije nisam čitala, nisam gledala izvor i sumnjam da je bilo nekih velikih začkoljica. Ipak, gotovo sigurna da nije bilo naivno preneti atmosferu i uhvatiti veoma, veoma finu frekvencu ovog romana, a bez zabasavanja u vinaverstvo, žangorska kinđurenja i ostala pretakanja tuđe melanholije.
Višeslojnost Tranzitne vize je u potki ali se otvara odmah, od prve strane, sa puno poštovanja prema čitaocu, a bez uvodnog naklona, sedativnog rukavca ili budilnika za pažnju. Odatle narativ teče sasvim glatko, pa vam se čini da je pravolinijski, vremenski i prostorno gotovo u celosti plošan, sa tek suptilnim ponirućima tu i tamo. A nije. Jer nije po sredi tendeciozno skrivanje, modernističko opsenarstvo (pre bi se moglo govoriti o realističkom maniru sa malo i odmerenih efekata), ili maskiranje formom: lak je korak Ane Zegers, miran. I upravo njime ćete biti zavedeni, pa će vam tek naknadna pamet ispostaviti račun za dezorijentisanost koje, očekujući nešto drugo, tokom čitanja niste bili svesni. I sa likovima ćete se pomiriti, ali i to tek naknadno, kad shvatite da su i dovršeni i na pravim mestima.
Ne bojte se bauljanja po šizoidnoj lapavici fantomskih strahova, bez obzira što ste se tokom onih godina pred ambasadama toliko nadreždali da se i dan danji živi zakafkijanite u jezi ma i na pomen birokratskog vilmana. Ovde i najsmolavija izmaglica postaje nežni akvarel (u otmenom ramu), pa još stopljen živim zvucima, da čovek zdravo pomisli kako, evo, Deblin lično strimuje sa Berlinaleksanderplaca. Ni govora, međutim, nema o bojenju Kafke, a kamoli trbuhozborstvu: ne hoda hrabrost Ane Zegers ničijom prtinom. Ni po lavirintu apsurda.
Nije Tranzitna viza od sećanja klesan spomenik užasu koji je autorka preživela: nije ona ego za memoarske intervencije po arhivima, niti je bakica koja se ljulja na obodu senilnosti u žal-za-mladost, krpeći od minulog pakla reminiscentne bajke sa poukom za naraštaje boljih ljudi (sažaljevam slučaj, ljubitelji Regine Šer). Ana Zegers je svoj užas nadživela, ne dozvlivši mu da joj žigoše integritet i postane njena glavna odrednica. Ožiljci joj nisu odlikovanja, a ni stid, te svoje iskustvo mirne duše predaje osobi koja je drugog pola, druge dobi, drugih pogleda na svet, znanja i navika i, taj će nam, sasvim običan, svojim, sasvim običnim rečima – jer pričati se mora – iz sasvim direktng prvog lica ispričati svašta smešno, strašno i tužno: da se može umreti od čekanja, da se može piti kafa od sušenog graška, lihvariti, potkazivati, izdavati (i soba i prijatelji), lako otići, ali i ostati. I živeti.
Nije Tranzitna viza ni ratna, ni antiratna knjiga. Ratne su kulise.
Nije ni priča o bezuslovnoj žrtvi kakvu samo sudbinska ljubav može da traži. Sudbina tera svoj neumitni ćef – gola ironija i mučni bizar – šta tu više ima da se piše.
Nije ni lament na krhkom ljudskosti i svih metamorfoza na koje je goni stampedo gole egzistencije, ni trebljenje nada od strepnji, ni traktat o sebičnosti, ni poziv na solidarnost, ni triler, ni detektivski roman. A sve su joj to elementi, pojedinosti koje se lako mogu uhvatiti. Celina je nešto drugo.
Evo, najzad, jednog mogućeg jeste, makar moga: Tranzitna viza je utočište književnosti: i za književnost i za identitet.
Izvol’te:
„... Sunce je sijalo, ali me je ipak tog jutra obuzela tuga koji Francuzi nazivaju cafard, ’bubašvaba’. Oni žive tako lepo u svojoj lepoj zemlji, sve im ide glatko, sve životne radosti im leže nadohvat ruke, a opet ih ponekad obuzme neka neizmerna dosada, neka neutaživa praznina – sve u svemu cafard...
... Od silne dosade počeo sam da čitam. Čitao sam i čitao. Možda i zato što sve do tog trenutka ni jednu jedinu knjigu nisam pročitao do kraja, ova me je očarala. Ne, sigurno nije zbog toga... Ja o svemu tome ne znam ništa. To nije moj svet. Ali mislim da je čovek koji je ono napisao istinski razumeo umetnost. Zaboravio sam na svoj cafard...
... Šta da radim s njim*? Tri četvrt gotova priča! Da odem do mosta Alma i da ga bacim u Senu? Radije bih udavio neko dete u reci nego da to uradim! „
*pronađenim rukopisom