What do you think?
Rate this book
Preko granice
Roman „Preko granice“ Enesa Topalovića jedno je od najslikovitijih djela savremene bosanskohercegovačke književnosti u kojem su u fabulu majstorskom lakoćom upletene najtananije niti bosanske duhovnosti, ali i onaj univerzalni motiv vječite potrage za istinom i pokušaj da je dokučimo u svemu što nas okružuje. To vječno traganje čovjeka za odgovorima o smislu života, o njegovom izvoru i ušću, ali i tome šta nas čeka kada prekoračimo zadnju stepenicu života, pisac je povezao s onim rijetkim ljudima kojima je dato da odgovore dokučuju u snovima. Shvaćeni ili neshvaćeni u svojoj sredini, ovi rijetki senzitivni ljudi povezuju iskidane komadiće istine iz snova i od njih sklapaju sliku života kao puzzle.
228 pages
First published January 1, 2014
1 person is currently reading
2 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 2 of 2 reviews
February 14, 2022
Granični prostor kao prostor spoznaje (Osvrt na roman Preko granice Enesa Topalovića)
Postoje takva djela koja su koliko čitateljski prohodna, toliko i tekstualno zgusnuta i značenjski slojevita i iznijansirana. U pletivu i tkanju tih i takvih knjiga, pred čitateljem vaskrsavaju dvije niti radnje – prva, ona linearna, hronološka i očigledna i druga, skrivena, semantička i metafizička. Takvi romani otvaraju mnogo pitanja iako se sve vrijeme ponašaju kao, kako bi to kazao Umberto Eko (interpretirajući nekog drugog), prazne vaze koje čitatelj popunjava sadržinom. Jedan od takvih višeznačnih, zanimljivih, važnih, slojevitih romana ispisanih visoko rafiniranim stilom je i roman Preko granice Enesa Topalovića.
Roman Preko granice iznjedren je iz najljepše i najraskošnije jezičke tradicije. Pišući bogatim, raskošnim ali ne kitnjastim bosanskim jezikom, Topalović gađa metu srca čitatelja zaptivajući ga u svojim rečenicama i metaforama, značenjima i višeznačenjima, u samom narativu. Pored hvale koju roman blagodaruje svome jeziku i njegovoj upotrebi, važno je naznačiti, makar ukratko čime se to ovaj roman bavi i šta ga čini velikim književnim djelom.
Prije svega, krunska tema ove knjige, rekao bih, jeste odnos između dva brata: Omera i Juse Sindžira. Naravno, u tu temu je nerazmrsivo upletena njihova različitost, tj. individualnost, kao i ono što ih na ontološkoj skalini vezuje a najčešće su to telepatske snoviđenjske sprege. Na samome početku daje nam se slika in medias res, a onda se postupno priča vraća unazad, do svog izvora i vrutka, gradi se i razvija od djetinjstva Juse i Omera na selu, u seoskome ambijentu. U toj atmosferi sela uglavnom vrhuni patrijarhat, očeva posljednja riječ te neempatičan odnos za mnogu čeljad. Kako je djece mnogo a roditelji su uvijek u poslu, vrijeme se ne posvećuje nikome individualno, već odnos okoštava, postaje sklerotičan, mehanički i isprazan. Svako dijete pronalazi svoj eskapizam, svoj svijet salvacije. Čak i onda kada se ocu ukaže svojevrsna spoznaja (koja je potka i leži u korijenima ovog romana), ličnosti su poprilično već formirane onime što i Kur'an naziva fitra (izvorna priroda), pa se teško razbijaju tvrđave i zidine oko naših karaktera.
Dakle, još jedan fenomen koji je tematiziran ovim romanom jeste odnos roditelja i djece u seoskom okruženju uslovljen nepisanim normama planine i sela, patrijarhata i strogog režima života. Međutim, podjednako važna tema je i porodični rasap, postepen i bolan. Katkad se zbiva tiho, stihijski a katkad poput raspaljenog plamena kojeg vjetar nosi pa on pred sobom sve ništi. Naravno, nije nužno da slijed porodičnog raspadanja bude poput domina, no činjenica je da tuga u preživjelima narasta svakim narednim bližnjim koji napusti ovaj svijet.
Tek usput spomenimo i neke teme oslovljene ovim romanom a koje ne čine sržni dio diskursa: preljuba, hirovitost mladosti i ludost, živahnost i raspojasanost, uznositost adolescentskih godina, neutaživi puteni porivi, itd. No, nije to sve što ovaj roman nudi čitatelju. Iako ovlaš spomenute, ove teme čine integrativni i konstitutivni dio priče koja je koherentna, smislena i umna, promišljena i lukava.
Iako dva različita karaktera – Omer sanjar koji snatri, u snovima pronalazi smisao, sav u mašti i onostranom, onkraj zbilje, spoznavatelj i Tragač a Juso sav od ovog svijeta, probisvijet i delija, ašiklija i meraklija – oba brata su okolnostima dovedeni i dislocirani iz seoskog čistilišta u gradski pakao. Sjajno je Topalović ovim romanom oslikao i to (ne)snalaženje seoskog / seoskih mladića u gradskoj vrevi i buci, traženje vlastitog pjeva i zvona u kakofoniji velikog grada. Iako je brat zaštitnik (Juso) donekle snalažljiviji, on se sučeljava sa drugačijim vrstama izazova (stvarnosnijim, dunjalučkijim) negoli brat mu Omerica koji je sanjar i od neke druge dimenzije. Zapravo, pristup svih prema Omeru pokazuje, i u savremenom psihološkom smislu, jedno klasično nerazumijevanje i neempatiju. Zapravo, on sam kao tip pokazuje svu dubinu i kompleksnost unutarnje duhovne geografije čovjeka.
Tu dolazimo do ključnog pojma kada je u pitanju ovaj roman: granica. Ovaj roman unutar svojeg koherentnog i smislom zaokruženog teksta komunicira u binomima: selo/grad, dunjaluk/ahiret, snovi/java, granični prostor – spoznaja. Svaki od ovih napose je važan jer se kroz ove opozicije mogu posmatrati i slojevi romana. Prvi je već djelimično spomenut i pozicionira se tako da kontrastira brzinu i tempo grada naspram idile i spokoja, te otmjene usporenosti seoskog života. Druga opozicija je farba kojom je obojen sav roman. Čak su i korice simbolično urađene. Granica ili rub između Ovog i Onog svijeta je vrlo tanka a u snovima se ona zamagljuje i kontakt mislima, sviješću i znanjem se uspostavlja. Na onim nitima na kojima je Omer mogao putem snova uplivavati domišljato i vispreno u ovaj život a potom se ponovno gubiti u njima, na istim je nitima Juso kao lik u onim magnovenjima kada knjiga zastane „da predahne“ pa nam ponudi perspektivu prema kojoj idemo čitajući. Snovi i java su čak toliko kontrastirani (i u jeziku) da se vozilo koje Juso docnije u romanu koristi zove Jawa.
Granični prostor je prostor spoznaje. Roman je briljantno izveden tako da epistemološka dimenzija naprosto prati tekst te je i sam čitatelj sve vrijeme na rubu da pređe preko granice: vlastitih suza, lotosovog drveta (granice saznanja), povijesti... Jedna od spoznaja koju nam riječima Juse nudi autor jeste i ta da su nacionalizmi pogubelj, da su podjele čisti nonsens i glupost, te da je jedino na čemu bismo trebali zasnivati naše identitete – Ljubav. To saznajemo iz dionica romana u kojima uskrsava rat koji odnosi sve pred sobom. Tek u tim graničnim situacijama egzistencije, a rat je jedna takva, objektivan posmatrač i kontemplator uviđa sav besmisao ratovanja, podjela i određivanja „naših“ i „njihovih.“ Ko bi znao u čemu je smisao ali za razmišljanje o smislu i traganju za istim, lijepo bi bilo posegnuti za ovim romanom koji otvara mnoga pitanja i nudi mnoga velika a jednostavna zapažanja.
Postoje takva djela koja su koliko čitateljski prohodna, toliko i tekstualno zgusnuta i značenjski slojevita i iznijansirana. U pletivu i tkanju tih i takvih knjiga, pred čitateljem vaskrsavaju dvije niti radnje – prva, ona linearna, hronološka i očigledna i druga, skrivena, semantička i metafizička. Takvi romani otvaraju mnogo pitanja iako se sve vrijeme ponašaju kao, kako bi to kazao Umberto Eko (interpretirajući nekog drugog), prazne vaze koje čitatelj popunjava sadržinom. Jedan od takvih višeznačnih, zanimljivih, važnih, slojevitih romana ispisanih visoko rafiniranim stilom je i roman Preko granice Enesa Topalovića.
Roman Preko granice iznjedren je iz najljepše i najraskošnije jezičke tradicije. Pišući bogatim, raskošnim ali ne kitnjastim bosanskim jezikom, Topalović gađa metu srca čitatelja zaptivajući ga u svojim rečenicama i metaforama, značenjima i višeznačenjima, u samom narativu. Pored hvale koju roman blagodaruje svome jeziku i njegovoj upotrebi, važno je naznačiti, makar ukratko čime se to ovaj roman bavi i šta ga čini velikim književnim djelom.
Prije svega, krunska tema ove knjige, rekao bih, jeste odnos između dva brata: Omera i Juse Sindžira. Naravno, u tu temu je nerazmrsivo upletena njihova različitost, tj. individualnost, kao i ono što ih na ontološkoj skalini vezuje a najčešće su to telepatske snoviđenjske sprege. Na samome početku daje nam se slika in medias res, a onda se postupno priča vraća unazad, do svog izvora i vrutka, gradi se i razvija od djetinjstva Juse i Omera na selu, u seoskome ambijentu. U toj atmosferi sela uglavnom vrhuni patrijarhat, očeva posljednja riječ te neempatičan odnos za mnogu čeljad. Kako je djece mnogo a roditelji su uvijek u poslu, vrijeme se ne posvećuje nikome individualno, već odnos okoštava, postaje sklerotičan, mehanički i isprazan. Svako dijete pronalazi svoj eskapizam, svoj svijet salvacije. Čak i onda kada se ocu ukaže svojevrsna spoznaja (koja je potka i leži u korijenima ovog romana), ličnosti su poprilično već formirane onime što i Kur'an naziva fitra (izvorna priroda), pa se teško razbijaju tvrđave i zidine oko naših karaktera.
Dakle, još jedan fenomen koji je tematiziran ovim romanom jeste odnos roditelja i djece u seoskom okruženju uslovljen nepisanim normama planine i sela, patrijarhata i strogog režima života. Međutim, podjednako važna tema je i porodični rasap, postepen i bolan. Katkad se zbiva tiho, stihijski a katkad poput raspaljenog plamena kojeg vjetar nosi pa on pred sobom sve ništi. Naravno, nije nužno da slijed porodičnog raspadanja bude poput domina, no činjenica je da tuga u preživjelima narasta svakim narednim bližnjim koji napusti ovaj svijet.
Tek usput spomenimo i neke teme oslovljene ovim romanom a koje ne čine sržni dio diskursa: preljuba, hirovitost mladosti i ludost, živahnost i raspojasanost, uznositost adolescentskih godina, neutaživi puteni porivi, itd. No, nije to sve što ovaj roman nudi čitatelju. Iako ovlaš spomenute, ove teme čine integrativni i konstitutivni dio priče koja je koherentna, smislena i umna, promišljena i lukava.
Iako dva različita karaktera – Omer sanjar koji snatri, u snovima pronalazi smisao, sav u mašti i onostranom, onkraj zbilje, spoznavatelj i Tragač a Juso sav od ovog svijeta, probisvijet i delija, ašiklija i meraklija – oba brata su okolnostima dovedeni i dislocirani iz seoskog čistilišta u gradski pakao. Sjajno je Topalović ovim romanom oslikao i to (ne)snalaženje seoskog / seoskih mladića u gradskoj vrevi i buci, traženje vlastitog pjeva i zvona u kakofoniji velikog grada. Iako je brat zaštitnik (Juso) donekle snalažljiviji, on se sučeljava sa drugačijim vrstama izazova (stvarnosnijim, dunjalučkijim) negoli brat mu Omerica koji je sanjar i od neke druge dimenzije. Zapravo, pristup svih prema Omeru pokazuje, i u savremenom psihološkom smislu, jedno klasično nerazumijevanje i neempatiju. Zapravo, on sam kao tip pokazuje svu dubinu i kompleksnost unutarnje duhovne geografije čovjeka.
Tu dolazimo do ključnog pojma kada je u pitanju ovaj roman: granica. Ovaj roman unutar svojeg koherentnog i smislom zaokruženog teksta komunicira u binomima: selo/grad, dunjaluk/ahiret, snovi/java, granični prostor – spoznaja. Svaki od ovih napose je važan jer se kroz ove opozicije mogu posmatrati i slojevi romana. Prvi je već djelimično spomenut i pozicionira se tako da kontrastira brzinu i tempo grada naspram idile i spokoja, te otmjene usporenosti seoskog života. Druga opozicija je farba kojom je obojen sav roman. Čak su i korice simbolično urađene. Granica ili rub između Ovog i Onog svijeta je vrlo tanka a u snovima se ona zamagljuje i kontakt mislima, sviješću i znanjem se uspostavlja. Na onim nitima na kojima je Omer mogao putem snova uplivavati domišljato i vispreno u ovaj život a potom se ponovno gubiti u njima, na istim je nitima Juso kao lik u onim magnovenjima kada knjiga zastane „da predahne“ pa nam ponudi perspektivu prema kojoj idemo čitajući. Snovi i java su čak toliko kontrastirani (i u jeziku) da se vozilo koje Juso docnije u romanu koristi zove Jawa.
Sve je dato u paru. Mrak i svjetlo, muško i žensko, dobro i zlo... Sve ima dvije strane, lice i naličje. Na osnovu onog gore znamo i da je nešto dolje, da nije mraka – ne bismo znali ni za svjetlost, da nije mržnje – ne bismo osjetili ni ljubav...
Granični prostor je prostor spoznaje. Roman je briljantno izveden tako da epistemološka dimenzija naprosto prati tekst te je i sam čitatelj sve vrijeme na rubu da pređe preko granice: vlastitih suza, lotosovog drveta (granice saznanja), povijesti... Jedna od spoznaja koju nam riječima Juse nudi autor jeste i ta da su nacionalizmi pogubelj, da su podjele čisti nonsens i glupost, te da je jedino na čemu bismo trebali zasnivati naše identitete – Ljubav. To saznajemo iz dionica romana u kojima uskrsava rat koji odnosi sve pred sobom. Tek u tim graničnim situacijama egzistencije, a rat je jedna takva, objektivan posmatrač i kontemplator uviđa sav besmisao ratovanja, podjela i određivanja „naših“ i „njihovih.“ Ko bi znao u čemu je smisao ali za razmišljanje o smislu i traganju za istim, lijepo bi bilo posegnuti za ovim romanom koji otvara mnoga pitanja i nudi mnoga velika a jednostavna zapažanja.
February 26, 2024
Interesantna prica, fantastican jezik, isprepleteni stvarnost, duhovnost i prolaznost. Dodiruje duboku u bosansku dusu.
Displaying 1 - 2 of 2 reviews