روجيه جارودي French philosopher and former elected official in the National Assembly for the French Communist Party.
Garaudy is controversial for his anti-zionist views. He converted to Islam in 1982.
Born to Catholic and Jewish atheist parents in Marseille, Garaudy converted at age 14 and became a Protestant. During World War II, Garaudy joined the French Resistance, for which he was imprisoned in Djelfa, Algeria, as a prisoner of war of Vichy France. Following the war, Garaudy joined the French Communist Party. As a political candidate he succeeded in being elected to the National Assembly and eventually rose to the position of deputy speaker, and later senator.
Garaudy lectured in the faculty of arts department of the University Clermont-Ferrand from 1962-1965. Due to controversies between Garaudy and Michel Foucault, Garaudy left. He later taught in Poitiers from 1969-1972.
Garaudy remained a Christian and eventually re-converted to Catholicism during his political career. He was befriended by one of France's most prominent clerics of the time, the Abbé Pierre, who in later years supported Garaudy, even regarding the latter's most controversial views.
In 1970, Garaudy was expelled from the Communist Party following his outspoken criticism of the 1968 Soviet invasion of Czechoslovakia.
Garaudy converted to Islam in 1982 after marrying a Palestinian woman, later writing that "The Christ of Paul is not the Jesus of the Bible," and also forming other critical scholarly conclusions regarding the Old and New Testaments. As a Muslim he adopted the name "Ragaa" and became a prominent Islamic commentator and supporter of the Palestinian cause. He was married to Salma Taji Farouki.
Garaudy wrote more than 50 books, mainly on political philosophy and Marxism.
Živi islam iako nije obimna lektira, nudi pregršt korisnih uvida i opažanja koje inače muslimanima u XIX i XX vijeku najčešće donose konvertiti u islam. Roger Garaudy je jedna ekscentrična ličnost, u mnogim svojim stavovima kontraverzan, no u ovoj knjizi je brutalan, otvoren i dubokouman. Zanimljivo je pogledati samo kako se on bavi nekim od osnovnih postulata islama i konačno ih stavlja na preispitivanje jer je, kako i filozofi vele, sumnja oduvijek bila inicijalna kapisla vjerovanja, čvršćeg uvjerenja.
Mnoštvo je tema koje su upletene u ovu knjigu s namjerom da čitatelju još neupućenom u islam prikaže ovu religiju onakvom kakva ona uistinu jeste i sa onim resursima koje zaista nudi i njima raspolaže, te kako bismo trebali živjeti ju da bi procvjetala kao što je nekoć. Jedan od temata je i ista jezgra ili poruka nebeskih (a negdje naznačuje i druge, npr. Bhagavad Ghita) religija, pa tako piše:
...sama formulacija sure CXII: „Reci: On je Allah - jedan... Nije rodio i nije rođen, i niko Mu nije ravan" nalazi se doslovno u tekstu Lateranskog koncila o Trojstvu iz 1215. godine: Bog je otac, Sin je duh. Ta stvarnost „ne rađa niti je rođena" („non est generans neque generata, neque procedens").
Na dvije okosnice: transcendentnosti i jedinstvu (a ja bih koristio izraz "jedinosti") Boga te zajedništvu ljudi, Garaudy zasniva cijelu priču o islamu te uspostavlja ove dvije teze kao bitnu i univerzalnu poruku islama, "kao i svih religija i svih mudrosti svijeta".
Iako je knjiga napisana '90-tih u francuskom originalu, smatram da je i danas važno čitati neke njene poruke koje su, čini se, nikad aktuelnije.
1. U Kur'anu Bog odlučno isključuje svaki društveni sistem u kome bi novac formirao političku hijerarhiju. On je, naprotiv, tu izričit: „Kad hoćemo da uništimo neki grad... Mi njegove bogataše dovedemo na vlast" (XVII, 16). Nije li na čelu jedne od najvećih svjetskih sila i zemalja svijeta doskora bio bogataš, čovjek čiji je jedini izvor autoriteta novac?
2. Ništa, na primjer nije protivnije duhu tog muslimanskog Ummeta (Umma), nego zapadnjačka ideja nacionalizma, to jest tržišta koje štiti država i opravdava ga rasnom, istorijskom i kultumom mitologijom, težeći za tim da od nacije napravi cilj za sebe...
3. ...bilo bi djetinjasto Kur'an smatrati enciklopedijom koja nas oslobada mukotrpnih napora naučnih i tehničkih istraživanja kakva su islamski svijet učinila centrom svjetske kulture u vrijeme kordovskog univerziteta...
4. Molitva, to je dakle čin kojim čovjek, ne zaustavljajući se na sebi, otvara se Bogu i istovremeno prihvata dužnosti prema drugim ljudima, dužnosti koje mu je On odredio i za koje mu je dao snagu da ih izvršava. (...) Vjerski obredi nisu dakle sami sebi cilj, nego su sredstva da se podsje ćamo na Božje vođstvo i da crpimo snagu kako bismo mogli izvršiti zadatke na koje nas Bog poziva...
5. U islamu je dekadenca počela onda kada je vjera izgubila društvenu dimenziju. (...) Islam je izazvao jedan od najljepših uspona naučnog duha, kakav je svijet ikada upoznao: od matematike do medicine, od astronomije do fizike, islamska kultura zračila je na svijet stoljećima svoj sjaj.
6. Po prvi put, nakon tri miliona godina ljudske epopeje, tehnički je postalo moguće da se uništi svaki trag života na Zemlji. I, što je još čudnije, to se naziva „mir!", ta ,,ravnoteža straha" između dva bloka Istoka i Zapada. (O ovome piše i Marquez - koje li slučajnosti! - u knjizi koju sam pročitao prije ove, Nisam došao držati govor).
Ovih šest ideja, rečenica iz knjige, ovako bitnih koje ostavljam samome sebi za razmišljanje stale su u prvih 20-ak stranica. A knjiga ima 140-ak i izuzetno je vrijedna čitanja pripadniku/ci bilo koje religije.