What do you think?
1983.
U našim odrastanjima razne su nam godine bitne i važne. Neke su prijelomne, neke veselije, neke opasnije, no zasigurno smo i najsnažniji, i najranjiviji, i najsamopouzdaniji, i s najviše sumnji u sebe kada nam je sedamnaest, kada se bliži kraj srednjoškolskog obrazovanja, kada smo dovoljno odrasli za sve, a još ne znamo što je pred nama. Miljenko Jergović u svom novom romanu 1983. uranja u sebe samoga iz te godine i precizno rekonstruira jednu godinu koja traje do početka Olimpijskih igara u Sarajevu te onoga sebe iz te godine, mladića koji od sada već mitskoga Sepetarevca hoda gradskim ulicama, obilazi knjižare i klubove, kafiće, ali i opsesivno čita novine te sluša punk i rock.
U 1983. pred nama se rastvara godina u kojoj je Šibenki bilo pokradeno prvenstvo, u kojoj je Danilo Kiš u sabranim djelima izdao novu knjigu Enciklopediju mrtvih, godina u kojoj traje suđenje muslimanskim intelektualcima, ali i u kojoj taj tinejdžer u zadimljenom Bugattiju, kamo zapravo i ne pripada, sluša matricu prvog Bajagina albuma. Godina obilježena neizvjesnošću i strahom od odlaska u vojsku, više negoli od upisa na fakultet, ali i prepuna malih radosti, u kojoj nitko ni u primislima ne sluti katastrofu koja će započeti ni deset godina poslije.
Miljenko Jergović oživljava tu godinu i svijet kakav više ne postoji. Sada je taj svijet fiksiran kao jedan od mogućih svjetova kojem vjerujemo više nego bilo kojoj povijesti. Kroz arheologiju sjećanja, kroz događaje kolektivne memorije i one sasvim osobne pisac u ovim romanesknim manevrima, kako je 1983. podnaslovljena, pokazuje i dokazuje da se roman krije svugdje, ali da ga tek rijetki mogu napisati na način da im vjerujemo.
U 1983. pred nama se rastvara godina u kojoj je Šibenki bilo pokradeno prvenstvo, u kojoj je Danilo Kiš u sabranim djelima izdao novu knjigu Enciklopediju mrtvih, godina u kojoj traje suđenje muslimanskim intelektualcima, ali i u kojoj taj tinejdžer u zadimljenom Bugattiju, kamo zapravo i ne pripada, sluša matricu prvog Bajagina albuma. Godina obilježena neizvjesnošću i strahom od odlaska u vojsku, više negoli od upisa na fakultet, ali i prepuna malih radosti, u kojoj nitko ni u primislima ne sluti katastrofu koja će započeti ni deset godina poslije.
Miljenko Jergović oživljava tu godinu i svijet kakav više ne postoji. Sada je taj svijet fiksiran kao jedan od mogućih svjetova kojem vjerujemo više nego bilo kojoj povijesti. Kroz arheologiju sjećanja, kroz događaje kolektivne memorije i one sasvim osobne pisac u ovim romanesknim manevrima, kako je 1983. podnaslovljena, pokazuje i dokazuje da se roman krije svugdje, ali da ga tek rijetki mogu napisati na način da im vjerujemo.
First published January 1, 2025
About the author
Miljenko Jergović
75 books579 followersMiljenko Jergović is a Bosnian born prose writer. He currently lives and works in Zagreb, Croatia.
Jergović has established himself as a regional writer across the territory of former Yugoslavia and is best known for his prolific work on Balkan history, the Bosnian war, and the Yugoslav legacy. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it's core at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994) and widely translated novels like Kin, Ruta Tannenbaum, and The Walnut Mansion. Jergović works as a journalist and has published several collections of his articles and essays.
Jergović has established himself as a regional writer across the territory of former Yugoslavia and is best known for his prolific work on Balkan history, the Bosnian war, and the Yugoslav legacy. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it's core at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994) and widely translated novels like Kin, Ruta Tannenbaum, and The Walnut Mansion. Jergović works as a journalist and has published several collections of his articles and essays.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 13 of 13 reviews
June 9, 2026
Rešio sam da pročitam svog prvog Jergovića jer me je privukla ideja raspričane knjige od sedamsto strana o događajima iz 1983. godine sagledanim današnjim očima i ovdašnjom pameću, a dobio sam mnogo više nego što sam očekivao. Najpre sam otkrio da je Jergović odličan pisac, zatim sam saznao svakojake trice i kučine o vremenu o kojem piše, a ponajviše mi se dopala tenzičnost koja je proizašla iz autorove težnje da napiše neku vrstu anti-Cvajgovskog „Jučerašnjeg sveta“, budući da Jergović i ne voli Jugoslaviju, ni kominizam, ni nostalgiju, a usudio bih se da kažem ni mladost samu po sebi (mislim da ljudi skloni čitanju knjiga vrlo rano razviju nešto starački u sebi), pa je verovatno i godinu 1983. izabrao zato što je među jugonostalgičarima upamćena kao dobra godina, da bi on došao i rekao: ne, to je bila loša godina iz više razloga. Međutim, nemoguće je rekonstruisati jedan minuli svet a da se pritom ne bude makar malo nostalgičan, nežan i topao, pa čak i romantičan, koliko god se autor trudio da to izbegne, jer je pisanje o prošlim vremenima i mladosti naprosto takav žanr. I ne može se tu mnogo drugačije. Kako nas je Bahtin odavno naučio žanr poseduje sopstveno pamćenje, objektivno i nezavisno od znanja i želja samog stvaraoca; ili, rečeno jezikom kulinarske metafore na koju se i sam autor negde poziva, ako hoćeš da praviš baklavu, možeš da je ne voliš, možep da staviš orahe, pistaće, keks u nju, možeš da smatraš da nije dobra za stomak, ali ne možeš da u nju ne staviš šećer.
Uživao sam u ovom raspričanom, esejističko-memoarskom meandriranju kroz lične i kolektivne događaje iz 1983. godine (uz kratki produžetak do februara 1984. i početka Zimske olimpijade u Sarajevu), kroz priče o znanim i neznanim junacima, vernom kišovskom poetološko-etičkom načelu „život, literatura“ i u potvrdi da na belom svetu malo šta može biti začudnije od pojedinih ljudskih sudbina.
P.S. Izvolite jednu zanimljivu triviju koju sam saznao iz poglavlja posvećenog Kišovoj Enciklopediji mrtvih: ova knjiga je prvi put objavljena u okviru čuvenog narandžastog izdanja Kišovih sabranih dela u deset tomova. U početku nije mogla da se kupi zasebno te ako ste želeli da čitate Kišovu novu knjigu, morali ste da pazarite čitav komplet. :O
Uživao sam u ovom raspričanom, esejističko-memoarskom meandriranju kroz lične i kolektivne događaje iz 1983. godine (uz kratki produžetak do februara 1984. i početka Zimske olimpijade u Sarajevu), kroz priče o znanim i neznanim junacima, vernom kišovskom poetološko-etičkom načelu „život, literatura“ i u potvrdi da na belom svetu malo šta može biti začudnije od pojedinih ljudskih sudbina.
P.S. Izvolite jednu zanimljivu triviju koju sam saznao iz poglavlja posvećenog Kišovoj Enciklopediji mrtvih: ova knjiga je prvi put objavljena u okviru čuvenog narandžastog izdanja Kišovih sabranih dela u deset tomova. U početku nije mogla da se kupi zasebno te ako ste želeli da čitate Kišovu novu knjigu, morali ste da pazarite čitav komplet. :O
January 31, 2026
Jergović je do perfekcije razbokorio i utrenirao umeće pisanja eseja u svom osobenom novelističkom ključu, tako da malo šta čitaoce može da iznenadi u njegovom postupku pisanja. Sadržaj je već druga priča, svaki će se pa i slučajni čitalac trgnuti makar na jednu ličnost, događaj ili temu o kojoj je slabo šta prethodno znao. Ovo je temeljan a ipak konsekventno ličan pogled na probrana zbivanja tokom 1983. godine, koja je ujedno bila i godina na samoj granici Jergovićevog punoletstva. Posle (konačno) snegom zasute zimske olimpijade u Sarajevu, u februaru 1984. a potom i njegovog petnaestomesečnog boravka u JNA na služenju obaveznog vojnog roka (kasarne Knin i Lastovo), ta domovina u njegovim (i ne samo njegovim) očima više nikad neće biti ista, a samo nekoliko godina kasnije, neće više biti ni cela, što otvara fundamentalno pitanje koliko je i te 1983. to funkcionalno uopšte bila.
Ukupan (gorak) utisak nakon čitanja ove knjige mogao bi da se sumira Jergovićevim citatima koji doduše nisu iz ove knjige već sa njegovog portala, ali jesu baš o godinama o kojima u knjizi Jergović piše:
“Osamdesete su bile mračno doba.”
“Osamdesetih se sužavao prostor mojih životnih očekivanja i nada. Na početku, 1980. sve je još bilo moguće, bilo mi je četrnaest i već sam bio punker. Na kraju, posljednjih dana 1989. više ništa nije ovisilo od mene. Kolektivi su odlučivali o sudbinama pojedinaca. … Ono što ja mislim, i zbog čega mi je pomalo jezovita idila osamdesetih, jest da su ratovi iz devedesetih stvar povijesnog, kulturnog, društvenog i životnog kontinuiteta u odnosu na prethodno razdoblje.”
“Osamdesete su ono što je iz osamdesetih nastalo.”
(vidi: Mit osamdesetih)
Ukratko, Jergović samopuzdan, suvereno na svom terenu, rečenički podrazumevano virtuozan.
Ukupan (gorak) utisak nakon čitanja ove knjige mogao bi da se sumira Jergovićevim citatima koji doduše nisu iz ove knjige već sa njegovog portala, ali jesu baš o godinama o kojima u knjizi Jergović piše:
“Osamdesete su bile mračno doba.”
“Osamdesetih se sužavao prostor mojih životnih očekivanja i nada. Na početku, 1980. sve je još bilo moguće, bilo mi je četrnaest i već sam bio punker. Na kraju, posljednjih dana 1989. više ništa nije ovisilo od mene. Kolektivi su odlučivali o sudbinama pojedinaca. … Ono što ja mislim, i zbog čega mi je pomalo jezovita idila osamdesetih, jest da su ratovi iz devedesetih stvar povijesnog, kulturnog, društvenog i životnog kontinuiteta u odnosu na prethodno razdoblje.”
“Osamdesete su ono što je iz osamdesetih nastalo.”
(vidi: Mit osamdesetih)
Ukratko, Jergović samopuzdan, suvereno na svom terenu, rečenički podrazumevano virtuozan.
October 7, 2025
Ovi "romaneskni manevri" (kako stoji u podnaslovu) vješt su spoj autofikcije i dokumentaristike. Evokacija i re/kreacija događaja iz 1983. godine, kada se već naslućivao kraj Jugoslavije i kada je dekadencija socijalizma na vrhuncu. Autobiografski dijelovi već su nam dijelom poznati iz autorovih romana "Otac" i "Rod", ali sada su dopunjeni nekim novim detaljima, ponekad posve indiskretnim i bizarnim. S puno gorčine i žuči opisan je kompleksan odnos autobiografskog subjekta prema majci. A u obiteljskom seciranju ni baka nije dobro prošla. Taj je obiteljski prtljag breme koje pripovjedač teško nosi. On je povremeno, kako bi rekao Andrić, "kivan čovjek". Ljut na sebe i na sve oko sebe. Zato tako često riga žuč. Ovo je duboko osobna knjiga: pripovjedač ide sebi pod kožu i u najdublje zakutke podsvijesti.
S druge strane, dokumentarne pasaže karakterizira nevjerojatna preciznost, fascinantna memorija i, ono najvažnije, bogomdani talent da od svega, baš od svega, može napraviti lijepu priču. Puno ih je da bi se nabrajalo, ali ostat će mi u sjećanju epizoda o susjedi Almasi, o smrti A. Rankovića, o Samanthi Smith, o Džoniju Štuliću i Azri ili o slučaju Đureković. Koliko neobičnih priča, koliko dragocjenih sjećanja stane u jednu Jergovićevu godinu. Ipak, umetnute novele Svadba u Sarajevu ili Svinjče djelo su književnoga velemajstora.
Iznenađuje autorov brutalno kritički odnos prema Jugoslaviji i "socijalizmu s ljudskim licem". Tko bi rekao da ćemo u Jergovićevu romanu pročitati sljedeće: Jugoslavija je bila "prostor nekontrolirane bolećivosti, lažne nostalgije, idealiziranog djetinjstva, vječno nedorasle mladosti i jugoslavenske komunističke laži, koja kroz vrijeme samo raste i već je narasla do čudovišnih razmjera".
No ni "druga strana" nije pošteđena pa se povremeno čini kao da se sadašnji kulturni rat prenio i na 1983.
Ovaj je roman bez sumnje književni događaj u HR!
S druge strane, dokumentarne pasaže karakterizira nevjerojatna preciznost, fascinantna memorija i, ono najvažnije, bogomdani talent da od svega, baš od svega, može napraviti lijepu priču. Puno ih je da bi se nabrajalo, ali ostat će mi u sjećanju epizoda o susjedi Almasi, o smrti A. Rankovića, o Samanthi Smith, o Džoniju Štuliću i Azri ili o slučaju Đureković. Koliko neobičnih priča, koliko dragocjenih sjećanja stane u jednu Jergovićevu godinu. Ipak, umetnute novele Svadba u Sarajevu ili Svinjče djelo su književnoga velemajstora.
Iznenađuje autorov brutalno kritički odnos prema Jugoslaviji i "socijalizmu s ljudskim licem". Tko bi rekao da ćemo u Jergovićevu romanu pročitati sljedeće: Jugoslavija je bila "prostor nekontrolirane bolećivosti, lažne nostalgije, idealiziranog djetinjstva, vječno nedorasle mladosti i jugoslavenske komunističke laži, koja kroz vrijeme samo raste i već je narasla do čudovišnih razmjera".
No ni "druga strana" nije pošteđena pa se povremeno čini kao da se sadašnji kulturni rat prenio i na 1983.
Ovaj je roman bez sumnje književni događaj u HR!
Read
February 13, 2026Biće mi potrebno par dana da izađem iz Sepetarevca 1983...
June 28, 2026
U skladu s Jergovićevim dosadašnjim opusom, još jedna njegova opsežna, kompleksna knjiga, ovaj put posvećena jednoj godini. Onoj u kojoj autor navršava 17 godina i doživljava je kao posljednju godinu svojeg dotadašnjeg načina života, jer sljedeće godine bit će pozvan u vojsku (čega se užasava otprilike kao i Melkior Tresić u "Kiklopu") i uslijedit će neka druga zbivanja u obitelji i gradu. Veći dio knjige ipak se ne bavi njegovim autobiografskim motivima (iako i njih ima dosta), već zbivanjima u Sarajevu i tadašnjoj SR BiH te godine. Počevši od smrti Vladimira Bakarića, preko atentata na turskog veleposlanika u Beogradu, suđenja muslimanskim intelektualcima (među kojima je i tada anonimni pravnik Alija Izetbegović), prvenstva Jugoslavije u košarci (uz detaljnu analizu svakog igrača, među kojima je Dražen Petrović tek sporedan lik), analize članova predsjedništva SFRJ (Petar Stambolić, Mika Špiljak), tu su i smrznute sestre Čuljak, ubojstvo Stjepana Đurekovića, smrt Aleksandra Rankovića (posebno detaljno analiziran lik), uloga Ronalda Reagana u svjetskoj politici, pojava sabranih djela Danila Kiša, prva kaseta s Bajaginim autorskim pjesmama...
Knjiga se na mahove doima genijalnom, na mahove nam se čini da autor pretjeruje (ali ipak ga je i dalje zanimljivo čitati, čak i kad tvrdi da se sjeća dana kad je prohodao ili kad se gušio zvečkom!). Tu su i ne baš laskavi osvrti na majku, ali nije nešto što bi nas šokiralo. Ovako ukomponirati osobna sjećanja u opći povijesni okvir, to može izvesti samo vrstan pisac velike memorije, a Jergoviću se ne može poreći da je upravo to. U ovoj knjizi kao da je uspio dobro držati pod kontrolom svoje osobne frustracije i veći fokus staviti na objektivna povijesna zbivanja, pri čemu je svoju knjigu dobila godina koju inače ne bismo pamtili po nekim prijelomnim događajima. Knjiga završava početkom 1984., otvaranjem Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i iščekivanjem snijega koji nikako da padne.
Traži strpljenje, ali i nagrađuje čitatelja. Nevjerojatno bogat tekst, zaslužuje da ga se više puta pročitava.
Knjiga se na mahove doima genijalnom, na mahove nam se čini da autor pretjeruje (ali ipak ga je i dalje zanimljivo čitati, čak i kad tvrdi da se sjeća dana kad je prohodao ili kad se gušio zvečkom!). Tu su i ne baš laskavi osvrti na majku, ali nije nešto što bi nas šokiralo. Ovako ukomponirati osobna sjećanja u opći povijesni okvir, to može izvesti samo vrstan pisac velike memorije, a Jergoviću se ne može poreći da je upravo to. U ovoj knjizi kao da je uspio dobro držati pod kontrolom svoje osobne frustracije i veći fokus staviti na objektivna povijesna zbivanja, pri čemu je svoju knjigu dobila godina koju inače ne bismo pamtili po nekim prijelomnim događajima. Knjiga završava početkom 1984., otvaranjem Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i iščekivanjem snijega koji nikako da padne.
Traži strpljenje, ali i nagrađuje čitatelja. Nevjerojatno bogat tekst, zaslužuje da ga se više puta pročitava.
February 16, 2026
1983. Godina kad je Bajaga pripremao Pozitivnu geografiju, kad je preminuo Aleksandar Ranković, kad se Sarajevo spremalo za Olimpijske igre, a sedamnaestogodišnji Miljenko strahovao od vojske, koja je bila sve bliža i bliža. Poslednja predratna godina, kao što sam autor kaže, i godina kad je krenulo nesuptilno rušenje komunističke tvorevine.
Sve ove događaje ispratili smo iz njegove sobe u mračnom stanu na Sepetarevcu, gde su živele njegova odsutna i nezainteresovana mati i njegova previše zabrinuta Nona. Kroz intimne pripovetke bila sam kao deo njegove porodice, osetivši na svoju kožu njihovu porodičnu dinamiku, koja je unikatna za sebe, a ipak, karakteristična za većinu balkanskih porodica, u kojoj sam se naročito pronašla.
Scene su neverovatno dobro napisane, i fascinirana sam njegovom preciznom memorijom. Izdvojiću scenu atentata na turskog diplomatu u Beogradu, koja je zaista majstorski obrađena i ko god da je čita osetiće da se u tom trenutku teleportovao na Tašmajdan ‘83.
Ne postoji ništa što Jergović može napisati a da se meni ne dopadne. Zato je možda ovaj utisak pristrasan i neobjektivan. Jedan od retkih autora koji nas pušta duboko u svoju intimu i koji „glasno” piše svoje najdublje misli.
Takođe, jedan od retkih kome opraštam neverovatno duge rečenice. Štaviše, obožavam te preduge rečenice. Verovatno najbolji hroničar prethodnog veka, kroz monumentalna i nezaboravna dela.
Sve ove događaje ispratili smo iz njegove sobe u mračnom stanu na Sepetarevcu, gde su živele njegova odsutna i nezainteresovana mati i njegova previše zabrinuta Nona. Kroz intimne pripovetke bila sam kao deo njegove porodice, osetivši na svoju kožu njihovu porodičnu dinamiku, koja je unikatna za sebe, a ipak, karakteristična za većinu balkanskih porodica, u kojoj sam se naročito pronašla.
Scene su neverovatno dobro napisane, i fascinirana sam njegovom preciznom memorijom. Izdvojiću scenu atentata na turskog diplomatu u Beogradu, koja je zaista majstorski obrađena i ko god da je čita osetiće da se u tom trenutku teleportovao na Tašmajdan ‘83.
Ne postoji ništa što Jergović može napisati a da se meni ne dopadne. Zato je možda ovaj utisak pristrasan i neobjektivan. Jedan od retkih autora koji nas pušta duboko u svoju intimu i koji „glasno” piše svoje najdublje misli.
Takođe, jedan od retkih kome opraštam neverovatno duge rečenice. Štaviše, obožavam te preduge rečenice. Verovatno najbolji hroničar prethodnog veka, kroz monumentalna i nezaboravna dela.
March 29, 2026
Nedavno sam gledala dokumentarac o studentskim pobunama na Kosovu proleća 1981. i dugo razmišljala o tom trenutku – kako se nekad nekoliko razbijenih tanjira u menzi završi sa ekstra čišćenjem, a nekad zapale fitilj istorije koji je nemoguće ugasiti. Koje su to nijanse u vremenu koje određuju istorijske događaje. Koji je to trenutak kada je naše klupko počelo da se odmotava i kako se to klupko odmotavalo, kada je počelo, a svi znamo kako se završilo (ako jeste).
U svom romanu 1983. Miljenko Jergović pokušava upravo to: da romanesknim manevrima uhvati taj trenutak u vremenu i razmota ga do tančina. I radi to, naravno, maestralno – ne samo zbog pripovedačke genijalnosti , nego i zbog duboke, lične upletenosti u svet o kojem piše.
Iako na jednom mestu zaziva nekog mladog pisca koji bi se uhvatio tog zadatka, čini se da je bolje što nije. Pitanje je da li bi iko drugi imao dovoljno bola, dovoljno „jada“, da ispriča ovu priču.
Roman kombinuje autofikciju, nama već poznatu Jergovićevu teritoriju, i nama već jako poznate likove, gde se ponovo vraća odnosu sa majkom – tom ličnom teretu koji je iznedrio njegovu najbolju književnost. (Pročitala sam da je Linč rekao da ne bi bilo njegovih najboljih filmova da je išao na terapiju. Ja ne znam da li je Jergović išao na terapiju, ali sve nešto mislim da je njegova književnost njegova terapeutska alatka).
Istovremeno, pred nama se otvara faktografija Sarajeva i Jugoslavije 1983. godine, koju Jergović vidi kao tačku završetka jednog sveta – možda upravo onog „kratkog veka“ o kojem piše Hobsbaum.
To je godina u kojoj niko nije mogao da zamisli Sarajevo 1993., ali su se već mogli naslutiti prvi, gotovo nevidljivi znaci. “Ako smo komunizam preživeli pod anestezijom, možda je 1983. bila trenutak kada bol počinje da se oseća.”
U tom smislu, detalji poput smrti i sahrane Rankovića ili utakmice u kojoj je Šibenki oduzeto prvenstvo nisu fusnote – oni su suština. Ta godina stoji između: prethodna istorija je završena, buduća još nije počela. Godina koja deluje kao fikcija. Godina Kišove Enciklopedije mrtvih, Azrine Kad fazani lete i Bajagine Pozitivne geografije.
Ali je to godina i pred Olimpijadu u Sarajevu. Poslednja (ili jedina) godina kada su Jugosloveni i Sarajlije hodali dva metra iznad zemlje u centru zbivanja i bitnosti, a da ključne reči pretraživača ne budu ratni zločini, opsade i genocidi.
A onda kroz priču o Olimpijadi i snegu koji mora pasti ako nema izbora, Jergović nas podseća na ono što ostaje – na sitna čuda lepote. I zaista, niko kao on ne ume da od najsitnijih čestica svakodnevice napravi književni manevar koji nas natera da na trenutak poverujemo da je život, uprkos svemu, jedno jedinstveno, prokleto čudo koje samo treba živeti.
Ionako će sve to (o, mila moja) prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
U svom romanu 1983. Miljenko Jergović pokušava upravo to: da romanesknim manevrima uhvati taj trenutak u vremenu i razmota ga do tančina. I radi to, naravno, maestralno – ne samo zbog pripovedačke genijalnosti , nego i zbog duboke, lične upletenosti u svet o kojem piše.
Iako na jednom mestu zaziva nekog mladog pisca koji bi se uhvatio tog zadatka, čini se da je bolje što nije. Pitanje je da li bi iko drugi imao dovoljno bola, dovoljno „jada“, da ispriča ovu priču.
Roman kombinuje autofikciju, nama već poznatu Jergovićevu teritoriju, i nama već jako poznate likove, gde se ponovo vraća odnosu sa majkom – tom ličnom teretu koji je iznedrio njegovu najbolju književnost. (Pročitala sam da je Linč rekao da ne bi bilo njegovih najboljih filmova da je išao na terapiju. Ja ne znam da li je Jergović išao na terapiju, ali sve nešto mislim da je njegova književnost njegova terapeutska alatka).
Istovremeno, pred nama se otvara faktografija Sarajeva i Jugoslavije 1983. godine, koju Jergović vidi kao tačku završetka jednog sveta – možda upravo onog „kratkog veka“ o kojem piše Hobsbaum.
To je godina u kojoj niko nije mogao da zamisli Sarajevo 1993., ali su se već mogli naslutiti prvi, gotovo nevidljivi znaci. “Ako smo komunizam preživeli pod anestezijom, možda je 1983. bila trenutak kada bol počinje da se oseća.”
U tom smislu, detalji poput smrti i sahrane Rankovića ili utakmice u kojoj je Šibenki oduzeto prvenstvo nisu fusnote – oni su suština. Ta godina stoji između: prethodna istorija je završena, buduća još nije počela. Godina koja deluje kao fikcija. Godina Kišove Enciklopedije mrtvih, Azrine Kad fazani lete i Bajagine Pozitivne geografije.
Ali je to godina i pred Olimpijadu u Sarajevu. Poslednja (ili jedina) godina kada su Jugosloveni i Sarajlije hodali dva metra iznad zemlje u centru zbivanja i bitnosti, a da ključne reči pretraživača ne budu ratni zločini, opsade i genocidi.
A onda kroz priču o Olimpijadi i snegu koji mora pasti ako nema izbora, Jergović nas podseća na ono što ostaje – na sitna čuda lepote. I zaista, niko kao on ne ume da od najsitnijih čestica svakodnevice napravi književni manevar koji nas natera da na trenutak poverujemo da je život, uprkos svemu, jedno jedinstveno, prokleto čudo koje samo treba živeti.
Ionako će sve to (o, mila moja) prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
March 11, 2026
Ludilo ☀️❤️
June 20, 2026
Jedan je Miljenko. Velika, odlična.
July 18, 2026
Uživala sam u svakom trenutku čitanja, toliko da sam odmah dobila želju da opet pročitam Rod. Jako volim način na koji Jergović povezuje različite događaje. Uvek imam utisak da pratim različite niti koje me vode ne iz već u samo središte lavirinta jer ono što ja vidim kao suštinu njegovog pisanja nije da se pronađe izlaz iz lavirinta života već da se dođe do središta i uvidi kako svaki put vodi tamo.
January 24, 2026
Duga, duga knjiga, utješna. U nizu priča koje M.J. naziva romaneskim manevrima, nadugačko i naširoko oživljava život, događaje, ljude, knjige, muziku, filmove, taj život kakav je bio i kojeg sam tako upamtila, iako sam žensko, iako sam iz Zagreba. S užitkom sam čitala djelove koje lako mogu zamisliti kao razgovor u kojem se nadopunjujemo i nadmećemo tko se bolje sjeća, dijelovi su me podsjetili - jao pa na to sam posve zaboravila, a neki su me prosvijetlili pa sam zahvalno sakupljala dijelove priča i podatke koji su mi nedostajali kako bih razumijela što se zapravo događalo dok sam ja baš jako polako odrastala. Knjiga se čini kao velikodušni meni, istraživačka podloga za barem desetak romana - svijetovi su tu, treba samo pustiti junake i radnju nek se igraju. I slažem se da je dvadeseto stoljeće završilo 1983. koja je trajala do početka Olimpijade u Sarajevu.
May 30, 2026
Tokom celog čitanja, osećaj je kao da pratite jedan dokumentarac koji kreće iz ničega ka nečemu - koji se polako zahuhtava ka jednom surovom kraju, dok Vam na svojem putu pokazuje čari i boli, radost i tugu...savršeno! Vraćanje u nešto sto ne postoji6, i što sigurno nikada više neće postojati.
Preporuka!
“Osamdesete su ono što je iz osamdesetih nastalo.”
Preporuka!
“Osamdesete su ono što je iz osamdesetih nastalo.”
June 3, 2026
4.5/5*
Displaying 1 - 13 of 13 reviews