U svetu koji je ispao iz zgloba toliko da svaki naredni korak deluje kao bolna, nemoguća misija, zbirka pesama Ognjenke Lakićević je lekovita obloga i sedativ koji, paradoksalno, razbuđuje. Njeni nas stihovi teraju da, uprkos bolu ili baš zbog njega, vičemo, vrištimo i žrtvujemo poslednje atome snage u borbi protiv nepravde i nasilja koji stežu obruč oko nas.
Ova poezija je angažovana na najbolji mogući način i sada je potrebnija nego ikad, jer mrak koji preti da nas otme nema većeg neprijatelja od ljubavi, lepote, empatije, solidarnosti i nade. Udahnite, upijte i pustite da vam ovi stihovi uđu pod kožu. Biti ljudsko biće nikada nije bilo teže. Ni časnije.
Ovo je Ognjenkina zbirka koja mi je možda najdepresivnija, nije mi kao Vodič kroz požare (nijedna nije) i zato mi je vjerovatno slabija! Ali Ognjenka jednostavno zaslužuje 5⭐️, kao pjesnikinja, kao inspiracija, kao ljudsko biće! I to je to!
Poezija, ta divna i pomalo skrajnuta književna forma, najčešće postoji pod šeširom manjih izdavača, ne preterano izdašnih tiraža. Ali, desi se i taj incident. Neko s većom bazom čitalaca i jačim marketingom reši da uperi taj čitalački reflektor ka zbirci i kaže – ljudi, poezija živi, evo je!
I onda se to desi, i ta poezija bude mlaka i prepuna opštih mesta.
Peta pesnička zbirka Ognjenke Lakićević, kada bi se svela na svoj kostur, nudi upravo ono što se i očekuje od jedne Ognjenkine zbirke – ispovednu liriku i izraženu osećajnost i emotivnost. I to je sasvim okej, ukoliko se uzme u obzir da navedene stavke predstavljaju autorski stil i pečat.
Međutim, iako u svojoj ispovednosti njena poezija često balansira na tankoj granici između autentično-emotivne i patetične, ovde je, primetio bih, češće ispod nego iznad te granice.
Već sam naslov „Zamalo me je oteo mrak“, koji je pozajmljeni stih iz zbirke, a koji je opet (verovatno) pozajmljen iz prvobitno napisane pesme Autoparka sugeriše da je bežanje i savladavanje mraka (šta god on bio, a može biti svašta) snažan pokretački motiv autorkine poezije.
Mrak je oličen u antropocentrizmu, nasilju nad životinjama, okolini kroz koju tumara lirski subjekt i jednostranim odnosima. Sve su ovo potentne teme koje, naravno, mogu biti temeljno i punoznačno iskorišćene. Ali, gde je mrak, tu bi, po logici naslova, trebalo da se nađe i barem jednaka količina svetla. To, rekao bih, ovde nije slučaj i, gorenavedeni mrakovi u većini slučajeva ostaju samo na deklamovanju ispražnjenih motiva koji su mogli biti upotrebljeni bolje.
Umesto dubljih introspektivnih uvida, lirski subjekt ostaje zapitan „ima li smisla tražiti smisao“ ili o nepristojnosti plakanja nad sudbinom životinja tokom ratnih razaranja. Ne samo da uvidi, jezik ili stil ne predstavljaju iskorak u odnosu na prethodnu zbirku, već maltene regresiraju korak iza. A nakon zatvarajućih stihova zbirke „na kraju izgleda ostajemo / samo psi i ja“, ne mogu biti siguran koliko je mrak uopšte savladan.
Kako je čitanje poezije individualan i intiman čin, svestan sam da se o njoj ne mogu donositi opšti sudovi i vrednovanja. No, u mom slučaju ovo je zbirka bez katarze, a to je, ako već ne zauzima neki jedinstveniji ugao posmatranja sveta, barem nešto što bi trebalo da se desi tokom čitanja.
„Vodič za požare“ je pre 6 godina iz moje vizure bio vrlo dobra poetska zbirka. Možda ne u potpunosti po mom senzibilitetu, ali zasigurno jedna kojoj ne mogu da zamerim banalnosti i opštemestašenje.
Verujem da postoji ciljna grupa za ovu konkretnu zbirku i ovakvu poeziju. Verujem i da ja sa tom ciljnom grupom nemam mnogo toga zajedničkog, ali opet – neki univerzalni kvalitet za koji bih mogao da se uhvatim mi prosto izmiče. Književnost ne bi smela da se stvara za „ciljne grupe“. To je posao marketinga, za koji, istina, skidam kapu. Zbirka je svuda i to je barem jedna mala pobeda poezije u ova vremena.
Na kraju bih mogao da kažem i da je ovo „zbirka jednog čitanja“, a to je, verujem, među gorim stvarima koje se o poeziji mogu reći.
jedino što sebi nikada ne bih oprostila jeste da me se boji neko krhkiji od mene
Ognjenka ovde dolazi sa novom zrelošću i starim otporom. Zasuzila sam na nekoliko mesta, priznajem. 🤍
[rešen problem] 5⭐️, ali ne beležim ocenu ovde jer bih zamolila osobu koja je dodala izdanje da se sabere !!! Dodeljeno je nekom japanskom romanu "Zmijski jezik" koji je Booka prevela i koji ima 5800 ratings😂 ali pošto nemam drugu opciju trenutno, zavodim je u pročitane.
"um ne može da obuhvati toliko nasilja pa ga pretvara u ravnodušna slova na ekranu s vremenom prestaješ da vidiš na jedno oko potom oslepiš sasvim ili poludiš"
pod jedan - posveta me je raznela, pa onda i sve ostalo. pre nekoliko meseci naletela sam na pesmu “možda je bolje da nikada ne saznam” ne znajući da je nova i da čeka da bude u nekoj zbirci. moram reći da me je jako obradovalo gde se nalazi u odnosu na pesme oko nje. jako dobar narativni tok zbirke. divan jezik, zreo, iskreno, meni je ovo bolje nego požari.
a ima i par stihova komotno vrednih tetoviranja ili pisanja na zid. i to ne u tinejdžerskim godinama, nego baš ono, kad porasteš.
Mislim da niko Ognjenku nije u DM smarao, kao ja - kada je u pitanju nova zbirka. I sada, konačno, stigla nam je. U pravom momentu. Ja ne mogu to da objasnim lepše od ovoga: Ognjenkina poezija me tera da želim da budem bolja osoba. I to je nešto najlepše što nečiji rad može da uradi. A na sve to, kada se i povežeš sa stihovima, osetiš neke, pa nema lepšeg spoja.
jedino što sebi nikada ne bih oprostila jeste da me se boji neko krhkiji od mene - ovo me je raznelo.
Ognjenka, ako čitaš ovo, samo piši, uvek nam piši.
Огњенка је тако мило и топло биће и то се осети још из посвете. Песме су заокруженије, зрелије али не мањка ни оне Огњенке која се осети у документарцима о природи, соло циркању и нежном бесу. На промоцији је и сама рекла да је ово микс "да те помазим" и "да те набодем", те није потребно да даље анализирам. Омиљена ми је Јебите се, У мрак, у мрак, Добар дан... Више су ме погодили писма или пожари али верујем да ће ове песме са мном остати дуже.
Obožavam Ognjenkine prve dvije zbirke i način na koji piše. Ova, treće, zbirka uranja u teme nemoći, terapeutskog procesa, izlječenja, odmicanja, postavljanja granica i svega onoga što možemo, a teško ćemo…. Ipak, neka mjesta su radi toga za mene bila manje poetična, a više razgovorna, nalik sjedenju jedan na jedan! ❤️