Traganje za ubicom koleginičine ćerke mladog somborskog tužioca Nemanju Savića suočava sa nekim od najmračnijih tajni društva zapalog u laž, korupciju i bezakonje. Na neizvesnom i opasnom putu otkrivanja istine, koji će ga voditi od Sombora, preko Beograda, pa do Mumbaja, biće prinuđen da preispita gotovo sve – prijateljstva, odnose s roditeljima, kao i sopstvena uverenja i granice.
Pred čitaocem je još jedna priča koja će ga od prve stranice uvući u sopstvene „virove“, ne dozvoljavajući mu da ostane puki posmatrač. U „Priznanju“ on postaje učesnik koji zajedno sa Nemanjom traga po bačkoj močvari, tajnim dosijeima i bespućima Indije, ali i po sopstvenoj duši, preispitujući dotadašnja uverenja i zablude.
~
„U svom najtišem sloju, roman se ne zaustavlja na pitanju istine, već se okreće težem pitanju: kako živeti dalje kada postane jasno da ni pravda, ni krivica, ni sopstvena prošlost ne izgledaju više isto. U prostoru između odgovornosti i potrebe za oprostom, vere i sumnje, kazne i mogućnosti razumevanja, otvara se mogućnost da ono dugo prećutano konačno pronađe glas.“
Tamara Krstić
„Svako od nas, dok čita knjigu, na neki način je na optuženičkoj klupi: izložen je tekstu, prima ga, sluša, ponekad se brani, a ponekad pristaje. A onda, kada knjigu zaklopi, obično pomisli da ima pravo da se popne na sudijsku stolicu i izrekne svoj sud o njoj. Međutim, ova knjiga proizvodi nešto drugo: ona čitaoca, umjesto da ga ostavi u ulozi sudije, vraća na mjesto ličnog preispitivanja, u smislu dubljeg susreta sa sopstvenom savješću.“
Miodrag Majić (Beograd, 1969) sudija je Apelacionog suda u Beogradu. Doktorirao je krivično pravo specijalizujući se za međunarodno-krivičnopravnu oblast. Samostalno i u koautorstvu, objavio je deset monografija i više od trideset članaka iz oblasti krivičnog i međunarodnog krivičnog prava, i učestvovao je u izradi najznačajnijih zakona u ovim oblastima. Predsednik je Upravnog odbora i jedan od osnivača Centra za pravosudna istraživanja (CEPRIS). Već desetak godina redovno objavljuje tekstove na svom blogu (www.misamajic.com), u kojima otvoreno govori o korupciji, nepotizmu i političkim pritiscima u pravosuđu. Roman Deca zlanjegov je prvi roman. Živi sa suprugom, dva sina i šnaucerom u Beogradu.
Ne razumem toliki hajp oko ove knjige. Kada se ukloni početna atmosfera, ostaje triler prepun logičkih rupa, predvidljivog zapleta i neubedljivih obrta. Knjiga od čitaoca traži da zanemari previše nelogičnosti da bi funkcionisala. Meni nije uspela ni kao krimić ni kao psihološki triler. Veliko razočaranje.
Priznanje“ ima dobru ideju, ali roman pati od mnogo praznog hoda i prilično je predvidiv. Priča deluje nedorečeno – autor često započne intrigantnu nit pa naglo stane, a ključne situacije na kraju nije uspeo da reši na zadovoljavajući način. Zbog slabe dinamike i izostanka prave napetosti, konačni utisak je čvrsta trojka.
3.5 ⭐️ Imam ja tu uvijek pomalo problema sa Majićevim pisanjem. I Deca zla i Ostrvo pelikana,pa sada evo i ova,imaju dosta "praznog hoda" u radnji,i to mi na momente smeta. Jer taman krene dinamika priče,i on je ne dovrši na pravi način,makar ne onako kako bih ja očekivala. Ali,realno,da se ne lažemo...čovjek zna posao. Osvrće se još jednom na temu države,ksenofobije i unutrašnje borbe šta je zaista ispravno učiniti u pojedinim situacijama.
Na početku romana Priznanje primjetna je pravnička preciznost pisca u načinu pripovjedanja. Rečenice su kontrolisane i analitične, što čitanje čini sporijim, ali i usmjerava pažnju na detalje i unutrašnju logiku likova. Tek nakon prvih stotinak strana počinje ono što volim kod ovog pisca. Dokaz da su i pravnici samo ljudi. Njihova ambicija, umišljenost, prepleteni sa preispitivanjem njihovih postupaka. Lako je bilo u početku reći, hm bezveze , nije trebao tako. Ali , kad zastanemo i upitamo se, zar nemamo uživotu x ovakvih situacija? Ko je tada mogao znati šta je ispravno. Na koju stranu treba poći. I da , na kraju, potvrdjuje se , svi imamo svoje slabosti. Ko je kriv , ko ispravan? Roman ne daje presude nego razotkriva složenost izbora.
Kao neko ko je po zanimanju profesor književnosti i ko je pročitao sve romane gospodina Majića, mogu reći da je ovo delo u kome se oseća iskustvo autora. Jedan naizgled krimi roman pretvara se u ozbiljno književno delo, sa dosta opisa predela, karaktera, njihovog unutrašnjeg sveta. Ne mogu se otrgnuti utisku da opisi močvare i atmosfere podsećaju na opise Crnjnanskog u ,,Seobama". Sve u svemu, nakon romana ,,Pod tuđim suncem", koji je po mom mišljenju najslabije ostvarenje ovog autora, roman ,,Priznanje" ide rame uz rame sa ,,Ostrvom pelikana" i ,,Decom zla", uz to da je književno gledano znatno zreliji i bolji. Ako neko traži samo krimi roman, onda je bolje da čita Kobena, Nesbea ili kod nas Vanju Bulića. Roman gospodina Majića više je od običnog trilera, a neće vam biti dosadan time što je knjizevno kvalitetan.
Zanimljiva, lako se čita, a ipak navodi na mnogo razmišljanja. Svidelo mi se osvrtanje na to koliko lako podele, ksenofobija i rasizam mogu da skrenu pažnju sa pravih problema, i pravog neprijatelja. Knjiga budi osećaj da se uništeni sistemi ne mogu ispraviti, jer je, u takvim sistemima, nemoguće promeniti temelj.
U svojim prethodnim delima, autor je uvek završavao te teške teme i priče optimistično, happy endom. Očekivala sam da će slično biti i u ovom, najnovijem romanu. U "Priznanju" mi se najviše dopao rasplet, ostavio je na mene snažniji utisak nego prethodni srećni završeci. Dopadaju mi se i drugi snažni motivi i narativi. Na primer, nepomirljivost sa zlom. Beskompromisnost u toj nepomirljivosti, i sve drugo, za šta je potrebna i hrabrost i značajna dimenzija ljudskosti je ohrabrujuća.
Majic,naravno,klasicno dobar,jedan od mojih omiljenih,sve njegove knjige imam i uvijek jedva cekam novu.Vrtlog emocija,kajanja,krivice,preispitivanja u svijetu koji je surov i ne prasta slabost.Surovi kriticar nase realnosti i kapa do poda,gospodine Majicu.Ako ocekujete klasican triler,ovdje ga necete naci.Nema zavrzlama,obrta,komplikacija.U ovom covjeku su se sreli veliki Dostojevski,kao odlican slikar vremena i duse i mali Nesbe da to zacini sa malo kriminala.Ostrvo pelikana me raznijelo,u vremenu Dece zla sam sazrijevala,Pod tudjim suncem je vrisak o usamljenosti,Rudnik je prica o velikim korporacijama i malim narodima,Priznanje je prica o korupciji i u sredistu svake te price je nas mali covjek,covjek iz naroda,sitan i nebitan ali mu prilikom rodjenja nisu iskljucili srce i mozak i u tome lezi njegova tragedija.
dosta mlaka u odnosu na prethodna Majićeva dela, lomila sam se između 3 ili 4⭐️... za razliku od onih koji kažu da im je roman bio pun nelogičnosti, naprotiv — meni je bio suviše predvidiv. Predosetila sam svaki naredni korak likova što me je u istinu zamaralo. Ipak, ne može da se ospori Majićev rad kao pravnika i pisca. Čovek koji se uvek fokusira na temu njemu dobro poznatu uvek će izvući poentu na ovaj ili onaj način. Jedino što bih istinski zamerila jeste to što smatram da su crkva i religija u ovom romanu vrlo površinski obrađene — čačnute su, tek da se pomenu, ali nedovoljno.
Pre svega preporuka za buduce pravnike koji zele da odu u tuzilacke vode! Knjiga je zabavna, pocetak je malo duuug ali stil pisanja je odlican. Nakon serije deca zla, ovo je prva knjiga koju citam od Majica i meni je 4/5 predvidiv je kraj nema ludacki preokret, lagano stivo uz jutarnju kaficu Ne bih pisala dalje, neke delove nisam razumela poput tajne od oca glavnog junaka Nemanje, taj deo sam mozda citala sa manje paznje..
Zanimljiva je, dopala mi se. Triler, ali vise od samog trilera, jer je pre svega prica o moralnim dilemama i ljudskim slabostima, preispitivanju sopstvenih odluka i uverenja. Kroz ovaj roman nam je Majic prikazao koliko su drzavni organi u bliskoj vezi sa kriminalnim strukturama i to bas oni koji protiv kriminala treba da se bore. Veliko postovanje za gospodina Majica i kao pisca i kao borca za pravdu.
Prvi deo knjige još je bio nekako zanimljiv, u drugom delu su počela samoželevanja glavnog junaka, sa puno nedovršenih radnji, linija, bilo bi bolje da se knjiga završila posle prvog dela, a uz sve to nije mi glavni junak bio ubedljiv kao tužilac, sve je bilo odrađeno umesto njega, čak se i plaši da uđe u sojenicu blizu mesta zločina. Jasno mi je koju ideju je hteo da ispoli autor knjige ali nije bio previše ubedljiv
uh… upravo završila. Imam osećaj da se Majić previše osvrće na kritike - nakon romana Deca zla popio je negativne komentare, iako je taj roman po meni bolji… pisao je oslobodjenije. Svakako, svidelo mi se Priznanje i Heseovski osećaj samospoznaje, posebno na kraju priče. Ima nečeg u domaćim trilerima što čini da se osećam privrženije knjizi
Majicevi romani su zanimljivi, dobri, cine zivot u nasem sistemu podnosljivijim, znajuci da se svi borimo protiv zajednickog neprijatelja. Uzivala sam od korice do korice, i kao i uvek bilo mi je malo, zelevsi da traje jos.
„Priznanje” je zreo, napet i izuzetno važan roman za naše podneblje. Pored uzbudljive priče, knjiga ostavlja gorak, ali oređujući ukus pitanja: Koliko smo spremni da platimo za sopstveni mir i da li je svako priznanje zaista oslobođenje?
dobra pocetna ideja, ali je previse praznog hoda unistilo razradu pa samim tim i kraj. iskreno ne razumem toliki hajp oko ovoga. jaaaaako predvidivo, od pocetka se osetilo da Natalija ima veze sa nestankom svoje cerke…
I love Miodrag Majic and his style of writing. It is easy to read and keeps reader curious until very end. This book is my favorite so far. I read it in 2 days.
volim što se Majić svojim delima zavlači u svaki kutak pravosuða, njegove elemente i aktere i servira nam na kašičici suptilno sa čim imamo posla već 30 godina.