Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. Iz Ljubljane seli u Mostar, iz Mostara u Sombor, da bi se, opet preko Mostara, gdje postaje jednim od osnivača 'Alternativnog instituta', udruge građana za multimedijalne umjetničke projekte i urednikom časopisa Kolaps, prebacio u Zagreb, a potom i u Split, gdje danas živi i radi, između ostalog kao voditelj programa i 'duša' specijalizirane knjižare Utopija. Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici. Objavio: L’ Amore Al Primo Binocolo (s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (s Mehmedom Begićem i Nedimom Ćišićem), te samostalne knjige pjesama S rukama pod glavom, Mama ja sam uspješan, Život je šala i Marko Tomaš i druge pjesme.
Fantastična knjiga. Pesme su kao da je Bukovski, koji manje pije, pročitao Ničea, imao devojku u BGu i išao na jedno putovanje u Lisabon, pa potom seo i napisao ovo. Tako nekako. Ova mi je najdraža. "Nemoj se zaljubiti u mene nijedna ljubav nije pomakla planine a noć će uvek vonjati na kafanu ......."
Tomaša sam upoznala prije par godina, došavši na veče poezije na nagovor drugara. Ono što ostavlja glavni utisak jeste njegova dominantna, a opet suptilna pojava. A meni je takva i njegova poezija. Sirova i životinjska, a opet pitoma i intimna. Glasna i tiha.
divljam sa slušanjem knjiga jer je moja knjižnica kročila u 21. stoljeće i napokon u ponudi ima audio knjige za posudbu, odabrala ovu zbirku poezije mada prije nisam čula za dotičnog autora, a usporedbe s bukowskim na gr nisu me posebno obradovale
na kraju je ispala sasvim solidna, neke pjesme čak i odlične, poneke prosječne, definitno ju trebam potražiti u fizičkom obliku i opet pročitati jer nešto sjaji u tomaševom pjesničkom izrazu
Gospodin Tomaš je melem za današnju poeziju. Patetika uvijena u najljepši papir. Umjetnost komuniciranja na nivou oblaka. Posebno mi se svidio drugi dio knjige, Nacizam za početnike, pa evo da izdvojim i par naslova: Pjesma o jednom snu, Parafraza, Šapat u Međugorju, Bellevue, Predaja, Vješala, Hajde da usporimo mitologije, Brandov maslac. "Znaš, sve što spolja raste iznutra se urušava."
"Zemlju mogu ubiti i najsitnije šake na svijetu."
"To što znam da se mogu ubiti kad god želim nimalo ne pomaže s ovom zavrzlamom oko ljubavi."
Zahteva ponovno čitanje i podvlačenje briljantnih delova, te će se ocena možda uskoro promeniti. Ima ogromnih prelaza. Neke su pesme odlične, dok su druge lako zaboravljive. Neutralna sam nekako.
Dragi Bože, koliko je ovo bilo divno za čitanje. U jednom trenutku, negdje na stranici koja nosi ime "Parafraza", mala slatka suza samo što nije napustila vilajete oka mog. Ispunjena emocijama i dubinom, ovo mi je možda jedna od dražih knjiga poezije koju sam pročitao ove sedmice kada čitam samo poeziju. Tako jednostavan način izražavanja koji govori puno i jedna jako tužna osoba koja sve ovo piše. Kada kažem tužna, mislim na osjećaj koji prenosi - iskreno se nadam da je sretan, gdje god se trenutno nalazio. Mnogo mi se dopala i pjesma Paveze umire - tako volim tog čovjeka. Moja topla preporuka da uzmete u ruke ovu malu stvar i apsoluto joj se prepustite.
Crni molitvenik je jedna pikantna avangardna čorba i, da se ne lažemo, nije za one sa slabim stomakom. Gurmani i oni koji se tako osećaju prepoznaće radikalnog Majakovskog, oneobičenog Šklovskog, nagoveštaje konzervativnog Eliota, a ponegde i brutalno jednostavnog Pope. Sirovo i oporo, ali zamišljeno kao takvo. Prljavo čak. I to u svakom smislu te reči.
Navukao sam se na poeziju citajuci ovu knjigu. Knjiga je kratka ali nosi tezinu koju ne mogu da preguram za jedno popodne. Velika doza ironije, mracnih misli, originalne romantike...Sve one male ali i komplikovane stvarcice koje nazivamo ljubavlju.
Млад босненски поет, който ми беше препоръчан от книжарката в една книжарница в Ниш. Направих опит да преведа три от стиховете вътре, ето го резултатът:
"Не се влюбвай в мен"
Не се влюбвай в мен нито една любов не е местила планини а нощта винаги ще вони на кръчма убийците няма да оставят оръжието пролетта ще избие от небето и земята реката ще си остане река на някоя друга младост мостовете ще имат различни имена ще живеем и ще се обичаме сурово и нищо няма да промени начините ни да сме сами.
*** ***
"Съвсем тънки пръсти"
Ти ще ми помогнеш да остарея, защото си буря. Тайната на дълголетието се крие в криенето. Когато ти разрежеш лимон, получаваш две слънца. После ги разделяш на месеци. Такива са твоите пръсти.
*** ***
"Как се сътворява самотния човек"
Не мога да избягам от наследството. Враговете ми са завещани. Слушал съм как се умира още преди да осъзная, че съм жив. В капана съм на стари спорове и вече нямам избор. Прошка не мога да искам, нито да дам. Толкова е просто да сътвориш самотния човек. Ще ми се да съм луд, чудак, който в знак на протест яде цвете на централния площад. Ще ми се на целия свят да обявя някаква война, нежна и невиждана от никого.
U potrazi za poezijom koja će biti ujedno lijepa a da ne ode u preapstraktne vode, Marko Tomaš mi je odličan pronalazak (mislim da sam prvo uočio pjesmu na Twitteru). Uživao sam čitajući stihove koji su baš po mom ukusu.
Crni molitvenik predstavlja vlastitu Tomaševu vjeru u kojoj ne postoji jedan bog, nego nekoliko božica koje su ga dovele do jada i čemera, do dna mrklog bunara iz kojeg se moli za spasenje. Ljutito viče, a opet je pokoran.