Dragan Lomić kao da je imao sve: marketinški stručnjak na vrhuncu karijere, bivši novinar koji svoje lične ratove vodi na stranicama najtiražnijih dnevnih novina, hedonista, stalno na putu i stalno u pokretu, omiljen kod žena. A onda upoznaje Miju, koja je sve ono što nikada nije imao i sve što je oduvek želeo. Njegova i neuhvatljiva, u isto vreme. Žena zbog koje je bio spreman da se odrekne draži promiskuiteta i da se posveti ljubavi. Dragan odlučuje da zbog Mije rizikuje karijeru, posao, saradnike, sav novac. Njih dvoje odlaze iz Beograda u Njujork, na proslavu njenog rođendana i Nove godine.
Međutim, Dragan koristi povratak preko Londona da ode na utakmicu svog voljenog Čelsija i neočekivano biva upleten u navijačko nasilje. Novi problemi i gresi iz prošlosti odjednom kroje sasvim neočekivan nastavak njegovog života…
„Roman koji govori tačno ono što osećamo o životu u savremenom svetu koji diktiraju uspešni tranzicijski advertajzeri: životna praznina i lutanja, osećaj pustoši i prezasićenosti u sopstvenom postojanju – bez cinizma, ali sa dozom inteligentnog humora, saundtrekom koji odjekuje tokom čitanja – i utisak da čitalac nije jedini koji ne pripada ovom svetu.“ Biljana Srbljanović
Ako je Mišel Uelbek najveći aktivni srpski pisac, onda je Frederik Begbede jedan od najuticajnijih. Prvi roman Branka Rosića A TAKO JE DOBRO POČELO, najmanje je drugi Lagunin roman, posle PLASTIKA Ivana Jovanovića koji se nadovezuje na Begbeda i njegove kanonske romane o Oktavu Parangou. Čak se mogu napraviti neke strukturalne paralele između PLASTIKA i A TAKO JE DOBRO POČELO iako se romani suštinski dosta razlikuju.
Rosićev roman je u svom temelju ipak trećerazredni Momo Kapor u kome se nabrajaju piščeva putovanja, mesta koja je posetio, njegove opservacije o tim lokalitetima koje su krajnje površne i priglupe, a površnost u postavci likova, naivnost u doživljaju sveta i repetitivnost u konstrukciji priče u celini i pojedinačnih situacija uepešno parira neujednačenom jeziku pripovedanja, prepunom usiljenih posrba engleskih reči i nedopustivim ponavljanjem pojedinih imenica i glagola kao što su “čednost”, “ubrizgavanje”, “balavci”, “cvikeraši”, “kipovati” itd. Ako tome dodamo da pisac izbegava pominjanje pravih brendova i pravih stranaka kada god može, dolazi do krajnje neprijatnog mešanja postojećeg sveta koji raspoznajemo sa izmišljenom, paralelnom stvarnošću u kojoj bi pisac hteo da kritikuje brendove i političke stranke ali da se ne zameri, pritom zaboravljajući da se ne može malo biti društveni kritičar.
Naročito dementno deluje nepostojanost transkripcije engleskih reči koje su nekada date u originalu, nekada transkribovane, i nisam uspeo da prepoznam pravilnost u ovom aspektu.
No, ako imamo u vidu da Rosić dolazi iz jedne posebne škole novinarstva tzv. “Dugine škole” gde se praznom slatkorečivošću fetišizuju sagovornici i ispisuju putopisi prepuni pleonazama, jasno je da u svoju prozu nije ni mogao preneti niti jedno poučno iskustvo novinarstva.
Ono što je međutim paradoksalno jeste da se roman A TAKO JE DOBRO POČELO ne razlikuje u velikoj meri od onoga što Rosić nakucava na nedeljnom nivou, trenutno za Nedeljnik, ranije za neke druge novine što ceo ovaj poduhvat izdavanja romana čini potpuno besmislenim. Efekat ove naratizovane žurnalistike sa likovima koji nisu vredni pažnje, krajnje je sumnjiv.
Ako imamo u vidu da deo britanske štampe smatra Stivena Fraja za selebriti pisca iako on potpisuje vrlo ozbiljno napisanu fikciju, postavlja se pitanje šta je A TAKO JE DOBRO POČELO? Rosić nije u potpunosti selebriti, ali kada pročitamo knjigu još je sigurnije da nije književnik, pa čak i u tom pogledu ovaj roman ostajena pola puta.
Na kraju blurb Biljane Srbljanović ostaje kao enigma, sugerišući da ona verovatno nije ni pročitala ovaj rukopis - da jeste, pa i da joj se dopao što nije previše verovatno, sigurno ne bi pokušavala da ga spinuje na ovaj način.
Prva misao kada sam zaklopila korice po pročitanoj knjizi bila je -Srpska verzija genijalne serije "Mad Men". Knjiga se ne ispušta iz ruku, jer svaka glava je kao nova epizoda, što bi se reklo - književni bingewatching iliti bingereading. Rosić na genijalan način provlači društvene, čini se uvek važeće, probleme koji su aktuelni u Srbiji, sa emotivnim i egistencijalnim problemima glavnog lika. Sve u svemu, knjiga koju definitivno vredi još koji put čitati.
Kada sam završila čitanje romana Branka Rosića "A tako je dobro počelo" setila sam se reakcije moje drugarice na istu knjigu. Opisala je Rosićev roman sa "Kao da sam čitala nekog stranca". Ali to nije jedina moja impresija. Najvažniji utisak je da me odavno neki domaći autor nije toliko uvukao u radnju i priču koja se ubrzava kako odmičete sa čitanjem knjige. Možda opis knjige na koricama i nije nešto baš odgovarajući jer ljubavna priča je tek deo romana ali ne i njen glavni deo. Taj glavni deo pripada kompleksnom unutrašnjem svetu glavnog junaka Dragana Lomića za koga navijate do poslednje strane kako se njegovi problemi uvećavaju. Knjiga vas prosto ne pušta u drugom delu kada se smenjuju akcija za akcijom a problemi glavnog junaka prete da mu dođu glave. Poseban utisak je što je na pravi način oslikao prilike kod nas. Rosić savšeno gradi taj beskrupolozni svet svega onoga od čega nam je muka u Srbiji, uz duhovite opaske i stilom koji na jednostavan način daje najsavršeniji opis današnjice. Uživala sam u opisima Londona kojima je vešto izbegnuto putopisno gušenje, a prikazani su i problemi koji tamo postoje. Mislim da ova knjiga predstavlja pravo osveženje u domaćoj književnosti, a treba obratiti pažnju i na saundtrek :)