What do you think?
Rate this book
Φ
"Prije mnogo godina prijateljica mi je poklonila magnetić na kojem piše „It’s never too late to have a happy childhood“ koji me i dalje podsjeća na sve laži idealizacije djetinjstva, na mitske godine navodne nedužnosti u bezbrižnosti igre. Ova je civilizacija dovoljno stara da odustane od tog mita, ali ne, dodatno nam je zapaprila: ako ne možete odrasti u normalnu osobu, s vama nešto nije u redu, sami ste si krivi – doduše, možete se liječiti (od nesretnog djetinjstva) ako doživotno idete na skupu psihoterapiju. Sve je individualizirano, i bol i patnja. Nemate se pravo pozvati na vanjske uzročnike, kao npr. okolinu, uvjete u kojima ste odrastali – od klasnih do porodične patologije – ili možda genetskog naslijeđa.
Iz očišta znatiželjne i pronicave djevojčice pratimo radničku obitelj 1980-ih, u doba optimizma i napretka, kupovine prvog tristaća, dobivanja stana u novogradnji, odlaska na ljetovanje u radnička odmarališta itd. U širem društvenom kontekstu sudaraju se nove urbane strukture s naslijeđem tvrdih ruralnih vrijednosti. Kad se obitelj nađe pred nepoznanicom, koju treba tajiti, pred djevojčicom se otvaraju praznine straha i usamljenosti, od kojih se brani maštom i duhovitošću. Psihološki, generacijski i društveni roman istodobno je čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom.
Ovaj roman će vas istresti iz gaća: djeca su okrutna, lažu, mrze, varaju, čine ono što moraju kad ih tjeraju da se uklope i budu uspješna. Kad im nije dano jedino što im treba: suosjećanje, razumijevanje, oprost i prostor da budu to što jesu, djetinjstvo postaje doba užasa. Odbacimo li iluziju da su roditelji savršeni, ostajemo li sami na svijetu? I što? Zamislite! Ne, nećemo proživjeti neko drukčije, mitsko djetinjstvo, nego se suočiti s onim što smo dobili, platiti račun i krenuti dalje." - Jadranka Pintarić
Iz očišta znatiželjne i pronicave djevojčice pratimo radničku obitelj 1980-ih, u doba optimizma i napretka, kupovine prvog tristaća, dobivanja stana u novogradnji, odlaska na ljetovanje u radnička odmarališta itd. U širem društvenom kontekstu sudaraju se nove urbane strukture s naslijeđem tvrdih ruralnih vrijednosti. Kad se obitelj nađe pred nepoznanicom, koju treba tajiti, pred djevojčicom se otvaraju praznine straha i usamljenosti, od kojih se brani maštom i duhovitošću. Psihološki, generacijski i društveni roman istodobno je čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom.
Ovaj roman će vas istresti iz gaća: djeca su okrutna, lažu, mrze, varaju, čine ono što moraju kad ih tjeraju da se uklope i budu uspješna. Kad im nije dano jedino što im treba: suosjećanje, razumijevanje, oprost i prostor da budu to što jesu, djetinjstvo postaje doba užasa. Odbacimo li iluziju da su roditelji savršeni, ostajemo li sami na svijetu? I što? Zamislite! Ne, nećemo proživjeti neko drukčije, mitsko djetinjstvo, nego se suočiti s onim što smo dobili, platiti račun i krenuti dalje." - Jadranka Pintarić
192 pages, Paperback
Published June 1, 2026
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 5 of 5 reviews
July 14, 2026
Ne, ovo nije još jedna knjiga o gorko-slatkom djetinjstvu 80-tih, iako se na prvu čini da jest. Ovo je roman duboka psihološka studija lika, neimenovane djevojčice (autorica uporno odbija dati joj ime, iako ga svi ostali likovi – izvan njezine obitelji – imaju) i njezinog djetinjstva u običnoj radničkoj obitelji. Idila djeteta s roditeljima razbija se već na početku – djevojčicu šalju na selo, djedu i baki negdje u Bosnu (rekla bih, Bosansku Posavinu), jer je upravo dobila brata, pa roditeljima treba vremena „da se snađu“. Rođenjem drugog djeteta, brata, obiteljska dinamika se drastično mijenja – stigao je Sin, željeni, očekivani:
„Poslije joj objasne da je on dječak i time sin, a sinovi se čekaju i bučno se slave. I djevojčice se slave, ali se ne broje. To je zaključila sama.“
Baš kao i Lidija Deduš (ne mogu a da se ne sjetim njezine knjige u ovom trenutku):
„ja se zovem lidija deduš. u mom kraju od velike je važnosti da žensko rodi sina. u slučaju da rodi žensko, a bože moj.“
Rođenjem brata, djevojčica pomalo postaje nevidljiva. Situaciju dodatno pogoršava bratova bolest . Roditelji bolest negiraju, ne žele je prihvatiti, a djevojčica se u cijeloj situaciji nađe sama i u strahu. Razapeta između toga da bude samo dijete, što i jest, i očekivanja roditelja da bude ozbiljna i odgovorna (i odraslija nego što jest).
„Voljela bi da nije takva, pametna, jer kad god netko kaže da je pametna, zna da su je upravo zajebali. Kad otac kaže da je pametna, tako uvrijedi majku, kad majka kaže da je pametna, to znači ili da sve mora biti u redu ili da bratu mora pomoći oko škole. Kad učiteljice u školi kažu da je pametna, svi drugi krive lice, rugaju joj se i nazivaju je štrebericom.“
Najveću potrebu koju ima – potrebu za vlastitom intimom i vlastitim prostorom – roditelji joj uskraćuju zbog reorganizacije stambenog prostora, ali ne iz zloće ili nebrige, nego zato što jednostavno ne vide djetetove potrebe.
„Ona samo vidi da više neće biti granice, više neće biti vrata koja će moći zaključati, više neće moći spriječiti brata da joj kopa po stvarima i pokazuje roditeljima što je nacrtala u svoj blok i napisala u svoj spomenar.“
S autoricom dijelim ime i godinu rođenja, a s njezinom knjigom poredak djece u obitelji (čak donekle i dobnu razliku između sestre i brata) i odrastanje u kvartu novogradnji na jugozapadu Zagreba 80-tih . Sve ostalo nam je različito – a ipak, čitanje ove knjige probudilo mi je neke davno zaboravljene osjećaje. U to ime, opraštam autorici i neke nezgrapnosti u pripovijedanju (prvenstveno nedosljednu psihologiju dječjih likova koja ne odgovara uvijek njihovoj kronološkoj dobi). Svjesna sam da knjiga objektivno nije remek-djelo, moja ocjena je prilično subjektivna, ali nije daleko od objektivnog - knjiga je i realno vrlo dobra, jezgrovito napisana, lako se čita i zove na razmišljanje. Za one koji se usuđuju suočiti s tamnim stranama odrastanja.
„Poslije joj objasne da je on dječak i time sin, a sinovi se čekaju i bučno se slave. I djevojčice se slave, ali se ne broje. To je zaključila sama.“
Baš kao i Lidija Deduš (ne mogu a da se ne sjetim njezine knjige u ovom trenutku):
„ja se zovem lidija deduš. u mom kraju od velike je važnosti da žensko rodi sina. u slučaju da rodi žensko, a bože moj.“
Rođenjem brata, djevojčica pomalo postaje nevidljiva. Situaciju dodatno pogoršava bratova bolest . Roditelji bolest negiraju, ne žele je prihvatiti, a djevojčica se u cijeloj situaciji nađe sama i u strahu. Razapeta između toga da bude samo dijete, što i jest, i očekivanja roditelja da bude ozbiljna i odgovorna (i odraslija nego što jest).
„Voljela bi da nije takva, pametna, jer kad god netko kaže da je pametna, zna da su je upravo zajebali. Kad otac kaže da je pametna, tako uvrijedi majku, kad majka kaže da je pametna, to znači ili da sve mora biti u redu ili da bratu mora pomoći oko škole. Kad učiteljice u školi kažu da je pametna, svi drugi krive lice, rugaju joj se i nazivaju je štrebericom.“
Najveću potrebu koju ima – potrebu za vlastitom intimom i vlastitim prostorom – roditelji joj uskraćuju zbog reorganizacije stambenog prostora, ali ne iz zloće ili nebrige, nego zato što jednostavno ne vide djetetove potrebe.
„Ona samo vidi da više neće biti granice, više neće biti vrata koja će moći zaključati, više neće moći spriječiti brata da joj kopa po stvarima i pokazuje roditeljima što je nacrtala u svoj blok i napisala u svoj spomenar.“
S autoricom dijelim ime i godinu rođenja, a s njezinom knjigom poredak djece u obitelji (čak donekle i dobnu razliku između sestre i brata) i odrastanje u kvartu novogradnji na jugozapadu Zagreba 80-tih . Sve ostalo nam je različito – a ipak, čitanje ove knjige probudilo mi je neke davno zaboravljene osjećaje. U to ime, opraštam autorici i neke nezgrapnosti u pripovijedanju (prvenstveno nedosljednu psihologiju dječjih likova koja ne odgovara uvijek njihovoj kronološkoj dobi). Svjesna sam da knjiga objektivno nije remek-djelo, moja ocjena je prilično subjektivna, ali nije daleko od objektivnog - knjiga je i realno vrlo dobra, jezgrovito napisana, lako se čita i zove na razmišljanje. Za one koji se usuđuju suočiti s tamnim stranama odrastanja.
July 11, 2026
Prije par tjedana sam u Jutarnjem listu pročitala ulomak iz ove knjige i bilo je u njemu nešto lijepo, toplo, ljudski i znala sam da je želim pročitati što prije.
Izuzev prvog djela gdje se radnja odvija na selu, Tanja opisuje život radničke obitelji u Zagrebu 7o. i 80.tih godina prošlog stoljeća, onih koji nisu tamo rođeni, ne izgovaraju sva slova, nemaju baku i djeda, već babu i dida pa ih upozoravaju da tako ne govore...
Doba je to kada radnici dobivaju stanove u novogradnji pa sele iz skućenih i vlažnih porumskih prostora, kada se kupuju škrinje (cijela zgrada sudjeluje u nošenju namještaja), prvi automobili i kada se odlazi oragnizirano na deset dana na more u odmaralište.
BTW (digresija), neki dan sam bila na predavanju na jednom sveučilištu gdje su prikazivani rezultati istraživanja o odmarilištima na Jadranskom moru, u bivšoj državi, podaci su pokazali da se tada od iznosa tjedne plaće bez problema išlo na godišnji odmor...
Pisan je iz perspektive bezimene djevojčice (u trećem licu), neizglancanog djetinjstva, neidealiziranih trenutaka odrastanja, od siromaštva i alkohola do ignoriranja i udaraca onih kojima najviše vjeruješ i koje najviše voliš. Uf.
Ispada da smo mi koji smo odrastali u istom tom razdoblju, a koje nisu tukli, privilegirani. Privilegirani smo i svi koji smo imali svoju sobu, bez da je dijelimo s bratom ili s ukućanima. Privilegirani smo jer nismo imali roditelje kojima su popucale kapilare, nismo se sramili brata zbog bolesti...
Tanja piše emotivno, dokumentaristički (skica onog vremena, ljudi i odnosa) i iskreno. Bez uljepšavanja. Obiteljski roman smješten u jednu epohu, jednu obitelj, jednu dragu i maštovitu djevojčicu kojoj ne znamo ime...
Još jednu važnu temu otvara urednica, Jadranka Pintarić, a to je ona o mitu o savršenom djetinjstvu i tome da nas mnogi pravci psihoterapije danas tjeraju da zanemarimo sve okolnosti i (teške) uvjete odrastanja te svu krivnju i odgovornost za vlastito psihičko zdravlje prenosimo na sadašnjost i vlastiti pristup prema ljudima i odnosima... Dobro pitanje za društvenu raspravu psihijatara, psihologa i socijalnih radnika...
Izuzev prvog djela gdje se radnja odvija na selu, Tanja opisuje život radničke obitelji u Zagrebu 7o. i 80.tih godina prošlog stoljeća, onih koji nisu tamo rođeni, ne izgovaraju sva slova, nemaju baku i djeda, već babu i dida pa ih upozoravaju da tako ne govore...
Doba je to kada radnici dobivaju stanove u novogradnji pa sele iz skućenih i vlažnih porumskih prostora, kada se kupuju škrinje (cijela zgrada sudjeluje u nošenju namještaja), prvi automobili i kada se odlazi oragnizirano na deset dana na more u odmaralište.
BTW (digresija), neki dan sam bila na predavanju na jednom sveučilištu gdje su prikazivani rezultati istraživanja o odmarilištima na Jadranskom moru, u bivšoj državi, podaci su pokazali da se tada od iznosa tjedne plaće bez problema išlo na godišnji odmor...
Pisan je iz perspektive bezimene djevojčice (u trećem licu), neizglancanog djetinjstva, neidealiziranih trenutaka odrastanja, od siromaštva i alkohola do ignoriranja i udaraca onih kojima najviše vjeruješ i koje najviše voliš. Uf.
Ispada da smo mi koji smo odrastali u istom tom razdoblju, a koje nisu tukli, privilegirani. Privilegirani smo i svi koji smo imali svoju sobu, bez da je dijelimo s bratom ili s ukućanima. Privilegirani smo jer nismo imali roditelje kojima su popucale kapilare, nismo se sramili brata zbog bolesti...
Tanja piše emotivno, dokumentaristički (skica onog vremena, ljudi i odnosa) i iskreno. Bez uljepšavanja. Obiteljski roman smješten u jednu epohu, jednu obitelj, jednu dragu i maštovitu djevojčicu kojoj ne znamo ime...
Još jednu važnu temu otvara urednica, Jadranka Pintarić, a to je ona o mitu o savršenom djetinjstvu i tome da nas mnogi pravci psihoterapije danas tjeraju da zanemarimo sve okolnosti i (teške) uvjete odrastanja te svu krivnju i odgovornost za vlastito psihičko zdravlje prenosimo na sadašnjost i vlastiti pristup prema ljudima i odnosima... Dobro pitanje za društvenu raspravu psihijatara, psihologa i socijalnih radnika...
July 5, 2026
Nisam sigurna kako ocijeniti knjigu. Sviđa mi se sadržaj, fabula, ideja, tema( volim djecu i djetinjstva)i tome je ocjena četvorka, dok mi je jezik dosadan, jednostavan, sa puno bespotrebnih banalnosti) , djevojčica bez imena je već viđeno, te tome dajem trojku. Možda bi moj doživljaj bio snažniji da djevojcica prica u prvom licu. Šteta.
August 3, 2026
"Majka miriše na zapršku, krumpire i tanke pileće kosti" - evo samo jednog bisera iz ovog otužnog romančića. Zna li netko kako to mirišu "tanke pileće kosti"?
Djelo tematizira djetinjstvo i odrastanje neimenovane djevojčice. Otac joj je željezničar, obitelj živi skromno, u malom suterenskom stanu. Zbilja koja se prelama kroz prizmu djevojčice kao fokalizatora krajnje je prozaična: susreti s djedovima i bakama, doživljaj svinjokolje, prvi odlazak na more, selidba u novi stan, veselje zbog kupnje prvog auta ("tristaća", kako piše autorica). Kao da pratimo rast i razvoj socijalizma u "bivšoj državi". Točka obrata jest rođenje brata. Dolazak brata u kuću djevojčica doživljava kao udar na svoj integritet. Čini joj se da je sva pažnja usmjerena na "bracu" pa glavna junakinja rano upoznaje i patrijarhalni "red", nepravde i ljubomoru. Na kraju djevojčica dobiva prvu menstruaciju i postaje djevojka. Čiča Miča i gotova je priča.
Nama samo preostaje da se nadamo da djevojčica neće doživjeti sudbinu Lucije Stipančić!
Djelo tematizira djetinjstvo i odrastanje neimenovane djevojčice. Otac joj je željezničar, obitelj živi skromno, u malom suterenskom stanu. Zbilja koja se prelama kroz prizmu djevojčice kao fokalizatora krajnje je prozaična: susreti s djedovima i bakama, doživljaj svinjokolje, prvi odlazak na more, selidba u novi stan, veselje zbog kupnje prvog auta ("tristaća", kako piše autorica). Kao da pratimo rast i razvoj socijalizma u "bivšoj državi". Točka obrata jest rođenje brata. Dolazak brata u kuću djevojčica doživljava kao udar na svoj integritet. Čini joj se da je sva pažnja usmjerena na "bracu" pa glavna junakinja rano upoznaje i patrijarhalni "red", nepravde i ljubomoru. Na kraju djevojčica dobiva prvu menstruaciju i postaje djevojka. Čiča Miča i gotova je priča.
Nama samo preostaje da se nadamo da djevojčica neće doživjeti sudbinu Lucije Stipančić!
Displaying 1 - 5 of 5 reviews