Hrvatska pisana kultura 1: VIII.-XVII. stoljeće

Hrvatska pisana kultura #1

by Josip Bratulić, Stjepan Damjanović

Monografija 'Hrvatska pisana kultura' akademika Josipa Bratulića i Stjepana Damjanovića rezultat je nastojanja da se pregledno i na jednom mjestu predstave najznačajniji tragovi hrvatske pisane kulture u povijesnoj vertikali u rasponu od trinaest stoljeća. Kronološki prikaz kulturne proizvodnje obuhvaća djela različita karaktera: najviše ih ima iz područja književnosti i jezikoslovlja, no zastupljeni su i relevantni teološki, pravni, povijesni, filozofski i leksikografski tekstovi...

Knjiga obuhvaća 200 najvažnijih djela hrvatske pisane kulture u razdoblju od VIII. do XVII. stoljeća, pisane hrvatskim, latinskim i staroslavenskim jezikom, odnosno latinicom, glagoljicom i ćirilicom. Zastupljeni su svi oblici pisane kulture: natpisi, grafiti, rukopisi, tiskane knjige, te različite vrste knjiga: misali, brevijari, evanđelistari, molitvenici, zbornici, statuti, rječnici, gramatike, enciklopedije, leksikoni i priručnici. U knjizi su obrađene stilske epohe srednjeg vijeka, humanizma i renesanse i baroka s prikazom povijesnih, političkih, kulturnih, književnih i jezičnih prilika na hrvatskim prostrima od VIII. do XVII. Stoljeća. Prikazano je više od 400 originalnih likovnih priloga u boji.

359 pages, Hardcover

First published January 1, 2005

About the author

Josip Bratulić rodio se u Svetom Petru u Šumi, 1939. godine. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Pazinu. Upisao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je završio studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te komparativnu književnost. Na istome je fakultetu 1975. godine magistrirao te doktorirao s temom Istarski razvod kao književni spomenik srednjovjekovne Istre. Nakon završetka studija radio je u Staroslavenskom institutu »Svetozar Rittig«, a zatim je 1977. godine prešao na Filozofski fakultet, gdje je redoviti profesor na Katedri za stariju hrvatsku književnost do umirovljenja. Bio je dekan toga Fakulteta početkom 1990-ih.

U Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je za člana suradnika prvi put 19. svibnja 1988., a drugi put 28. svibnja 1998. godine. Za redovitoga člana HAZU-a izabran je na Glavnoj skupštini 18. svibnja 2000. godine.

Bio je predsjednik Matice hrvatske, od 1996. do 2002. godine.
Bavi se proučavanjem hrvatske književnosti, posebice starijih razdoblja, kao i studijem srednjovjekovnih slavenskih književnosti, pa je iz toga znanstvenog područja objavio niz rasprava i pojedinačnih knjiga. Uz monografiju o Istarskom razvodu (1978.) objavio je kritičko izdanje toga dragocjena hrvatskog spomenika srednjovjekovne Istre, koje je dosad doživjelo tri izdanja. Izdao je i kritičko izdanje Vinodolskog zakona, kao i nekoliko vrlo važnih pretisaka starih hrvatskih knjiga, koje je popratio pogovorima i tumačenjima (Prva hrvatskoglagoljska početnica; Franjo Glavinić, Četiri poslidnja človika; Matija Antun Relković, Satir; Josip Relković, Kućnik; Antun Kanižlić, Sveta Rožalija; Ljudevit Gaj, Kratka osnova; Lekcionar Bernardina Splićanina itd.). Priredio je i preveo Žitja Konstantina Ćirila i Metoda (tri izdanja). Priredio je Izabrane poslanice svetoga Jeronima.

Urednik je biblioteke Histria Croatica.

Za seriju Istra kroz stoljeća priredio je desetak knjiga. Sa hrvatskim kiparom Želimirom Janešom ostvario je jedinstveno spomen-obilježje glagoljašima i glagoljaštvu, Aleju glagoljaša Roč–Hum, za koju je napisao i vodič.

Njegova knjiga Hrvatski ex libris prva je knjiga u Hrvatskoj o ex librisima.