Treće noći

by Mihaela Gašpar

Već od prve rečenice slutimo da se dogodilo nešto loše, nešto što je pripovjedača nagnalo da odluči otići, da se makne od svijeta ljudi, od svakodnevice, od onoga što je tu tragediju izazvalo. Koja je to i kakva tragedija – čitatelj samo naslućuje dok sve više ulazi u prošlost i sadašnjost glavnoga junaka.

Možemo li pobjeći od vlastite kobi, od sudbine, od predodređenoga, od obiteljske prošlosti, od sebe samih, i kamo to možemo pobjeći? Je li to planina, imaginarna ili stvarna, je li to neki drugi svijet ili nam preostaje da se nosimo sa svojim odlukama i svojim izborima? Upravljaju li nama suđenice ili pak naši postupci i zašto odlučujemo krenuti stranputicom? Koliko nas oblikuju roditelji, a koliko vlastiti izbori? Sva ta pitanja i teme u svom emocionalno gustom i nevjerojatno stvarnosnom romanu otvara Mihaela Gašpar.

Treće noći uvlače čitatelja u sudbinu likova, u njihova emotivna stanja i ljubavne odnose, u odnose roditelja i djece, lažnih i pravih prijateljstava, poput vrtloga i nedokučivo privlačne, a istovremeno zastrašujuće mračne zečje rupe u koju i mi poput Alice upadamo, ali ne u onostrani svijet, već u onaj u kojem žive stvarni ljudi, onkraj svijeta glamura i normalnog života, što god to značilo. Mihaela Gašpar u romanu Treće noći iznova se pokazuje majstoricom karakterizacije i razumijevanja ponora ljudskih duša.

163 pages, Hardcover

Published April 1, 2026

About the author

Mihaela Gašpar rođena je 1973. u Zagrebu.
Po zanimanju je kiparica. Radi kao direktorica marketinga i voditeljica odjela dizajna u privatnoj tvrtki Vector Design Print koja se bavi oglašavanjem i tiskom velikih formata.

Literaturom se ozbiljnije bavi od 2010.

Objavila je romane Bez iznenadnih radosti molim (Aora, Zagreb, 2010.) i Mitohondrijska Eva (Matica hrvatska Osijek, Osijek, 2013.; drugo izdanje: Disput, Zagreb, 2015.), zbirku kratkih priča Slatkiš, duhan, britva (Disput, Zagreb, 2013.), roman O čajnicima i ženama (Disput, Zagreb, 2016.), Spori odron (Disput, Zagreb, 2017.) te Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.).

Godine 2010. osvojila je 2. nagradu na natječaju kratke priče Književnog kruga Karlovac “Zlatko Tomičić”.
Godine 2011. na crnogorskom natječaju Vranac za najbolje priče regije uvrštena je u zbirku Izvan koridora, najbolje priče 2011.
Rukopis romana Mitohondrijska Eva proglašen je najboljim proznim rukopisom na 7. anonimnom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske 2012.
Zbirka kratkih priča Slatkiš, duhan, britva bila je u užem izboru za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski 2013. Roman O čajnicima i ženama ušao je 2017. u finale za Nagradu Fran Galović, a roman Spori Odron u finale za Nagradu Meša Selimović 2018. Roman Nemirnica dospio je među pet finalista 13. književne nagrade Tportala 2020.

Reviews

[Valentina · Rating 5 out of 5]

Nestrpljivo iščekujem (svaki) novi Mihaelin roman. Skoro sam napisala, veselim se, ali u njezinim romanima, nema baš puno razloga za veselje, odnosno nema ga uopće, ali ima vrhunske književnosti, misli, opisa, onih kojih od rođenja nisu predodređeni za radost. U ovom romanu čak ima i malo nade, doduše, u tragovima. Kako to u tužnim životima biva, brzo bude ugušena, događajima i životom.

Osim likova tu su i odlomci koje ispisuju ONA KOJA PREDE, ONA KOJA MJERI I ONA KOJA REŽE. Što da vam kažem, znam da svi imamo njih tri koje za nas predu, mjere i reže i nije nimalo ugodno to osvijestiti za vrijeme čitanja.

„ONA KOJA PREDE: Život ionako nikada ne ostaje ondje gdje je začet. Raspoređuje se. Po tuđim rukama koje ga nose. U drvo koje ga grije, u tkaninu koja ga omata, u zemlju koja ga prima.
ONA KOJA MJERI: U pravu si. Iz jednog tijela izađe stotinu drugih. Metle. Jastuci. Igračke. Pepeo.
ONA KOJA PREDE: I živo i neživo. List u proljeće. Dim u studenome. Korijen pod zemljom.
ONA KOJA REŽE: I oni misle da je nestalo. A ništa ne nestaje. Samo mijenja oblik.
ONA KOJA MJERI: Ali njemu će se činiti da je rupa.
ONA KOJA PREDE: Jer ljudi ne vide tkanje. Vide samo poderano meso.“

Upravo ste mogli osjetiti ritam knjige, a mene su „prošli srsi“ kada sam pročitala na samom početku
Za D.
Mihaelino štivo, baš niti jedno, nije lako, ali je za 10

[Jethro Tull · Rating 3 out of 5]

Ima ovdje svega: obiteljskih trauma, nesretne ljubavi, krađa, kriminala, gubitka djeteta, zatvora, čak i mitskih Suđenica. Pomalo bizarna priča, neuvjerljiva zapleta, ali "otežana" refleksijama i konstruktivnim zahvatima. Ispod razine dosadašnjih proza M. Gašpar.

[Milena · Rating 5 out of 5]

Kao i raniji autoričini naslovi i ovaj se bavi teškom obiteljskom temom. Inspiriran je tragičnim, stvarnim događajem o kojem je teško i pričati a kamoli pisati.
Knjigu sam pročitala prije par dana a dojmovi u meni još rastu...
Svojim poetičnim stilom autorica me uvela u priču, stvarala atmosferu 'nešto će se ružno, bolno dogoditi', vukla me na čitanje. Postepeno, suptilno, bez osude, otkriva likove, tragičare svog porijekla i teškog odrastanja. Jesu li i koliko uopće imali šanse za dobar život?
Kako preživjeti okrutan odlazak malog, nevinog bića, kako se nositi s boli koja ulazi u svaki zglob? Možda poniranjem u sebe, zamišljenim bijegom u planinu, sjedinjenjem s prirodom koja je tu bila i bit će, i kada nas ne bude.
"Kamen će ležati ondje gdje leži. Spokojan kao što je oduvijek, a vjetar će prelaziti preko njega. Zemlja će primati i otpuštati vlagu u istom ritmu, grijati se, zamrzavati ili biti natopljena vodom. Ništa ni od koga ovdje neće tražiti da bude zapamćeno i da bude uspomena. Planini uspomene ne trebaju. Ona ne poznaje okrutnosti i milosti. Na njoj nikada ništa nije bilo namijenjeno da ostane. Na njoj je čovjek. Na njoj je smrt. I ravnodušnost svijeta."
Poseban dojam na mene su ostavile "suđenice" koje štivo dopunjuju, zaokrižuju. One "predu, mjere, režu" sudbinu, živote i teško im je, nemoguće uteći. Potakle su me na još promišljanja...a ja to volim 🙂.
Volim kad me štivo "uzme", "troši" a istovremeno i "gradi" na neki dublji način.
Autorici čestitke i hvala na još jednom izuzetnom književnom doživljaju.