Vidimo se na papiru

by Đurđica Čilić

Knjiga autobiografskih priča i zapisa Đurđice Čilić Vidimo se na papiru vodi nas kroz isti prozni krajolik koji je autorica vrlo sugestivno opisala u svoje prethodne dvije knjige Fafarikul i Novi kraj. To je vrlo intiman svijet, svijet njene obitelji, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, grabi dalje. Dok prati sina na studij u inozemstvo, autorica se prisjeća svog djetinjstva i studiranja, a kroz priču o ljetovanju kćeri u Karinu u tridesetak redova prelama se zadnjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali, istovremeno, krhka i nepouzdana, jednako kao što su to i ljudske veze, oko kojih se autorica, usprkos svemu, svesrdno trudi.

Naravno, to je i naš svijet, nesavršen, proturječan, često okrutan i uskogrudan, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je promatračica i slušateljica, ulazi u stražnja dvorišta, promatra svađu djece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih malih fragmenta kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv.

Na jednom mjestu autorica kaže: „Imam već dosta godina. O ljudima znam da na agresiju najčešće odgovaraju – nasiljem, na blagost – toplinom.“ Ova knjiga pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem, da se može zagrliti čak i nasilnika koji napada dostavljača i tako ga smiriti; odvesti na hitnu pijane momke s Thompsonova koncerta koji baš ne vole druge i drukčije; nagovoriti mladog navijača koji mrzi pedere da prvi put u životu pročita knjigu, podijeliti svoj stan s majkom i kćeri iz Ukrajine…

Zbog toga ona nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje, nego i ljekovita.

158 pages, Hardcover

Published January 1, 2026

About the author

Đurđica Čilić rođena je 1975. u Livnu, u BiH, odrasla je u Vitezu, a od 1994. živi u Zagrebu. Radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2022. predaje i na univerzitetu u poljskim Katovicama.

Objavila je niz stručnih radova o poljskoj književnosti 19. i 20. veka, književne recenzije i prevode savremene poljske poezije. Njena prva knjiga, kolekcija autofikcijskih crtica Fafarikul (2020), osvojila je čitalačku publiku i postala regionalni književni hit. Novi kraj (2022) njena je druga autofikcijska proza.

Reviews

[Valentina]

Ova knjiga kratkih priča slobodno može nositi naslov "Nada".

Đurđica ne piše fikciju, piše osvrte na svokodnevicu, dnevničke zapise, obraća pažnju na male prizore koje, kako ona kaže, "treba imenovati ispočetka". Ali dobro piše. Jer "živimo, u vremenu radikalnih odnosa, krajnjih stanja i raspoloženja, u smjenama radosti, bijesa, utučenosti, kojima je zajedničko samo to da su intezivni. Učas skliznemo u "nikad", "naj", "uvijek", apodiktični smo u stavovima, bezrezervni u odlukama, nepovratni u koracima, nezaustavljivi u kretnjama, razneseni odnosima koje smo pomno gradili i učas napustili".

Puno je tu kratkih priča, baš poput razglednica (jedna se tako i zove), stranice se okreću same od sebe i gotovi ste za jedno popodne i onda vam je žao, jer ja bih se još družila s Đurđicom.

Kusur
"Malo šta može - tako grubo i tako dirljivo istovremeno - sažeti ljudsko bivanje onako kao takozvani krupni otpad što ga novi stanari iznesu iz doma onog tko je otišao. Krupan otpad, a zapravo kusur od života".

Ove je tek početak, ako vam se svidio, idite po još (po knjigu), sigurna sam da će vam se svidjeti, zapravo, meni jest...

Pet🌠 za optimizam.

[Aleksandra Fatic]

Nijesam oduševljena kako inače jesam, dvije, tri priče su mi bile stvarno posebne, ostale kao da su napisane da se ispuni forma, jer se mora jednom nedjeljno nešto izdati za vikend novine! 3⭐️ ovaj put za Đurđicu!

[Marijana☕✨]

„Književnost je ono što je mene naučilo da vidim svijet i ljude oko sebe, da stignem nešto zaustaviti prije nego ga proguta neprimjetni plamen prolaznosti.”

Slistila sam je što možda i nije za pohvalu, ali carpe diem je kad se u nedelju probudiš u 7h zbog vrućine i kad ne radi Instagram. Nerado priznajem da me nije dirnula kao njene prethodne, iako i dalje ima svoja poentiranja od kojih mi se ili nešto stegne u stomaku, ili mi se osmeh razvuče preko lica, ali utisak mi je da je takvih jakih momenata manje nego pre.
Ipak, Đurđica je Đurđica, pa neka bude nekad i na staru slavu 4☆.

[Ana]

Hvala ti, Đurđice na ugodnom druženju, baš sam uživala i opustila se!

Nisam dosad čitala njezine knjige pa ne mogu usporediti s prijašnjim djelima, no sviđa mi se i obuzela me toplina i ljudskost koje širi u svojim pričama. Treba čitati i ovakva pozitivna djela da se sjetimo i ne zaboravimo na ono dobro oko nas i u nama.

[Đurđina]

Ništa ne može da nadmaši ,,Fafarikul’’ i to je jednostavno tako. ❤️

[Biljana]

U redovima Đurđice Čilić lako je pronaći utjehu, razumijevanje i čašicu smijeha.
Ni ''Vidimo se na papiru'' nije izuzetak, iako su ovaj put njeni zapisi nešto ''tanji'', malo manje lični, a više aktuelni, malo se manje bave njenim promišljanjima o porodici, a više o dnevno-političkim temama, zbog kojih se lako može skliznuti u prašnjav, prljav teren, kojeg nam nemanjka mimo književnosti.

Nakon bolesti i smrti majke, o čemu je Čilićeva pisala u prethodnim zbirkama, ove priče se povremeno bave porodičnim odnosima, njenoj brizi o ocu koji živi sam u Vitezu, sjećanjima na majku i svemu (ne)materijalnom što je ostavila iza sebe, sinu koji studira hiljadu kilometara daleko, aktuelnostima sa ulica Zagreba, i umjetnicima čije životne priče su na nju ostavile veliki utisak.

I ovaj put je autorkin, jednostavan, prijemčiv stil u stanju da donese poentu, osjećaj poznatog i ljudskog, iako bi više prijalo odsutstvo kolumnističkog stila, koji čitaoca odmiče od svega onog što život običnog čovjeka jeste.

[Daniela Beaković]

Uzivala sam od prve do poslijednje stranice. Zanimljiv nacin viđenja i dozivljavanja svijeta oko sebe: Đurđica vidi snagu u obicnim stvarima, toplinu u svakodnevnici. Priču na svakom uglu. I nadu. Uvijek nadu.
Jer “pjesnici su čuđenje u svijetu”.
Pise iskrenim i jednostavnim rijcnikom koji tako lako dopire do mog srca.
Posebno me doticu poslijednje recenice, ili cak rijeci u pricama kojima poentira cijeli tekst, zaokeuzi receno ili baci nemadano, novo svjetlo na ishod .
- u zivotima nase djece nismo drugo doli postari. Nosimo im ono sto smo jednom sami primili.
-kad nam umre mama, nije tocno da ona nastavi trajati kroz nas. Prava je istina da se njezina smrt u nas useli i mi je nosimo dok smo zivi.
-iz moje majke rijeci bjeze kao ptice od zime, ali ona ih uporno doziva i ja ih trazim s njom”

[Petra Knežević]

Kroz nekoliko upečatljivih pasusa ili celih priča, nazire se ona Đurđica koju volim. Sve u svemu, dosta slabije od njene prethodne dve knjige.

[Jelena]

Ja sam se toliko radovala novoj Djurdjicinoj knjizi, bukv sam očarana knjigom Fafarikul koju sam poklonila 7-8 puta dragim ljudima za rodjendan i planiram da poklonim bar još toliko puta. Medjutim u ovoj knjizi me je svega 10ak pričica dotaklo, ostalo je bilo plitko ili već nekoliko puta ispričano u prethodne dve knjige. 3+ na lepe oči. Makar čekali 10 godina na narednu knjigu, draže mi je to nego da opet objavi nešto isforsirano i razočaravajuće kao ovo. :(

[Bojana Joksic]

Tokom čitanja sam mogla da steknem utisak o njenom svakodnevnom životu, procesu tugovanja, ali samo me doneklo 'uvukla' u priče. Imala sam osećaj da ostajemo na površini, što je nekad okej, samo se meni sad nije dopalo. Dobila sam preporuku za ovu knjigu kao 'good-feeling', ali mislim da i za taj osećaj nekad potrebno dublje obraditi teme.

[Miša Milosavljević]

Iskreno, toplo, neodoljivo.
Uživanje od prve do poslednje strane.
Kao i sa prethodnom knjigom "Novi kraj".
Predivna Đurđica.

[Bobana]

Kao da mi je došla prijateljica koju nisam dugo videla na kafu.
Svaki put kad spomene majku, srce malo ubrza, jer tu tugu razumeš ako ti se dogodila, ali nema mesta mračenju, odmah potom vrati veru u život i ljude ❤️
“Otišao je Vlado, ali nas je naučio da nepodnošljivi način možemo pobijediti na dva načina: pričom i smijehom” ❤️

[Emily]

Đurđica Čilić nastavlja u istom tonu, nakon Novog kraja. I ja volim taj ton, jako volim <3
Pričice su kraće, ali nimalo "slabije", jednako snažno udaraju u srce.

[Ivana]

prvo sam dala mami da procita i gledala je dok cita i znala da ce mi se i ova Djurdjicina knjiga dopasti; ne znam sta je krace od “procitala u dahu” ali toliko dugo sam citala i nekako mi je ostala zelja za jos … meni Djurdjice nikad nije dosta iako moram priznati da mi je u poredjenju sa knjigom “Novi kraj” slabija, nije me dotakla u istoj meri, a zelela sam to. Ostaje mi Fafarikul da procitam; da nije Djurdjica bila bi trojka, ovako cetiri zvezdice za jos jednu dragu i prijatnu i mekanu knjigu punu divnih i vaznih podsetnika ❤️

[Helena Nikolic]

Da na svetu ima više Đurđica, bio bi mnogo lepše mesto za život.

[Наташа]

Meni je baš legla!
Iako je i dalje Fafarikul broj 1.