J. G. Farrell: The Making of a Writer

by Lavinia Greacen

The first biography of J.G. Farrell, author of The Singapore Grip and the Booker Prize-winning The Siege of Krishnapur.

Genres: Biography

439 pages, Paperback

First published August 1, 1999

Reviews

[Ratko Radunović · Rating 4 out of 5]

Farelov peti roman i dobitnik regularnog Bukera, Opsada Krišnapura (1973), svojevremeno predstavljenog u ART-u, nije uspio da nadmaši Ruždijev bestseler Djeca ponoćiu onlajn-glasanju 2008. za „najboljeg“ Bukera od nastanka ove nagrade; među drugim kandidovanim piscima bili su Gordimer, Kuci, Keri i Barker. Naime, i Ruždi je volio Farelovu fikciju.

Iako je nerijetko nazivan istorijskim piscem, Dž. G. Farel je bio ona vrsta autora koji je transcedentovao žanr i prosto pisao „romane“. Uostalom, ako se Rat i mir, Salambo, Leopard, Američka pastorala, Vidalov Linkoln (ili, između ostalih, Stvaranje) ili Hadrijanovi memoari mogu tipizirati jeftinom klasifikacijom istorijskog romana (ili „post-kolonijalnom fikcijom“, kako joj tepaju u Britaniji kad se radi o temi koju obrađuje Farel), onda je to bespogovorno bio i Krišnapur. Određene konvencije su se morale ispoštovati, ali njihova realizacija i pristup komplikovanoj temi (u ovom slučaju, otvorena kritika i dezintegracija britanske imperije, a da to nipošto ne zvuči pretjerano introspektivno, propovijednički niti komično, iako romanom neosporno kola satirička krv) je ono što izdvaja vrhunskog autora od onih manje vještih, ako se može tako reći.

Dž.G. Farel je u načelu ostao nepoznat i dosljedno neuhvatljiv zato jer se svjesno klonio slave, a i zbog toga što je, kontradiktorno tome, žudio da postane popularan pisac iz prostog razloga što je odvajkada nipodaštavao sebe kao autora fikcije.

Uključimo ovdje i njegovo anglo-irsko porijeklo; Englezi su ga smatrali Ircem, a Irci Britancem, tako da nijedna zemlja nije nalazila za shodno da ga svojata. Stoga je i težio da svoj život svjesno podredi konstantnom radu, a osobito nakon prva tri prilično introspektivna i prolazna romana iz 1960-ih (A Man From Elsewhere; The Lung i A Girl in the Head), koji, kako izgleda, nisu generisali dovoljno pozitivnog odjeka među čitaocima i kritikom.

U stvari, Džim Farel je bio sve osim književno nastrojenog momka. Rođen u Liverpulu 1935, djetinjstvo je zahvaljujući ratu i nemaštini nevoljno bio prinuđen da provede u Dablinu, u Irskoj. Oktobra 1956. došao je na Oksford da studira pravo na nagovor roditelja koji su htjeli da u budućnosti vide jednog od tri sina udomljenog u dablinskoj advokatskoj branši, gdje se, na njihovo razočarenje, Džim pokazao kao odličan ragbista, da bi zatim obolio od dječije paralize i pola godine bio prinuđen da provede u onom gvozdenom plućnom krilu koje je disalo umjesto nepokretnog momka. Da je godinu dana ranije obolio od poliomijelitisa, Irska i Britanija bi garantovano ostale bez „imperijalističke trilogije“.

U trenutku kad je Kolin Vilson proslavio termin „autsajder“ u istoimenoj knjizi, Farel je to i postao, samo sada sparušenijeg tijela nego obično, zbog bolesti koja nikada daleko nije kaskala iza njega. Te jedino što mu je preostalo jeste da piše. Isto tako, kao pisac, Farel nije bio ni toliko načitan koliko bi, prema svim propisima, trebalo da bude. Čak i Lavinia Greasen, njegov biograf, navodi da je Dikensa pročitao tek godinu dana prije smrti i da nije pretjerano bio oduševljen engleskim proznim bardom. Na tom frontu, kao što je u mladosti obožavao da čita Vudhausove komedije i putopise iz Indije, kao zreliji čovjek veoma je poštovao ruske pisce, „halucinatorno jasne slike“ Konrada i Ričarda Hjuza (kasnije je Konrada nazvao budalastim); jedan od uzora bio mu je i Malkolm Louri i roman Pod vulkanom.

Tokom narednih godina živio je i putovao zahvaljujući stipendijama i raznim nastavničkim poslovima (isti profesorski put prešli su Bardžis, Golding i Fauls) i honorarima iz fondova za putovanje (Amerika, Španija, Francuska, Maroko...). Svoju fizičku obogaljenost kompenzovao je seksualnom atletikom, katkada se viđajući sa tri-četiri žene odjednom, ali ni sa jednom duže od par mjeseci (autor Robert Haris nazvao ga je „slavnim dojebnikom engleske literarne scene 1960-79“).

U jednom od pisama poslatih svojoj djevojci, napisao je da, „čovjek u potpunosti treba da bude sâm kako bi prikupio paru koja će ga, potom, gurnuti da piše fikciju.“ Siril Konoli je slično napisao o svojoj nezaboravnoj studiji o pisanju, Neprijatelji obećanja. U izvodu iz dnevnika iz 1965 (Farelova pisma i dnevnike takođe je uredila Greasenova, 2010) napisao je: „I dalje sam uvjeren da bih bio u nemogućnosti da pišem ako bih živio i bio u bliskom kontaktu sa nekim, u svakom slučaju dok bih prolazio kroz još jednu nestabilnu vezu koju očito imam sa svakom curom.“

Činjenica je da Farel nikada nije bio usamljeniji od onih šest mjeseci provedenih u gvozdenom plućnom krilu, kao i tokom onih sto pedeset dana kad se, na svojevrsnom vrhuncu slave, totalno osamio i pobjegao od svijeta. Period proveden u krilu usadilo je u tog momka realizaciju bezmalo kosmičke izolacije koja, ma koliko da smo socijalizovani i druželjubivi, postaje esencijalna istina o ljudskom stanju. Omiljeni tekstovi u daljem periodu njegovog života bili su oni koji za temu imaju usamljenost; Beketov roman Maloun umire, Goldingov Pinčer Martin i Sartrov igrani komad Iza zatvorenih vrata.

Međutim, piscima je, kao i generalima, uvijek potrebna sreća. Nevolje, Farelov roman o irskoj pobuni i bitkama IRA-e sa britanskom vojskom i „Blek i Ten“ paravojnim jedinicama u periodu 1919-21, pojavio se nekoliko mjeseci nakon što je 1970, u irskom Alsteru, izbio kratkotrajni građanski rat između katolika i protestanata. Inspiracija za Nevolje nastupila je dok je u Njujorku posmatrao paradu za Dan Svetog Patrika; a taj potencijalni pogled na rođenje moderne Irske, palo mu je na pamet, ujedno bi mogli da isprate i posljednji džiliti engleske Imperije.

Malo je romana, da ne kažem alegorija, koje su se pojavile u pravo vrijeme i nastavile da se čitaju u decenijama koje će doći. Nevolje su najedanput planule u prodaji, no u isti mah i zato jer su bile sasvim drukčije od pređašnjih Farelovih djela. Uslijedile su bezmalo sve pozitivne kritike i uslovile da tekst bude nagrađen memorijalnim priznanjem Džefri Fejber. Roman je ujedno i satirički i iskosa gledao na zaraćene frakcije, a naročito na britansku, smjestivši aktere u nekada idilični hotel „Mažestik“, sada u hroničnom raspadu, kog vodi Edvard Spenser, zagriženi engleski unionista i bivši major.

Iako je Men Bukerova nagrada ustanovljena 1968. od strane (imperijalističke) kompanije Buker-Makonel, prvi put je dodijeljena 1970. za romane objavljene tokom 1969. Međutim, 1971. godine je odlučeno da se nagrada dodjeljuje romanima objavljenim iste godine, tako da Nevolje, publikovan 1970, nikada nije ni dospio na spisak potencijalnih dobitnika – sve do 2010, kada je oformljeno pomenuto glasanje za „Izgubljenog Bukera“.

Već naredni Farelov roman, Opsada Krišnapura (1973), o pobuni Indijaca protiv engleskog tlačitelja u XIX vijeku, dobio je Bukera. Godinu dana prije toga, marksista Džon Berger, koji je nagrađen za roman G., ne samo što je ispljuvao kapitalističko licemjerje kompanije što je stajala iza ove nagrade, nego je donirao polovinu od dobijenih 5,000 funti britanskim Crnim panterima.

“Znam da u trenutku kada kapitalizam po prvi put pokazuje prijatno lice“, kazao je u slavodobitničkom govoru 38-godišnji Džim Farel naredne godine, „uopšte nije prikladno da ga pljaštite po nosu, ali moram priznati da mi kapitalizam ništa nije draži nego što je to bio mom prethodniku. O, da, i mislio sam da će ovo da vas ućutka.“

Za razliku od Bergera, Džim je izjavio da će on svoj novac da zadrži kako bi dokumentovao i istražio naredni roman, a koji će govoriti o „britanskoj komercijalnoj eksploataciji“ u Jugoistočnoj Aziji i Singapuru, prije nego što su ih Japanci ponizili i protjerali, 1941.

Roman se zove Singapurski stisak (Singapore Grip 1979; aluzija na masturbatornu tehniku), njegov posljednji i ujedno najduži, što mu je, mogućno, i jedina mana. Inače, Farelova istraživanja su donekle bila i unikatna zbog toga što je, poput Flobera dok se pripremao za Salambo, polazio na puteve tek nakon što bi osmislio čitav roman u povoju (poput, recimo, Krišnapura i Singapura), ne bi li onda potvrdio ili revidirao ono što je planirao da napiše, makar kad se radilo o vjerodostojnosti inostranog okoliša.

Bogat i popularan, Farel je onda otpustio književnog agenta i otišao da živi u ruralni okrug Kilrojn, na jugozapadu Irske, gdje nije morao da plaća porez na dobit. Na tom mjestu, živeći nadomak mora, daleko od ekstatičnog Londona i svih ostalih ljudi, našao je ono što je po prvi put nazvao douceur de vivre.

Sto pedeset dana nakon preseljenja, pecao je na kamenu odakle ga je oborio poveći talas. Talas je bio zaostavština nevremena što je prethodnog dana potopilo pola regate nedaleko odatle i usmrtilo 18 učesnika. Jedina svjedokinja Farelove smrti je u Tajmsu, februara 2010, izjavila da ga je vidjela u vodi kako mirno gleda u nju i uopšte se ne opire stihiji koju je očito lako mogao prevazići samo da se i ovlaš potrudio.

Neko vrijeme su kolale priče da ga je usmrtila IRA, međutim izgleda da mu je naposljetku glave ipak došla dječija paraliza koja mu je, izgleda, zauvijek isisala snagu iz organizma.

Vezano za ovu studiju o sigurno jednom od najzanimljivijih britanskih pisaca poslije Drugog rata, a koji bi danas, moguće je, bio uzoran koliko su to danas Golding ili Bardžis (u jednu ruku i te kako zapostavljeni), prepisaću iz recenzije i>Tajmsaono što je autorka stavila kao pohvalu na prvoj strani svoje biografije:

„Ova biografija izuzetnog, komplikovanog čovjeka je u tolikoj mjeri samilosna prema njegovom karakteru i pisanju da nam autora doslovno stavlja pred oči. Pročitajte ovo knjigu, a zatim pročitajte i Imperijalističku Trilogiju: to će učiniti najveću pravdu čovjeku i njegovom radu.“
2013

[Justin · Rating 3 out of 5]

I appreciate Lavinia Greacen's efforts to give the world a deeper understanding of the mostly-forgotten but extremely talented satirist J. G. Farrell. Reading her work, I think biography might be the most difficult nonfiction genre to write in. While this work is not presented as an "official" biography, it is as close to one as Farrell will ever get; it could not have been completed without the assistance, consent and access granted by Farrell's surviving friends, family and girlfriends. That alone presents a minefield to traverse, and dangles the temptation to present a laudatory fable in place of ugly truths.

This work treads a third path. Greacen presents Farrell as he was, but does so as an apologist. She narrates his arrogance, womanizing and irascibility in almost motherly tones. Farrell's life was one of parties, privilege, and promiscuity. Despite his proximity to other luminaries (including George Orwell's widow), the details of his life struck me as utterly banal and forgettable. His struggle with polio and disability made him bitter and rigid. Quite unable to deal with the emotional reality of his own physical limitations, he rejected and abandoned his first love after she received a severe head injury. They stayed in touch, but there was no way she could keep up with the hipster social scene he moved in.

His dealings with his other girlfriends struck me as manipulative and abusive. Their continued, fawning support of him and craving for his attention even after he discarded them was utterly repellant.

The one eye-opening revelation for me was the publishing landscape of the 60's and 70's, and how easy writers had it compared to now. Reading how Farrell was able to accept or reject editorial suggestions from a major publisher and dictate the terms of press runs absolutely floored me. Nowadays, writers are lucky to even get a templated email reply months or years after submitting work. Farrell bemoaned mildly critical reviews, and got away with publicly trashing the Booker Prize at his award ceremony, despite the wealth and prestige this gave him. This all strikes me as a very innocent era, where writers could complain even as they were feted like kings, a time when a writer who really applied themselves could seriously make a living working their craft. What many of us would give in 2024 to take just one of Farrell's "boring" jobs as a reviewer or even an English teacher!

The many anecdotes within this book tell a story of sheltered, pretentious intellectuals having casual sex and superficial interactions over wine and cheese. I brought my own naivety to my reading of this now hard-to-find book. Within it, I searched for the the intellectual origins of the brilliant satirist who was possibly the most able critic of his nation's colonialist hubris--and of colonial hubris anywhere. I ended the book without any greater understanding of what inspired either his literary themes or his writing style.

Though at times I wanted to hurl the book at the wall, I'm glad I stuck with it to the end. Farrell's return to the Ireland of his boyhood stood out as possibly the only time in his life he was true to himself, his nature, his desire for simplicity and solitude. Though even once set up in his 200 year old stone cottage on the windswept Irish coast with no mail, no phone, no electricity and barely enough gas to drive to town, his many visitors and new friends attest that he was no recluse.

Perhaps Farrell's redemption lies in the happiness he finally found in the place where he was raised and the place where he died, doing something he loved. It was here that he was swept away into the sea by a rogue wave in the same way as one of his characters in Troubles, an absurd yet somehow fitting end for a master satirist. It was a gift and a compliment from the universe to the writer. Irony completed.

Regardless of how he lived his life, or met his end, his Empire Trilogy and its hilarious, searing indictment of British colonialism HAS stood the test of time already (despite the cantankerous ruminations of a modern audience mostly too brainwashed and cretinous to appreciate it), and that will remain the greatest testament to his genius. As for Greacen's biography of him, I think she gave him the finest tribute he could hope to receive, both honest and sympathetic.

[50andsomething · Rating 4 out of 5]

A detailed, thoroughly researched, and very readable biography.