U pjesmama kroz motiv rata, autor naglašava pokušaj pojedinca da se otrgne destrukciji, ali isto tako iznosi odnos ljudi prema pojedincu te se protivi tome da se na konflikt odgovori konfliktom. "Pjesme koje diraju u srce i mozak", "dirljive i snažne pjesme" samo su neki od izraza kojima čitatelji opisuju „Zapisano metkom“. Ova će zbirka istovremeno pogoditi, ali i nasmijati čitatelja prokazavši apsurdnosti bojišta.
Zapisano metkom predstavlja poetski derivat Blockbustera, općeg mjesta domaće (anti)ratne proze, svojevrsni sukus, onaj najjači alkemijski sublimat najboljeg, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava.
Pjesnička zbirka Zapisano metkom izlaže osjećaje čovjeka u stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama aktualnoga, a ono se često daje u sadržajno surovom ispisu, a s druge strane opet u stihu vrlo rafinirane transmodernističke fakture.
Najbolje je čitatelju prepustiti asocijacije koje će ga odvesti u tko zna kojim smjerovima jer pjesnik Žmirić nimalo didaktički ne olakšava čitatelju, već ga ostavlja u istovremenoj začuđenosti i užasnutosti nad iskrenošću muškarca koji plače, ali i ratuje životnu bitku i iskreno radi dnevnik nečega što bismo mogli nazvati unutrašnjom transformacijom od momka u muškarca, od djeteta koje ne pati i ne poznaje bol u čovjeka koji pati i koji poznaje bol i s njome se nosi onako kako zna i umije.
Zoran Žmirić (Rijeka, March 10, 1969), member of the Croatian Writers' Society and a several times scholar at the Croatian Ministry of Culture. His works are translated into Slovenian, Ukrainian, Polish, Arabic and Italian.
Prizes and awards: Award winner "Literary Feather" for the Book of the Year awarded by the Croatian Literary Society - Blockbuster (2010) Winner of the City of Rijeka annual award for creative work and special achievements in culture (2011). Winner of the super short story contest CeKaPe (2013) Winner of the "Fran Galović" award according to readers' votes for the novel Patient from Room 19 (2019) Winner of the Annual Award of the City of Rijeka in 2023 for exceptional artistic and literary qualities that enrich the cultural life of Rijeka and spread the name of the city throughout Europe (2023)
U današnje vrijeme se često spominju hrvatski branitelji, i to nažalost, uglavnom u negativnom kontekstu. No, tko su ti ljudi? Što mi zapravo znamo o njima? Jesu li oni privilegirani dio građanstva? Pouzdan glasački stroj? Ne, oni su samo ljudi. Možda obični i maleni, ali ljudi. Ljudska bića sa svojim manama i vrlinama. Homo sapiensi.
Pjesnička zbirka Zorana Žmirića progovara upravo o tim malenim i običnim ljudima. ,,Zapisano metkom“ je njihova verzija rata, njihova intimna ispovijed. Ova zbirka pjesama temelji se na autobiografskim iskustvima, međutim Žmirić uspijeva vlastitu intimu podignuti na jednu višu univerzalnu razinu te kroz stihove o sebi progovoriti o svim braniteljima i njihovim osjećajima. Međutim, važno je naglasiti kako pjesnik ratne autobiografske uspomene, autentičnu bol i preživljene strahote nadopunjuje biografijama drugih sudionika Domovinskoga rata:
,,nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom“.
U Žmirićevoj poeziji nema uljepšavanja, nema podilaženja političkoj ideologiji nego se kroz stihove prikazuje surova prošlost, ali i sadašnjost. Stoga ova pjesnička zbirka pobuđuju snažne emocije unutar čitatelja što i jest u skladu s njezinom didaktičkom funkcijom. ,,Zapisano metkom“ je nekakva vrsta pjesnikovoga protesta protiv rata odnosno opomena na prošlost i mogućnost njezinoga ponavljanja. Žmirićeva namjera je upozoriti čitatelje na besmislenost oružanih sukoba, stoga on ne poseže za idealizacijom domovine.
Naime, u njegovoj poeziji nema patriotskog zanosa, nema veličanja ljepota domovine, nema hvalospjeva ili pohvala, naprotiv njegovi stihovi su prepuni bola i razočaranja. Uostalom, on i ne govori o ratu iz perspektive pobjednika jer u ratu nema pobjednika. Vojnik nikad nije pobjednik jer mu to proživljeni ratni užas nikada i ne dozvoljava. Naime, rat se nastanjuju u ljudima. On ih uvijek prati. On je čovjekova sjena. Obični čovjek, stoga je uvijek ratni gubitnik dok su političari pobjednici, a o tome upravo Žmirić progovara kroz svoje pjesme bez imalo ustručavanja. On se naprosto ne boji izgovoriti surovu istinu i stvarnost koje mnogi bivši vojnici možda još nisu svjesni. Naime, treba razumjeti da oružani sukob nikada ne polazi od običnoga čovjeka nego iz ideologije velikana. Dakle, prema Žmiriću, mali čovjek je za političare samo ,,stoka za klanje“.
Vojnici nakon rata razočarani su raspletom situacije, neki su se ratom okoristili, ali mnogi su propali u pakao sjećanja. Mnoge bivše vojnike progone noćne more, svjesni su prolaznosti ljudskoga života, bude se u vlastitom znoji ili ih obični prizori i situacije vraćaju u ratni pakao. Naprosto sve je podsjetnik na ratni užas:
,,jedino mjesto u busu bilo je ono naopako ono mjesto za trudnice i invalide znate ono gdje sjednete leđima prema vozaču pa morate gledati kako stvari promiču unatrag kako odlaze od vas kao život koji se odmotava i bježi a vi ga ne možete zaustaviti rekao sam prebacite se ovamo, vama je svejedno dok se vozim ne mogu gledati unatrag (...) povukao sam ga za ruku odgurnuo me udario sam jednom, dva put, tri...(...) nikome ne želim zla tog sam jutra na stanici odlučio (...) da ću se ponašati pristojno ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag podsjetiti kako su me jednom vezanog posjeli naopako da gledam vani kroz prtljažnik teretnog kamiona dok su nas vozili u šumu da nas ne vrate kućama“.
Stoga se postavlja pitanje ima li nade u bolje sutra i kad dolaze ti bolji dani jer sam prestanak rata ne znači mir. Prestanak rata ne donosi smiren i miran život, obitelj, zdravlje, ispunjenost, a ni utjehu. Naime, prestankom rata i uspostavom mira ne znači da će život krenuti na bolje, naprotiv mir može donijeti razočaranje u vlastite ideale, razočaranje u političare:
,,nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio“.
Pjesnička zbirka ,,Zapisano metkom“ je naturalistički obojena, crna od pesimizama, a crvena od krvi s ponekim svijetlim motivom. Naime, iako kroz cijelu zbirku prevladava crnilo, u pojedinim stihovima, kroz nostalgična prisjećanja na dane prije rata, Žmirić uspijeva barem na tren pružiti čitatelju jednu toplu šarenu sliku. Stoga mi se posebno dopada spajanje oprečnih motiva iz razdoblja mira s onim ratnim odnosno ubacivanje svakodnevnih stvari poput pizze, tjestenine nasuprot snajpera, straha, zločina čime pridonosi naglašavanju razlika, ali i postiže dozu ljudskosti...
,,Zapisano metkom“ je strukturirano u dva dijela. Prvi dio sadrži trideset i šest pjesama okupljenih pod nazivom ,,prije metka“, dok drugi dio ,,poslije metka“ broji 34 pjesme. Važno je napomenuti po čemu je ova antiratna pjesnička zbirka originalna. Naime, niti jedna pjesma unutar zbirke nema klasični naziv nego se iznad sedamdeset pjesama nalaze tri znaka križa. Ova brojka od sedamdeset pjesama je simbolična jer se 2015. godine odnosno te iste godine kada je zbirka tiskana , obilježavalo i sedamdeset godina od prestanka Drugoga svjetskoga rata. Osim toga, simbolički se pojavljuje i znak križa odnosno križeva jer se križ ovdje postavlja kao simbol svih palih branitelja, simbol mrtvih odnosno poginulih vojnika. No, postavlja se pitanje zašto baš tri križa. Kršćanski utjecaj brojke tri??
Kao što je već moguće zaključiti iz prikazanih naziva ciklusa pjesama, Žmirić ne koristi velika slova na početku naziva, točnije rečeno on uopće ne koristi interpunkciju. Naime, njegovi stihovi se naprosto nižu jedan za drugim. No, ti stihovi nisu nepovezani, oni imaju svoj kontinuitet te se nastavlja pjesma na pjesmu što čini zbirku zaokruženom pjesničkom cjelinom. Osim toga, čitajući stih za stihom, stvara se dojam prirodnosti i jednostavnosti Žmirićeve poezije odnosno kao da je sama riječ istina, i da kao takva ne treba uljepšavanje ili sputavanje nego samo prostor i slobodu iskaza.
Naime, svaka pjesma je istovremeno i autobiografija i biografija te je kao takva autentična, valjana, zbiljska i emotivna. Žmirić se kroz pjesničku zbirku iskazao kao izvrstan poznavatelj ljudske duše te uspio na izvanredan način prikazati najdublju čovjekovu bol, najskrivenije strahove, najkrvavije uspomene i najteža razočaranja. Njegova poezija ima didaktičnu funkciju, njezin cilj je opomena i upozorenje stoga pjesnik nastoji stihovima pobuditi emocije, stvoriti empatiju, ali još i istodobno začuditi i zgroziti, i u tome naravno uspijeva stoga se s razlogom o pjesničkoj zbirci ,,Zapisano metkom“ može govoriti kao o vrhunskom ostvaraju hrvatske suvremene poezije.
Zvao se Robert T. Davne 1990. godine bio je dragovoljac svojih 20ak godina dosavsi iz malog mjesta blizu glavnog grada. Koliko tocno, ne znam ni sama. Imao je najljepse plave oci i lice filmskog glumca, bio je lijep kao slika mameci uzdahe kad god bi se pojavio. Zivio je u kuci dva ulaza od mene. Ulica je bila pusta, sva djeca su otisla sa skolom i ostala sam jedino dijete u ulici. Bila sam curetak svega 13 godina, Roberta sam obozavala napajajuci se s tih izvora koji su mu tekli u ocima i bio mi je prijatelj kad god je to mogao. Sjedio bi sa mnom satima, slusao me kako pricam o svojim glupostima i kratio uz mene, sto svoju, a sto moju samocu. Svakog jutra sam se ustajala u 6h i cekala na prozoru hoce li se vratiti. Otvorila bih krisom prozor i cekala poznati zvuk vojnih cizama i zatim se vracala u krevet i ponovno zaspala sretna sto se vratio ziv. Robert je mrzio rat, volio je ljude i cesto bi mi pricao dok sam naslonjena na njega jela jabuku kako su noci u rovovima strasne, zvizdi i fijuce iznad tebe i slici vatrometu, ali ne veseli ni malo. Znao bi mi lirski pricati i opisivati kako dok fijuce on pise svoje misli, pretace to sve na papir i tako izbacuje sav jad koji ga je snasao. Nisam se usudila ni zatraziti da mi procita sto je napisao. Svaki put kad je imao vremena dosao bi pred moja vrata, sjeo i vrteci krunicu koju sam nosila pricao mi o svojim osjecajima i mislima koje ga more. Nisam previse shvacala, bila sam premlada no u meni je vidio sestru zbog koje je sve imalo smisla, i to gdje je i sto radi. Imao je on i mladjeg brata i borili su se bok uz bok, no i sama cinjenica da je mladji Robertu je zadavalo vise briga jer je bio i zabrinutiji sto na njega mora paziti vise nego na sebe. Jednom je, sjecam se, izvadio zrno iz metka i dao mi ga rekavsi "Ovo je moj metak, metak s mojim imenom. Ako tebi dam svoj metak kolike su sanse da postoji jos jedan metak s mojim imenom na sebi?". Stisnula sam metak cvrsto u ruku i zatim ga iz zezancije nagovorila nek doista i napise svoje ime na zrno. Spremila sam to zrno u narancasto kutijicu od kinder jajeta skupa sa dva srapnela sto sam nasla pred kucom kad je vbr klepio u zgradu kraj nas. Cuvala sam to zrno kao oko u glavi da se ne izgubi i negdje ne zaluta. A onda su jednog jutra u ulazu do nas bili neki drugi ljudi, neka nova lica. Roberta i brata mu vise nisam vidjela. Nedugo nakon, pukla je prica kako ga je njegov metak nasao iako sam ja jos cuvala onaj s njegovim imenom. Plakala sam dugo, ispitivala i trazila potvrdu prici no nitko nije znao nista vise osim da ga nema. Prosle su godine, krenula sam u 3. razred srednje i putovala sam vlakom u skolu. Krenula sam sa legicama na vlak, a s obzirom kako smo bile bas glasne i naglas se smijale primjetim kako se neki lik osvrce i gleda nas. Zbunjena pocnem gledati i ja njega no kako je isao ispred mene samo sam mu ledja mogla vidjeti. Covjek se okrene pa nas opet pogleda na kratko i nastavi dalje. Mi smo se salile i dalje komentirajuci nesto kada se zaustavio, okrenuo i pogledao pravo u mene. Zastala sam zbunjeno. Gledao me je dugo, rekla bih citavu vjecnost i samo tiho izgovorio moje ime. Gledala sam ga i dalje u cudu odmjerivsi ga od glave do pete totalno nemajuci pojma tko je i tada se sretoh sa plavim ocima. Pocela sam plakati kao malo dijete, vrisnula sam i sjurila se na njega, skocivsi sam orusila ga na pod drzeci ga cvrsto kao da nam oboma zivot ovisi o tome. Nisam mogla progovoriti samo sam jecala "rekli su mi da si poginuo, rekli su mi da si poginuo". Lezali smo na kolniku zagrljeni kao na najmeksoj travi na opce cudjenje ljudi koji su nas gledali. "Kako bih umro kad je metak s mojim imenom na sigurnom?". Ispricao mi je sve sto je stigao u to malo vremena sto smo proveli skupa, dosao je sa mnom kuci i starci su ga izgrlili kao rodjenog sina. Sredjivao je neke papire tu kod nas i kako vise ne zivim gdje smo zivjeli prije nije me mogao naci. Krenuo je na autobus pa kuci kad je zacuo moj glas ne vjerujuci da sam to ja. Nismo se nakon toga nikad vise sreli, ali barem znam da je ziv i nadam se sretan i zdrav.
Zasto vam ovo pricam? Zato jer sam upravo zavrsila sa citanjem zbirke pjesama Zapisano metkom od Zorana Žmirića. Pricam vam jer dok sam citala imala sam osjecaj kao te davne 1991. godine kada sam slusala iz prve ruke kakav je zivot u rovu jednog covjeka koji po svemu ne pripada tamo. Pricam vam jer su se podigle sve moguce bure emocija koje su mogle i imala sam osjecaj kako opet vrtim ono zrno koje, cisto da znate, imam dan danas skupa sa gelerima i to mi je jedino materijalno svjedocanstvo toga vremena, opet sam bila curetak od 13 godina koji tapkajuci jutrima zebuci na prozoru strahuje, moli i docekuje svog jedinog prijatelja s ratista.
"rekla mi je prije polaska ako vidiš kakvo dijete nasmiješi mu se tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar"
Kaze Zoran, bas kako se Robert smijesio meni.
"rat diže čašu nazdravlja budalama na dnu stola pa namiguje smrti"
I sve je ovo isplivalo van sad nakon svega, nakon toliko godina nosenih u meni.
"nitko ne mora znati da ono što danju umirim olovom noću oživim ugljenom"
Potpisa na zrnu odavno vec nema, ali je sve ostalo Zapisano metkom. Zoranovim perom ozivjela je i jedna uspomena na meni dragog prijatelja koji mi je bio svijetlo i u najcrnjoj noci. Sutra cu potraziti taj metak, to zrno i nadat se kako nikad vise nigdje nitko nece morati cuvati necije zrno i neciji zivot u maloj narancastoj kutijici od kinder jajeta.
"shvatio sam da imam pristojnu prednost na odlasku nisam ponio srce ostavio sam ga na čuvanje jednoj tamo ne znaš je ti sad sjedim bez srca i razmišljam ako mi metak i pronađe meso srce će ostati netaknuto to je generalni zajeb koji ću, htjedne li sudbina, plasirati bez da sam o tome imalo kalkulirao bez da sam išta sličnoga planirao"
"pitao sam brku da ti je ostao jedan dan života a možda baš i jest reci brko, kako bi ga proveo? [...]
To sam se isto pitala ja, tijekom čitanja Blockbustera, i danima nakon sklapanja knjige. U kakvoj vezi su Blockbuster i zbirka poezije Zapisano metkom? Blockbuster je šalica gorke, jake, opojne kave u kojoj uživaš, a Zapisano metkom je talog na dnu šalice, koji je još gorči ali nam pokazuje fragmente, slike, flashbackove, a mi poput gatare rado okrećemo šalicu sa svih strana, čitajući jasne tragove koji vode do potresnog, iskreno grubog i surovog, ali ništa manje emotivnog Blockbustera - snajper, metak, paljevina, rov, ruševina, krhotina, tama, hladnoća s jedne strane ; cvijet, dom, žena, dijete, fotografija, hrana, smijeh s druge.
Zapisano metkom zbirka je jezivo potresne poezije. Pjesme bez naziva, bez broja, bez pauza, ja bih je okarakterizirala kao misao u kontinuitetu, ne samo misao, već doživljaj - jedan vojnik, sam sa svojom puškom, sa svojom mukom, zarobljenom čežnjom i snovima u tami, s kristaliziranim strahom i od smrti i za životom, u hladnoći noći priziva divne slike svoje mladosti, da bi ga trgnula stvarnost, povukla za rukav uniforme i onda, pun gorčine i žuči, on proklinje svoju sudbinu. I tako se ta misao gorči i sladi, u kontinuitetu zbilje i sanjarenja. Smjenjuju se grozomorne i umiljate slike :
"U džepu nosim papir od znoja usukanu pozivnicu za cirkus ulaznicu za predstavu na kojoj je moja smrt jedina i glavna točka plešem na rubu bajuneta mokrih dlanova čekam razapet između svijeta, smrt na trapezu [...] voditelj s tregerima najavljuje mi ime moje majke molitvu tuđe majke kletvu"
"rekla mi je prije polaska ako vidiš kakvo dijete nasmiješi mu se tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar [...]
Strašne i nijeme slike su rata koji se igra na p - sve grozomorne riječi ljudske sramote koji počinju na p, pokolj, paljevina, nastavi niz...
"[...] smrt se smješka potajice namiguje ratu skriva ruku ispod stola krvavi prst spušta u kolijevku iz koje se oblizuje novorođen bog zlatnik"
"U dnu pod korijenjem kao šafranove glave snježnu plahtu probijaju tanki dječji prsti"
Snažne, dojmljive slike, u kojima jedino uočavam nedostatak boja, a koji ih čini još efektnijim. Slike u koje su utkane sve emocije - strahovi, bol, gorčina, bijes, nadanja, snovi, mrvice sreće... jer na kraju :
"[...] jer rat je to sad uviđam preuveličao neke riječi kao što su domovina, junaštvo i čast dok su neke male, tek obične - kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka ispale - pismo sveto za sve to"
"Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio", kaže Kristijan Gobindu Singhu iz Amritsara u Snoputniku. Isto misli i vojnik iz Blockbustera , koji je svoju sudbinu zapisao metkom.
ta igra i nema nekog smisla jer crni i bijeli pijuni, samo su pijuni i potpuno su isti kada oguliš im lak i ne treba biti jako pametan da shvatiš kako više sliče jedni na druge nego li na svoje kraljeve
Započeh s čitanjem jednom davno. Završih danas. Baš prigodno. Ide uz današnji datum. Žmirić je definitivno postao jedan od mojih najdražih domaćih autora.
Poeziju treba čitati. Ako se nećkate, krenite sa Žmirićevom. Kad vam se želudac zgrči, a vi gotovo mazohistički okrenete stranicu tražeći još - znate da je dobro, jako dobro.
Ima tih nekoliko pjesama u ovoj knjizi koje bolje od bilo kojeg romana, filma ili ne znam kojeg djela, opisuju sav besmisao i gorčinu rata. I tjeraju te da ti se srce stisne i da se zapitaš kako uopšte iko na svijetu pokreće takva sranja i sa kojim ciljem. Ove pjesme bih uvela u čitanke, kao obaveznu literaturu. Onako kako smo mi nekad čitali "Jamu" I.G.K. Činjenica, mnogima ne bi došlo do mozga, znam. Ali opet, vrijedi pokušati.
Šokantna i tužna zbirka pjesama koja dira u srce kao žalac... Ostaje dugo u glavi, zbirka koja se ne čita jednom... Prožeta gorčinom, tugom i patnjom, ali i željama za bolje sutra. Vidi se ljubav prema mladosti, ludosti, slobodom. Nostalgija za izgubljenim lijepim vremenima... Loša ratna sjećanja izviru iz mnogih stihova, ali nada u bolje sutra je tu negdje... Ove stihove nisam čitala, gutala sam ih očima i srcem... Preporuka svima koji se zažele dobrih stihova.
Žmirić je majstor priče, to već znam. Znam i kako je u stanju u prvih par pasusa toliko te uvući u priču da se ne možeš maknuti. Toliko je dobar. Kakav je kao pjesnik? Uvuče te u priču prvim retkom i ne pušta. Kao i njegov čest motiv koji svoju žrtvu čvrsto steže s leđa te svakom pričom zadaje novi ubod. Što kraća priča, to više o njoj razmišljaš tupo gledajući u prazno dok ispred tebe već pleše broj sljedeće stranice, a onaj čvor u trbuhu kojeg pamtiš još od Blockbustera sve se više mrda.
[ o kako bi osjećaj koji stvara bijes bio dobar da nije gorčine koja nakon njega ostaje ]
Divna antiratna poezija, toliko emocija, intimnih, zastrašujućih, toliko boli, tuge, patnje, razočarenja, toliko strahota, gorčine i pesimizma u stihovima, bez filtera, bez lažnog patriotizma, čak i bez imalo nade i optimizma, sve iz dubine duše. Sedamdeset neimenovanih pesama, podeljena u dva dela, kao spomenici da nikad ne zaboravimo užase rata i što sve ljudi, posebno vojnici, proživljavaju, da nas potrese do srži, opomena da se više nikad ne desi! Poštovani Žmirić me je još jednom oduševio, ovaj put svojim stihovima! +++ rekla mi je prije polaska ako vidiš kakvo dijete nasmiješi mu se tako ceš ga uvjeriti da je svijet dobar
pa i da se nasmiješim zar bi ga to uvjerilo kako smo mu djetinjstvo s razlogom oteli kao krivca kakvog da smo ga time kaznili mi veliki, jaki i najpametniji
zar osmijehom da mu lažem kao onaj što poljupcem izdao je osmijeh ________________________________ i mislim kako nije najgore to što cemo djeci ovakav svijet ostaviti vec što oni nece doživjeti da ga za nama popravljaju ___________________________________________
+ + + kad koljaci kleknu kraj poklanih kad vukovi padnu do janjadi kad nam vjetar s kicme zguli meso kad nam hladna kiša spere kosti kad kroz bijela rebra nikne trava kad kroz usta sjemenje proklija kad se magla provuce kroz oci kad procvili bura kroz slabine u prsima guja splete gnijezdo u sred cela med porodi pcela tko li ce nam kosti raspoznati tko li ce nas moci razvrstati ________________________ +++ igrajmo se rata. ti pocinješ. a, b, c, c, c, d, dž, d... stop! p! država: pokojna grad: napušten selo: spaljeno planina: prokleta rijeka: krvava biljka: korov životinja: bijesna ime: nepoznato predmet: metak sport: streljaštvo auto: zastava
ne razumiješ igru sve mora biti na p . . . rata se igramo na p
država: prodana grad: porušen selo: poklano planina: previsoka rijeka: presušila biljka: posjecena životinja: pobješnjela ime: precijenjeno predmet: potrošen sport: podlost auto: put predaleko prokleto predaleko _______________________ + + + ako ih danas sve pobijemo što cemo sutra raditi? _______________________ + + + poklonili su mi knjigu da mi grije srce za studenih noci ostale su još samo korice a srce nikad hladnije ________________________ +++ o kako bi osjecaj koji stvara bijes bio dobar da nije gorcine koja nakon njega ostaje _________________________ + + + dom je tamo gdje je srce srce je tamo gdje je želja želja je tamo gdje me nema nema me tamo gdje je dom __________________________ + + + kad mi duša otputuje želim da povede i ovo tijelo da ga ne ostavlja trunuti u zemlji neka ga pokazuje tamo gdje ode kao medvjeda na sajmu možda barem tako ušićari neku korist
Poezija je takva, pomno biranim riječima otkriva u tebi tvoje najskrivenije, najmračnije, najfobičnije misli. Vadi te iz mraka, iz šume u koju si zalutao prije 30 kusur godina. Rat koji je bio prihvaćamo kao bilo pa prošlo, vrijeme je da nastaviš živjeti, pogledaj koliko novih mogućnosti, ali Zoran nam u svojim pjesmama pokazuje unutarnji život žrtve, ratnika, izgubljenog čovjeka zatočenog u kutiji očekivanja. Jednom sam ja napisala pjesmu, opisala brod šiban vjetrom i kišom, a ljudi su vidjeli sva moguća psihološka stanja osobe. Iz opisa običnog broda. Pjesma može značiti tisuću slika:
nešto bih si rekao ali ne mogu naći riječi rukom noću prelazim po postelji i kad pomislim da će mi utonuti u jagodice da će mi se kao riba zakoprcati u šaci osjetim prazninu mrak mi se smije svim mojim riječima koje je pronašao tad dohvatim psovku da ga pogodim ali i ona pobježe kao ptica od pucnja zažmirim i opkoljen sam pogledima koje sam ikada ugasio gledam se i po prvi put jasno vidim sebe kakav jesam pa zubima pustim krv niz usne nešto bih si rekao ali ne mogu naći riječi
strah, situacije, halucinacije, grčevi, zamišljanja.... Sve to vidimo u pjesmama. Kažu da stvari koje vidimo nikada ne zaboravimo, negdje se nalaze u našoj podsvjesti, a još i kad ih čujemo i osjetimo pokazuju horor koji smo prošli. Naš doživljaj, naš PTSP
blizu su čujem snijeg kako škripi pod čizmama ne znam da l` me vide ležim uz stablo i grlim si koljena
Ideš, ideš, ideš, pa te raznese mina u poslednjem stihu.
Žao mi je što u Srbiji nemamo mogućnost da se bliže upoznamo sa Žmirićevim delima (npr. ''Pacijent iz sobe 19'' je bio jedini i poslednji primerak koji sam ščepala u jednoj beogradskoj knjižari, a i tada su me šetali od radnje do radnje kao mečku na vašaru ne bih li ga pronašla, a ovih pesama nema ni za lek nigde po gradu). Jako sam se obradovala ovoj besplatnoj e-knjizi.