Svaka knjiga Dorothy Koomson je drugačija, ali i kada mi ne bi rekli ko ju je napisao, znala bih. Mnoštvo mračnih tajni, mnoštvo zapleta, izdaja, laži... to je njen stil. Neprekidno miješanje prošlosti i sadašnjosti, dvije priče, narušeno prijateljstvo zbog izdaje, i pokušaj da se isprave stvari iz daleke prošlosti. Pokušaj da se pronađe spas i spokoj u budućnosti.
Svaka njena knjiga me je donekle razočarala, ne zbog toga što nije dobro napisana, nego zbog činjenice da je svijet koji je stvorila toliko mračan. I to da nas kraj uvijek ostavi u stanju zamišljenosti, gdje se pitamo kako je sve to moguće. Je li, uistinu, moguće da neko nanese toliku bol drugom ljudskom biću, i je li moguće da jedno ljudsko biće svu tu bol podnese... Obično su žrtve djevojčice/djevojke. Njihove priče preživljavanja su impresivne.
Kad sam pročitala knjigu „The Ice Cream Girls“, ili „Posljednja kap“, kako su je kod nas preveli, pomislila sam kako je to najmračnija knjiga od Dorothy koju sam pročitala. I onda pročitam ovu knjigu i pomislim isto...
Dvije djevojke sa skoro identičnim imenom. Dvije tužne priče. Mračne tajne. Borba kroz život. Jedna pronalazi smiraj u tišini, druga u muzici. Veronika i Veronica, po nadimcima Nika i Roni. Dvije djevojčice čiji je san bio da postanu baletne plesačice. I oni koji im taj san unište.
Godine prolaze, stvarnost je okrutna. Jedna pronalazi mir u samostanu, dok se druga pokušava izboriti sa onim što joj je život pripremio. Sve do onoga dana kada postane neizdrživo i život ih ne sastavi ponovo, da riješe ono iz prošlosti što ih je toliko povezalo.
I ova će, kao i druge knjige, dugo ostati sa mnom, u mojim mislima. Ne mogu a da ne upoređujem likove iz svih njenih knjiga. Toliko sličnosti... a opet svaka posebna na svoj način. Pored svih okrutnosti, svaka krije i ljepotu koja traje.