What do you think?
Rate this book
Prolaz za divljač
The White King is awaiting his new Heavenly Bride. The Black King is making his plans. And The-One-That-Is-Behind-Everything is casting her webs.
Ili, Bijeli i Crni Kralj će zaigrati šahovsku partiju čiji ulog će biti Bijela Nevjesta i jedan Zid. U spletu bogova, ljudi i onih između tko će ostati priseban, a koga će prisvojiti Ona-Iza-Svega?
Ili, Bijeli i Crni Kralj će zaigrati šahovsku partiju čiji ulog će biti Bijela Nevjesta i jedan Zid. U spletu bogova, ljudi i onih između tko će ostati priseban, a koga će prisvojiti Ona-Iza-Svega?
163 pages, Paperback
First published May 17, 2015
4 people want to read
About the author
Iva Šakić Ristić
11 books3 followersFrom 2016. she stopped using her pen name Iva Šakić Ristić deciding to go in the unconventional direction her ancestors wouldn't approve.
From there emerged Riva Zmajoki who is a Croatian based writer who's trying out her wings in the English language.
From there emerged Riva Zmajoki who is a Croatian based writer who's trying out her wings in the English language.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 4 of 4 reviews
May 31, 2017
Priča je originalna, to moram priznati, ali je stil pisanja toliko monotonan da mi je bilo naporno čitati. Užasan stil pripovjedanja.
September 13, 2018
Naletim povremeno (dobro, da se ne lažemo već u startu, ne baš toliko povremeno) na priče Ive Šakić Ristić aka Rive Zmajoki. Bude ih u Ubiqu, po konvencijskim zbirkama, po internetu i više-manje svugdje gdje se piše u znanstvenofantastičnom predznaku. Plodna autorica prije ili kasnije dobije (pazi kako ružna riječ – kao da se dijele spomenice) autorsku zbirku ili, pod uvjetom da ga napiše, roman. Malo tko prati sva moguća izdanja, pa je jedna knjiga zgodna prilika za predstavljanje dugogodišnjeg rada onoj dvojici čitatelja. A i knjižnice je lakše otkupe. U svakom slučaju, priče IŠR su posebna tema o kojoj možda nekad nešto i napišem. Ni jedna mi, koliko se mogu sjetiti, nije do kraja legla, a ne mogu reći da su loše pisane. Nešto k'o Sanja Lovrenčić, samo slabije.
Prolaz za divljač nije, doduše, priča, niti zbirka istih. Prolaz za divljač je kratki roman, a kratkoća mu je ujedno i najveća mana. Ne mislim da je šteta što IŠR nije napisala 600 stranica autarkične fantastike (svaki bi tržišno orijentirani Anglosaksonac iz ovakvog predloška pokušao prodati višetomni serijal – recimo David Weber), koliko je šteta što problemi s pripovijedanjem i sažimanjem vremena, prisutni u pričama, ovdje postaju vidljiviji i daleko više opterećuju tekst. IŠR ne mari za worldbuidling, nije baš sigurna kako bi napisala konflikt, a da isti ne izgleda kao pasivno-agresivno kokošarenje, a k tome se ne boji ni propovijedanja. Dodam li tome i krajnje sumnjivo razumijevanje psihologije mase i političke povijesti izgledat će kao da je Prolaz za divljač još jedna od domaćih knjiga zbog koje nikad više ne obratite pozornost ni na domaće knjige, ni na domaće autore.
Bit će takvih reakcija. Ne daju se izbjeći, a opet – u ovom se slučaju nekako ne daju ni opravdati. Prolaz za divljač okoliša, boji se krajeva i definicija, leprša oko pojmova i svi su mu likovi neke kenjkave, preplašene spodobe, ali svemu tome unatoč malo se koji SF može mjeriti s „emocionalnom dimenzijom“ narativa. Pišući odnos dva središnja lika Iva Šakić Ristić ne koristi uigrana, banalna rješenja ni opća žanrovska mjesta. Svaka se rečenica čini promišljenom, svaki postupak integralnim dijelom nečijeg kompleksnog karaktera (mada puno toga ostaje u slutnji), likovi djeluju poput ljudi i poput ljudi ih ne podnosimo. Nedostaje li toga u SF-u? Nedostaje. Je li to dovoljno za SF? Nije. Svaki put kad pročitam nešto od Ive Šakić Ristić pomislim kako će biti bolje idući put. Kako je talent tu, samo mu fali još malo tesanja zanata, malo svijesti o pripovijesti pa da sve konačno legne na svoje mjesto. U međuvremenu prolaze priče, prolaze godine i ta zanatska rupa nikako da se zapuni. Možda ni svijest ni potreba za krpanjem rupa ne postoje. A možda je krajnje vrijeme da sreću potražim kod nekog drugog autora.
Prolaz za divljač nije, doduše, priča, niti zbirka istih. Prolaz za divljač je kratki roman, a kratkoća mu je ujedno i najveća mana. Ne mislim da je šteta što IŠR nije napisala 600 stranica autarkične fantastike (svaki bi tržišno orijentirani Anglosaksonac iz ovakvog predloška pokušao prodati višetomni serijal – recimo David Weber), koliko je šteta što problemi s pripovijedanjem i sažimanjem vremena, prisutni u pričama, ovdje postaju vidljiviji i daleko više opterećuju tekst. IŠR ne mari za worldbuidling, nije baš sigurna kako bi napisala konflikt, a da isti ne izgleda kao pasivno-agresivno kokošarenje, a k tome se ne boji ni propovijedanja. Dodam li tome i krajnje sumnjivo razumijevanje psihologije mase i političke povijesti izgledat će kao da je Prolaz za divljač još jedna od domaćih knjiga zbog koje nikad više ne obratite pozornost ni na domaće knjige, ni na domaće autore.
Bit će takvih reakcija. Ne daju se izbjeći, a opet – u ovom se slučaju nekako ne daju ni opravdati. Prolaz za divljač okoliša, boji se krajeva i definicija, leprša oko pojmova i svi su mu likovi neke kenjkave, preplašene spodobe, ali svemu tome unatoč malo se koji SF može mjeriti s „emocionalnom dimenzijom“ narativa. Pišući odnos dva središnja lika Iva Šakić Ristić ne koristi uigrana, banalna rješenja ni opća žanrovska mjesta. Svaka se rečenica čini promišljenom, svaki postupak integralnim dijelom nečijeg kompleksnog karaktera (mada puno toga ostaje u slutnji), likovi djeluju poput ljudi i poput ljudi ih ne podnosimo. Nedostaje li toga u SF-u? Nedostaje. Je li to dovoljno za SF? Nije. Svaki put kad pročitam nešto od Ive Šakić Ristić pomislim kako će biti bolje idući put. Kako je talent tu, samo mu fali još malo tesanja zanata, malo svijesti o pripovijesti pa da sve konačno legne na svoje mjesto. U međuvremenu prolaze priče, prolaze godine i ta zanatska rupa nikako da se zapuni. Možda ni svijest ni potreba za krpanjem rupa ne postoje. A možda je krajnje vrijeme da sreću potražim kod nekog drugog autora.
May 25, 2021
It was a very intriguing concept of the story but the characters needed more flesh to them.
I am not a fan of this type of philosophical approach to stories. I prefer stronger characters with more dimensions to them...
I am not a fan of this type of philosophical approach to stories. I prefer stronger characters with more dimensions to them...
March 2, 2024
Iva ima specifičan stil koji je ovom kratkom romanu dao određenu dozu poetičnosti. I premda se cijelo djelo može gledati kao alegorija, u kojoj se kritizira odnos društva (bilo božanstvenog bilo ljudskog) prema ženi i njezinom položaju, ipak se naziru dijelovi veće svjetogradnje i raspona likova kao odredišne točke epske fantastike.
U jednu ruku, gledano kao alegoriju, imao sam osjećaj da bi se cijeli roman mogao kompresirati u novelu (ili čak dulju priču). U drugu ruku, kad se pleter glasova počeo odmotavati, nedostajali su mi konkretniji slojevi likova koji bi nosili zasebna poglavlja. Ovako, skakanjem iz perspektive u perspektivu, pružajući samo bljesak nečijeg mišljenja i motivacije, ostao sam zakinut za nešto puno veće. I konkretnije. Sve nekako pliva bez brodice ili obale za koji se čovjek može primiti.
Bilo kako bilo, određene slike i metafore, ideja iza kulise, stvorile su osjećaj odavanja počasti nekim autorima koji su (uzimam čitatelje fantastike) ostavili traga na mnogima. Le Guin i njezin zid. Bujold i njezini tihi muški protagonisti. Pa čak i Beagle sa svojom jednorogom.
S obzirom na to da Iva trenutno piše za "strano" tržište, ostaje mi hvatati neke starije fandomske zbirke u potrazi za njezinim radovima na hrvatskom. Jako me zanima što ću naći.
U jednu ruku, gledano kao alegoriju, imao sam osjećaj da bi se cijeli roman mogao kompresirati u novelu (ili čak dulju priču). U drugu ruku, kad se pleter glasova počeo odmotavati, nedostajali su mi konkretniji slojevi likova koji bi nosili zasebna poglavlja. Ovako, skakanjem iz perspektive u perspektivu, pružajući samo bljesak nečijeg mišljenja i motivacije, ostao sam zakinut za nešto puno veće. I konkretnije. Sve nekako pliva bez brodice ili obale za koji se čovjek može primiti.
Bilo kako bilo, određene slike i metafore, ideja iza kulise, stvorile su osjećaj odavanja počasti nekim autorima koji su (uzimam čitatelje fantastike) ostavili traga na mnogima. Le Guin i njezin zid. Bujold i njezini tihi muški protagonisti. Pa čak i Beagle sa svojom jednorogom.
S obzirom na to da Iva trenutno piše za "strano" tržište, ostaje mi hvatati neke starije fandomske zbirke u potrazi za njezinim radovima na hrvatskom. Jako me zanima što ću naći.
Displaying 1 - 4 of 4 reviews