What do you think?
Rate this book
Resurrection du lot: Et Littérature et cinématographe
French (translation)Original Russian
152 pages, Paperback
First published January 1, 1914
12 people want to read
About the author
Victor Shklovsky
151 books116 followersViktor Borisovich Shklovsky (Russian: Виктор Борисович Шкловский) was a Soviet literary theorist, critic, writer, and pamphleteer.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 of 1 review
January 10, 2018
Stvarnost
Zagreb, 1969.
Preveo Juraj Bedenicki
Izdanje je u biti zbir teorijskih tekstova Viktora Šklovskog. Nazvano je po prvome teorijskom tekstu Šklovskoga koje je objavljeno 1914.
Pogovor Bedenickog je bezvezan i besmislen. U pogovoru baca jezgrovitu sintezu ruskih formalista, ponavlja sve što je Šklovski bacio.
Jezik Šklovskoga je potpuna suprotnost mrtvilu suvremenog jezika književne znanosti. Jezik znanosti, općenito, danas je jezik mrtvaca, jezik dogme, bez života, postmodernističko citiranje iza kojeg se skriva bezličnost i beskičmenjaštvo akademika. Po jezičnom stilu se ogledava nečija osobnost, danas književni teoretičari i humanistički znanstvenici općenito, pa i ljudske mase da tvrdnju podignem na još općenitiju razinu, ne posjeduju ikakvu osobnost. Valja samo pogledati oko sebe na ulici. No, da se vratim na kritiku znanstvenog diskursa.
Treba se samo spustiti na razinu seminarskih radova studenata humanistike, bezličnost i neznanje se očituje u nizanju citata, referenci, pretakanju iz šupljeg u prazno. I sva ta smiješna sjevernokorejska pravila u vezi "objektivnosti" i (ovo je najsmiješnije) "znanstvenosti" stila. Svatko iole pametan je svjestan besmislenosti seminarskih radova u njihovom pismenom obliku. Vjerojatno je i to jedan od razloga što partikularne plitke ideologije, poput transrodne bare i feminističkog smetlišta, dolaze na površinu humanistike, humanistika je postala ustajala bara, a nekoć je bila široki plavetni ocean.
No, vratit ću se u prvobitnu intenciju, analizi Šklovskijeva teorijska jezika. Sve Šklovskijeve teorijske postavke o književnim djelima sam Šklovski primjenjuje na vlastitom teorijskom jeziku. Živost, element iznenađenja odnosno "viđenja", maniristička razigranost, eruditska skretanja, ukratko; inteligentni nered. Leksem "novela" se javlja u, nama danas stranom, sematičkom polju koji označava scenu u nekom proznom djelu, s time da Šklovski pod tim leksemom također označava i ono što mi danas označavamo.
Šklovski u jednom pogledu podsjeća na suvremene akademike koji pišu na svojim vlastitim portalima (http://www.geocurrents.info/, http://www.languagesoftheworld.info/...). U kojem vidu? U vidu toga da navodi kao citat razgovor ili mišljenje nekog svojeg poznanika, primjerice kada u zagradi zapisuje; "zapazio moj učenik Lav Lunc". Navedeno nije isključivo obilježje Šklovskog, no ne javlja se često u teorijskim radovima bilo suvremenika, bilo davno minulih starina.
Šklovski je definitivno moj najdraži teoretičar književnosti. Čovjek je pio s Majakovskim.
Mislim da je izdanje ove knjige dokaz stupnja slobode koji je postojao u Sovjetskom savezu 1920-ih. Sovjetski savez 1920-ih godina je vjerojatno bio vrhunac ljudske slobode, posebice u pogledu umjetnosti. Majakovski, Maljevič, Kandinski, Iljf i Petrov, Jesenjin, Zamjatin (sam je napustio brod dok je party još trajao), Platonov (isto vrijedi i za njega). Nitko Majakovskomu nije cenzurirao "tamo gdje su ljudima zašivena usta, zidovima su prišivene uši". U romanima Iljfa i Petrova (Ako niste čitali navedeni dvojac molim vas da se ubijte. I to tako da umrete polagano i bolno) likovi otvoreno govore da je jedino mjesto u Sovjetskom savezu gdje ljudi mogu slobodno govoriti što misle ludnica. Bit ću zločest te ću baciti, povodom svega rečenog, ovaj video: https://www.youtube.com/watch?v=BP0Yv.... Niti jedna žena nema tako lijep osmijeh kao drug Staljin. Takva se nikad neće roditi.
Veliko hvala ruskim formalistima! I Šklovskom!
Samo jezik i djelo! Suvremena sinteza djela, autora i čitatelja je za pičke. Kao i suvremena demokracija.
Pročitajte ovu knjigu! Sramota je za svakog studenta kroatistike (ili bilo čega što ima doticaj s književnošću) da nije čitao Šklovskog! Šklovski je naša Biblija. Ili da kažem Manifest. Manifest koga!?, to se sigurno pitaju libtardi i feministikinje. Znaju oni koji opasno razmišljaju.
Zagreb, 1969.
Preveo Juraj Bedenicki
Izdanje je u biti zbir teorijskih tekstova Viktora Šklovskog. Nazvano je po prvome teorijskom tekstu Šklovskoga koje je objavljeno 1914.
Pogovor Bedenickog je bezvezan i besmislen. U pogovoru baca jezgrovitu sintezu ruskih formalista, ponavlja sve što je Šklovski bacio.
Jezik Šklovskoga je potpuna suprotnost mrtvilu suvremenog jezika književne znanosti. Jezik znanosti, općenito, danas je jezik mrtvaca, jezik dogme, bez života, postmodernističko citiranje iza kojeg se skriva bezličnost i beskičmenjaštvo akademika. Po jezičnom stilu se ogledava nečija osobnost, danas književni teoretičari i humanistički znanstvenici općenito, pa i ljudske mase da tvrdnju podignem na još općenitiju razinu, ne posjeduju ikakvu osobnost. Valja samo pogledati oko sebe na ulici. No, da se vratim na kritiku znanstvenog diskursa.
Treba se samo spustiti na razinu seminarskih radova studenata humanistike, bezličnost i neznanje se očituje u nizanju citata, referenci, pretakanju iz šupljeg u prazno. I sva ta smiješna sjevernokorejska pravila u vezi "objektivnosti" i (ovo je najsmiješnije) "znanstvenosti" stila. Svatko iole pametan je svjestan besmislenosti seminarskih radova u njihovom pismenom obliku. Vjerojatno je i to jedan od razloga što partikularne plitke ideologije, poput transrodne bare i feminističkog smetlišta, dolaze na površinu humanistike, humanistika je postala ustajala bara, a nekoć je bila široki plavetni ocean.
No, vratit ću se u prvobitnu intenciju, analizi Šklovskijeva teorijska jezika. Sve Šklovskijeve teorijske postavke o književnim djelima sam Šklovski primjenjuje na vlastitom teorijskom jeziku. Živost, element iznenađenja odnosno "viđenja", maniristička razigranost, eruditska skretanja, ukratko; inteligentni nered. Leksem "novela" se javlja u, nama danas stranom, sematičkom polju koji označava scenu u nekom proznom djelu, s time da Šklovski pod tim leksemom također označava i ono što mi danas označavamo.
Šklovski u jednom pogledu podsjeća na suvremene akademike koji pišu na svojim vlastitim portalima (http://www.geocurrents.info/, http://www.languagesoftheworld.info/...). U kojem vidu? U vidu toga da navodi kao citat razgovor ili mišljenje nekog svojeg poznanika, primjerice kada u zagradi zapisuje; "zapazio moj učenik Lav Lunc". Navedeno nije isključivo obilježje Šklovskog, no ne javlja se često u teorijskim radovima bilo suvremenika, bilo davno minulih starina.
Šklovski je definitivno moj najdraži teoretičar književnosti. Čovjek je pio s Majakovskim.
Mislim da je izdanje ove knjige dokaz stupnja slobode koji je postojao u Sovjetskom savezu 1920-ih. Sovjetski savez 1920-ih godina je vjerojatno bio vrhunac ljudske slobode, posebice u pogledu umjetnosti. Majakovski, Maljevič, Kandinski, Iljf i Petrov, Jesenjin, Zamjatin (sam je napustio brod dok je party još trajao), Platonov (isto vrijedi i za njega). Nitko Majakovskomu nije cenzurirao "tamo gdje su ljudima zašivena usta, zidovima su prišivene uši". U romanima Iljfa i Petrova (Ako niste čitali navedeni dvojac molim vas da se ubijte. I to tako da umrete polagano i bolno) likovi otvoreno govore da je jedino mjesto u Sovjetskom savezu gdje ljudi mogu slobodno govoriti što misle ludnica. Bit ću zločest te ću baciti, povodom svega rečenog, ovaj video: https://www.youtube.com/watch?v=BP0Yv.... Niti jedna žena nema tako lijep osmijeh kao drug Staljin. Takva se nikad neće roditi.
Veliko hvala ruskim formalistima! I Šklovskom!
Samo jezik i djelo! Suvremena sinteza djela, autora i čitatelja je za pičke. Kao i suvremena demokracija.
Pročitajte ovu knjigu! Sramota je za svakog studenta kroatistike (ili bilo čega što ima doticaj s književnošću) da nije čitao Šklovskog! Šklovski je naša Biblija. Ili da kažem Manifest. Manifest koga!?, to se sigurno pitaju libtardi i feministikinje. Znaju oni koji opasno razmišljaju.
Displaying 1 of 1 review