Potpuno neobična knjiga sa najobičnijim, svakodnevnim ljudima koji se bore sa dilemama da li da vole posao koji rade, kad već ne mogu da rade posao koji vole, ili da se okrenu sasvim drugim stvarima? Fabrika za recikliranje papira. Potpuno nesvakidašnje, reklo bi se, nebitno (da li?!) radno mesto. Tamo, gde se svakog dana uništi i preradi na tone papira. U ogromnom sekaču-mašini zvanom Cerštor 500. Koji bez problema može da samelje i kosti i udove. Opasno radno mesto. Nakon jedne takve nesreće, gde je nastradao stariji radnik, na njegovo mesto je došao momak u srednjim tridesetim - Gilen. "Volim knjige, premda najveći deo vremena provodim uništavajući ih. Sva imovima mi je zlatna ribica koja se zove Ruže de Lil, a jedini prijatelji su mi invalid (radnik na čije je mesto došao nakon povrede) koji provodi vreme u potrazi za svojim nogama i stihotvorac (portir u fabrici) koji ume da govori samo u dvanaestercima." Pomalo, reklo bi se, bizaran lik za koji se najmanje očekuje da bi bio interesantan da završi u nekoj knjizi. Zbog toga mi se ova cela blentava priča i svidela. Gilen svakoga dana mora da se zavuče u "utrobu" Cerštora 500 da bi očistio klapne. Tom prilikom pokupi sve listove knjiga koji nisu samleveni i onda ih naglas čita u vozu, vraćajući se kući. Dobro, to i nije toliko neobično, budući da slične "slučajeve" nalazim skoro svakodnevno u javnom prevozu, ali oni su daleko od zainteresovanih da bi nasumično ostalim putnicima čitali delove nasumično istrgnutih stranica (umesto da udaraju u svoje instrumente i zavijaju tugaljive turbo-pesmice). Sledeća eukatastrofa jeste slučajni pronalazak USB-a sa dokumentacijom koji je, zapravo, dnevnik neke devojke koja radi u javnom wc-u. Još jedan, rekli bi neki, potpuno neinteresantan, nebitan, neinspirativan posao - baba-sera posao. Tja. Međutim, taj dnevnik otkriva koliko je, zapravo, nebitno naše svakodnevno opterećivanje sopstvenim radnim mestima koja volimo manje ili više, i koliko se, često, i u najneinspirativnijim delatnostima (npr. baba-sera) mogu pronaći zanimljivi momenti, ako se čovek, u dokolici radnih sati, dovoljno posveti tome, krene da analizira i izvlači zaključke. Jedan, meni zanimljiv, deo tog dnevnika ide ovako: "Otkako je otvorio vrata, centar je sve vreme bio pun. Gomile posetilaca tiskale su se u mojoj jazbini preko celog dana: dolazili su da ostave mokraću, izmet, krv, pa čak i povraćku. Ponekad imam utisak da u njima vidim samo hodajuće sfinktere, želuce, creva i bešike, a ne ljudska bića u pravom smislu te reči. Ja baš i ne volim te dane velikih gužvi zbog kojih trgovinski centar liči na pravi pravcati mravinjak. Više volim mirna rana jutra sredinom sedmice, kad kupci dolaze u malom broju, nego te dane velikih gužvi kad vlada pomama. Moja tetka, naoružana svim tim silnim dezinfikovanim znanjem, svrstala je te zvuke u tri velike kategorije. Tu su, najpre, oni kojima je dala lep naziv 'otmeni zvuci’. Diskretan zveket kaiša koji se otkopčava, tiha pesma rajsferšlusa koji se otvara, odsečan pucanj drikera koji se razdvajaju i da ne zaboravimo sve ono šuštanje tkanina, svile, najlona, pamuka i drugih materijala koji se nežno trljaju o kožu uz šuštanje, šuškanje, brujanje i ostalo šumljenje. Zatim dolaze zvuci koje ona naziva paravanima. Nelagodno kašljucanje, tobože veselo zviždanje, povlačenje vode, svi oni zvuci što treba da priguše one iz treće kategorije, koji prate radnje: ispuštanje vetrova, brbotanje, pljuskanje, šum trenja o emajl, pad u vodu sa velike visine, odmotavanje toalet-papira, cepanje papira za brisanje ruku. Ja bih, najzad, dodala još jednu kategoriju nešto ređih, ali tako zanimljivih zvukova ushićenja, svih onih cviljenja i zadovoljnih uzdaha koji ponekad odjeknu kad se otvore brane i kad se niz emajl spusti dugo zauzdavani oslobodilački mlaz ili bučna lavina iz prepunih creva. Ponekad volim te ljude kad dolaze ovamo onako ranjivi u svojoj želji da olakšaju bešiku ili isprazne utrobu. I ma kakav bio njihov društveni položaj ili status, znam da se za to kratko vreme, tokom koga su zaklonjeni od mog pogleda iza vrata kabina, vraćaju u pradavna vremena, u stanje sisara koji zadovoljava jednu prirodnu potrebu, zadnjice prikovane za dasku WC šolje, pantalona nabranih oko gležnjeva, sa graškama znoja koje im kaplju sa čela dok se napinju da otvore sfinkter, suočeni sami sa sobom, daleko od sveta koji se nalazi tamo gore. Ali pazite, ljudi mi ovde ne ostavljaju samo sadržaj svojih creva ili bešike. Nije redak slučaj da neki od njih dođu kako bi mi otvorili srce i izručili sve svoje nedaće. Ja slušam ljude." Čista ezoterija :) Ostatak romana se odvija u potpuno interesantnom smeru, koji je i predvidiv, ali i neodoljivo simpatičan.