Na sajtu rijetko lucidnih nezavisnih američkih novina, Counterpunch, čitamo o često promjenljivim ciframa koje vječito profitabilni američki vojno-industrijski kompleks ne prestaje da cijedi od S.A.D. – 15 milijardi dolara mjesečno, ili $20 miliona na sat. Džon Dauer, dobitnik Pulicera, u knjizi The Violent American Century (2017), Obamino obećanje o modernizaciji nuklearnog arsenala u narednih 30 godina koje će koštati trilion dolara, svodi na $2,74 milijardi dnevno, odnosno, na $114 miliona na sat.
No, ovo o modernizaciji su „planirane“ brojke. Ameriku (i NATO) već skupo košta združeni projekat F-35, superaviona takozvane pete generacije, za kojeg je planirano da će sa sve održavanjem koštati $379 milijardi dolara. Po svemu sudeći, F-35 već 25 godina ne prelazi početni stadijum razvitka, iako je na njega utrošeno više od 100 milijardi dolara. Afera sa F-35 neobično podsjeća na stvaranje Bredlijevog prevoznog borbenog vozila, na koga je tokom 17 godina (počev od 80-ih, ako ne i ranije), Pentagon spiskao 14 milijardi dolara. U narednih četvrt vijeka, ako F-35 ikada normalno i uzleti pod punom ratnom opremom – naizgled je vrlo bučan, ako ne i kakofoničniji od klasično dobrog ako ne, po svemu sudeći, i daleko efektnijeg aviona poput F-16 – očekuje se da će sa održavanjem te eskadre njegova cijena iznositi 1,4 triliona dolara.
Avaj, i popularni sajt „War is Boring“ ovaj združeni projekat naziva „nacionalnom katastrofom“.
Ergo, samo na ratove Pentagon aktivno troši više nego što 50 američkih država zajedno troši na zdravstvo, obrazovanje i zaštitu. Dobar dio ovog novca ide na održavanje 750+ vojnih baza koje posjeduje američka vojska van svojih granica, u 80-ak drugih zemalja i svojih kolonija (poređenja radi, u Americi tih baza ima oko 6,000). Poređenja radi, Kina ima 8 baza izvan matične države, a sve zemlje zajedno posjeduju sveukupno oko 200 inostranih vojnih baza. Ako brojkama dodamo i 270+ američkih ambasada i konzulata širom svijeta, ovakva stratosferska logistika, kad se stavi na papir, bezmalo zvuči kao fikcija, uključujući i načine na koji Pentagon dolazi do svojih rajskih lokacija.
U Italiji, gdje je CIA poslije Drugog sv. rata namjestila da izbore dobiju Demohrišćani (bili su na vlasti do 1994), i danas blisko sarađuje sa mafijom – Koza Nostrom i Kamorom. U Latinskoj Americi, američka vojska najbolje cvjeta tamo gdje je vlast nedemokratska. Po Južnoj Koreji i na Okinavi, osoblje, uprkos lokalnim protestima, preduzima sve korake da prikrije zločine vlastitih vojnika. Tako da uopšte nije pretjerano pretpostaviti da se stvari u tim bazama većinom i odvijaju kao u „satiričnom“ romanu Roberta O’Konora, Buffalo Soldiers (1993).
Primjer: čim se nosač aviona Kitty Hawk ukotvio u navalnoj bazi Jokosuka, 2002, japanska policija je uhapsila jednog mornara za oružanu pljačku, drugog za krađu kola, a trećeg za krijumčarenje droge. Čak i u klasiku Hollywood Babylon (1975) Keneta Engera, za jedan od prvih holivudskih skandala iz 1920-ih, vezuje se „izvjesni (armijski) Kapetan Spolding, koji je uhapšen zbog prodaje heroina i kokaina po Holivudu u velikim količinama“.
Po tom pitanju, Vajnova iscrpna Nacija baza je monumentalna. Čita se kao produžena ruka trilogije „Imperija“ pokojnog Čalmersa Džonsona (iz iste edicije) i jasno pokazuje koliko se američki vojni službenici trude da uposle različita sredstva da bi za svoju okolinu postigli prijeko potrebnu stabilnost. U Njemačkoj, gdje vojnici mogu da presele porodicu i vozni park, i gdje se obično podižu izolovane „Male Amerike“, ovakva prava samo mogu da stabilizuju odnose između dvije nacije.
Dok se pak na ostrvima kao što je Dijego Garsija (Vajnova prva knjiga, The Island of Shame, govori o tom incidentu) i drugim skrajnutim mjestima, poput Guama i Grenlanda, vojska lako rješava lokalnog življa – ili ga u potpunosti prenebregava. Vajn uzgred dokumentuje dvadesetak istorijskih slučajeva prisilnog preseljavanja lokalnog stanovništva zbog izgradnje, ili širenja, američkih vojnih baza počev od kraja XIX vijeka.
Umjesto da u opasnim regijama donesu kakvu-takvu ravnotežu, strane baze najčešće podižu vojne tenzije i obeshrabruju bilo kakva diplomatska rješenja uoči i za vrijeme konflikata među mjesnim stanovništvom. Uostalom, postavljanje američkih baza i iskrcavanje NATO vojske blizu granica sa Rusijom (kao u januaru ove godine), Kinom i Iranom, samo podstiče uvećavanje vojnih budžeta njihovih oponenata. (Primjera radi, u Indopacifičkoj Komandi, u neposrednoj blizini Kine, u tamošnjim bazama radi 370+ hiljada američkih vojnika i civila.)
Dabome da Amerika, u ovoj igri šaha, po običaju, ne brine o vojnoj snazi drugih zemalja, koliko o tome da se na taj način što prije iscrpe njihovi materijalni resursi.
I pored toga što američka vojna ekspanzija seže stotinama godina u prošlost, autor za početak istorijske „nacije baza“ uzima 2. septembar 1940. Ruzvelt je tada izvijestio kongres da će ispoštovati sporazum sa Britanijom: svojem savezniku na rubu bankrota Amerika će da pokloni 50 razarača iz ere Velikog rata 1914-18. u zamjenu za određeni broj vazdušnih i navalnih baza u britanskim kolonijama.
Mada bi tako ozbiljan, bezmalo epohalni, pakt prirodno trebao da obaveže i odobrenje Američkog kongresa, Ruzvelt ga je jednostavno proglasio ozvaničenim. Pod onim što je postalo poznato kao antanta „razarači-za-baze“, S.A.D. su dobile 99-godišnje zakupe i skoro suverene moći nad bazama na Bahamima, Jamajci, Sv. Luciji, Sv. Tomi, Antigvi, Arubi-Kurakau, Trinidadu i Britanskoj Gijani, uključujući i privremeni pristup bazama na Bermudama i Njufaundlendu.
A pošto su S.A.D. ušle u Drugi svjetski rat, vojska je radila na tome da što prije proširi ovu kolekciju. Na taj način podignute su nove baze – ili su prosto okupirane – u Meksiku, Brazilu, Haitiju, Kubi, Keniji, Senegalu, holandskom Surinamu, Francuskoj Gijani, portugalskim Azorskim ostrvima, na Galapagosu, britanskom ostrvu Asension u Južnom Atlantiku, kao i na ostrvu Palmira blizu Havaja. Do kraja rata, američka vojska je izgrađivala bazne objekte po prosječnoj stopi od 112 mjesečno.
Danas, 70 godina nakon tog rata, prema podacima Pentagona, u Njemačkoj i Japanu se nalazi po 119 baza, u Južnoj Koreji 83, u Italiji 44, a NATO, čiji Amerika zvanično nije član ali koji ona radovno plaća, i dalje širi svoj odbrambeni štit od crvenih hordi sa Istoka. Američka vojska takođe ima svojih 170 golf terena. Tako da vrijedi ponoviti zvanične brojeve: 686-750 vojnih baza (zavisno od izvještaja Pentagona) u poređenju sa 276 američkih ambasada/konzularnih predstavništava u svijetu, s tim što Pentagon ima vlastitu definiciju „baze“.
U Hondurasu, shodno tome, ne postoji najveća američka baza u tom dijelu svijeta.
Vazduhoplovna baza srednje veličine, Soto Kano Palmerola, napravljena je u okviru domaće vojne akademije kako bi se iskoristili ustavni propisi koji izričito zabranjuju strano prisustvo – međutim, ona za Pentagon nije baza. Po svoj prilici, tamo je američka vojska „privremeno“ stacionirana, i ona nema kapaciteta da ugošćava porodice vojnika niti da školuje njihovu djecu, iako se, tokom 80-ih, tu nalazio logistički centar za borbu protiv socijalista u Nikaragvi, kao i „odredi smrti“, koji su pobili oko 30,000 pobunjenika.
Krajem juna 2009, Amerikanci su, kako pokazuju objelodanjene tajne depeše, bili direktno upleteni u vojni državni udar u Hondurasu, gdje je svrgnut demokratski izabran predsjednik Manuel Zelaja i postavljen izuzetno nepopularni Huan Orlando Hernandez. Odvajkada nestabilni Honduras tada postaje zemlja s najvišom stopom ubistava na svijetu – većom od Iraka, Avganistana i Meksika. Za to vrijeme, u Kolumbiji, koju pojedini geopolitički komentatori nazivaju Izraelom Južne Amerike (aludirajući na američko prisustvo ne samo u njihovoj politici, koliko na njihovom tlu), do sada je usmrćeno više od pet stotina političkih aktivista.
Od takozvanih superbaza, poput Ramstajna u Njemačkoj, ili Bondstila na Kosovu (Guantanamo Bej, na Kubi, je veličine američke prijestonice, Vašingtona), do srednjih baza, kao što je pomenuti Soto Kano, sada se, obrnutom evolucijom, a možda i zbog previše očigledne namjere američke imperijalne vojske, sve više umnožavaju takozvani „lokvanji“ ili neprimjetne lokvanj-baze (lily pads), takoreći vojna skladišta, nazvana prema biljci koja omogućuje žabi da, skaćući s jednog lista na drugi, prevaziđe određenu distancu na vodenoj površini, a da pri tom ne skvasi noge.
U pitanju su minijaturne baze s manje od dvjesta zaposlenih, u Pentagonovim tefterima uknjižene i kao „zadružne sigurnosne lokacije“ iz kojih može izrasti nešto nadasve veće, možda taman budući Bondstil, ili Soto Kano. S druge strane, navodi Vajn, „lokvanj-baze u generalnom pogledu imaju tajnovitu prirodu, i više se oslanjaju na privatne plaćenike, nego na američku vojsku. U njima se najčešće čuvaju dronovi, letilice za praćenje, ili oružje koje će trupama biti potrebno na drugom mjestu.“
Desetine ako ne i stotine „lokvanja“ pretežno izrastaju na lokacijama gdje je do sada bilo relativno malo upliva američke vojske, čak i američke politike, a oni, kao u igri Monopola, Americi najvećma dozvoljavaju logistički pristup dijelovima svijeta u kome do sada nije imala mnogo uticaja, a ujedno je apsolutno veže za geografiju u kome je njen uticaj presudan – kao u Latinskoj Americi ili na Bliskom Istoku.
Autor naslućuje da pravi broj američkih baza u svijetu tačno ne zna ni sâm Pentagon. Čak se i vojne cifre kose s brojkama drugih državnih tijela o tome koliko se novca ostavlja za 17% vojske u njima. Zato Dejvid Vajn u zasebnom revizorskom poglavlju pokušava da dođe do iole plauzibilne procjene. Prije nego što je vojska istupila djelimično iz Avganistana i Iraka na baze se trošilo 70-100 milijardi dolara godišnje (moguće je i daleko više), dok je danas taj broj osjetno manji, recimo da je minimum 55-60 milijardi dolara samo kako one ne bi bile zatvorene (plate za ljudstvo nisu ubrojane). Za fiskalnu 2012. godinu, Pentagon je svojoj podružnici, NATO-u, isplatio troškove u iznosu od $6.3 milijarde, ali tu cifru nije ubrojio u svoj godišnji bilans.
Naravno, tu su i svi ti zločini koje inherentno prisustvo američke vojske povlači za sobom, nešto kao uzeto iz neprijatnih filmova General’s Daughter i In the Valley of Elah.
I da se podsjetimo, tokom čitavog mjeseca marta [2015], još nekoliko skandala o korupciji, nezakonitim ubistvima na ratištima i pornografiji potresli su kako mornaricu tako i vojsku. Procjene sugerišu da je od 2012. godine 70,000 žena zlostavljano – bezmalo sve u američkim postrojenjima u i oko Avganistana i Iraka. Izvjesna žena je to opisala riječima:
„Minobacački projektili koji su svakodnevno padali po nama daleko manje su mi naudili od ljudi s kojima sam dijelila užinu.“
S druge strane, istraživanje koje je sprovela vojska o ženskim veteranima u periodu između Vijetnamskog i Zalivskog rata 1991, otkrilo je da je silovana/zlostavljana skoro svaka treća osoba tokom njene službe u vojsci. Ni muškarci nisu pošteđeni.
Interesantno je, prema riječima autora, koliko Amerikanci ni malo ne razmišljaju o svojim vojnim uporištima u inostranstvu. Rafael Korea, predsjednik Ekvadora, naglasio je ovu rijetko razmotrenu istinu kad je novinarima izjavio da će produžiti najam za bazu američkoj vojsci pod jednim uslovom: „Samo ako oni nama dozvole da napravimo bazu u Majamiju. Jer ako već nije nikakav problem držati vojsku na tuđem tlu“, dodao je Korea, „garantovano će nam dozvoliti da podignemo ekvadorsku vojnu bazu u S.A.D.“
2017
[Apendiks 2019: Rafael Korea, predsjednik Ekvadora koji je pružio azil novinaru Džulijanu Asanžu u londonskoj ambasadi, imenovao je svoga nasljednika, Lenina Morena, navodno socijalistu, koji je i pobijedio na prvim sljedećim izborima, 2017, no s vrlo tijesnim rezultatom i tek u drugom krugu glasanja (ovdje treba podsjetiti da je Korea na izborima 2009. i 2013. godine bez problema odnio pobjedu većinskim brojem glasova). Ubrzo je Moreno okrenuo ploču i naizgled izdao svoju dotadašnju ljevičarsku politiku; samim tim, Asanž je, nedugo poslije izbora 2017, isporučen Britancima i Amerikancima, a u Ekvadoru su počela hapšenja i privođenja politički nepodobnih osoba – ljevičara. Ovime je Ekvador postala još jedna nedemokratska zemlja Južne Amerike koja je potpala pod kontrolu S.A.D.-a. Jedine latinoameričke države koje su zadržale nezavisne ljevičarske vlade, i pored neprekidnih sankcija od strane Amerike, su Nikaragva, Venecuela i Kuba. Vrijedi navesti neke državne udare koje su finansirale S.A.D. u Južnoj Americi samo u posljednjih dvadeset godina: Ekvador (2000), Venecuela (2002), Haiti (2004), Honduras (2009; plus namješteni izbori 2017), Paragvaj (2012), Brazil (2016), Bolivija (2019), dok su pokušaji puča u Nikaragvi – 2018. – i Venecueli – 2019. – propali.]
[Apendiks 2020: prema istraživanju sajta novinara Marka Kertisa, Declassified UK, britanska vojska se trudi da od javnosti sakrije da ima 145 vojnih baza u 42 zemlje. Samo u Omanu (16), Saudijskoj Arabiji (15) i na Kipru (17) imaju – 48 baza. Britanci takođe posjeduju baze i lokacije srodne vojne bazama u pet zemalja oko Kine: primjera radi, imaju mornaričku bazu u Singapuru, vojne garizone na Brunejima, tačku za testiranje dronova u Australiji, tri spremišta u Nepalu i brzu jedinicu za kontraudar u stanju borbene gotovosti u Avganistanu. Britanska vojska je prisutna u ukupno sedam arapskih monarhija, „čiji se građani malo ili ni malo ne pitaju s načinom na koji funkcionišu njihove države. U Africi su britanske trupe stacionirane u Keniji, Somaliji, Malaviju, Sijera Leoneu, Nigeriji, Maliju i Džibutiju (u ovoj strateški pozicioniranoj malenoj afričkoj zemlji, štaviše, osam zemalja imaju svoje vojne baze!). Većina prekomorskih baza su smještene u ‘poreskim rajevima’ poput Bermudskih ili Kajmanskih ostrva.“]
[Apendiks, avgust 2022: u naučnoj publikaciji od 8. avgusta, Journal of Conflict Resolution, objavljen je tekst Sidite Kuši i Monike Dufi Toft – „Introducing the Military Intervention Project: A New Dataset on US Military Interventions, 1776–2019“ – gdje se navode i više nego zabrinjavajuće cifre o američkim vojnim intervencijama u periodu 1776-2019, i potvrđuje da Amerika obično eskalira vojne intervencije, za razliku od njihovih „neprijatelja“ koji se trude da smanje upotrebu nasilja. Prema tvrdnji dvije autorke, Amerika je vojno djelovala u drugim zemljama 392 puta, od toga 200 puta (više od 50%) samo u eri 1950-2000, a 25% procenata je vojno djelovala nakon Hladnog rata. Trideset četiri (34%) procenta njihovog vojnog djelovanja je bilo samo u Latinskoj Americi i u karipskim zemljama.
U tekstu saznajemo da od 1950-ih Amerika mahom djeluje na tlu Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike, a da do 1990-ih udvostručuje svoje prisustvo na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, a zatim svoj fokus usmjerava na podsaharsku Afriku i Južnu Aziju.
Najbitnije od svega je što ćemo uvidjeti da i „uprkos očekivanjima liberala, od 2000. godine, SAD je intervenisala u zemljama sa visočijim nivoom demokratije…“
Nik Turs (Turse), za publikaciju Responsible Statecraft (tekst: „Report: post-9/11 era one of the most militarily aggressive in US history“) ovako sažima srž pomenute studije: „Prije svega, Kuši i Toft, direktorka centra za strategijske studije Flečerove škole, ukazuju na to da su se američke intervencije „intezivirale i uvećale“ tokom posljednjih godina. Dok su era Hladnog rata (1946-89) i period između 1868-1917. bili „militaristički najaktivniji“ za Sjedinjene Države, era post 9/11 (2001-19) vrlo brzo se popela na treće mjesto u cijeloj istoriji SAD.“]