„Ova knjiga je i dragoceno i pouzdano svedočanstvo o kulturnoj politici i političkoj kulturi u periodu posle Drugog svetskog rata, pre svega o 60-im i 70-im godinama prošlog veka u Beogradu, kada Kovač intenzivno sarađuje i druguje sa najznačajnim književnicima, slikarima, filmskim i pozorišnim umetnicima tadašnje Jugoslavije, prkoseći svojim intelektualnim angažmanom stegama cenzure tada veoma rigidnog sistema. Ovo su priče o susretima intelektualaca između kojih je postojalo uzajamno poštovanje, ako ne veće ili manje prijatelјstvo, o njihovoj borbi sa represivnim aparatom i cenzurom, o njihovim zajedničkim nastupima u javnosti, ali i sukobima i razmimoilaženjima.“ --- Zdravko Petrović ___ „Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gublište i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope. Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća.“ --- Filip David
Mirko Kovač was a Yugoslav writer. In his rich career he wrote novels, short stories, essays, film scripts, TV and radio plays. Among his best known works are the novella "Životopis Malvine Trifković", the novels "Vrata od utrobe", "Grad u zrcalu", the short story collection "Ruže za Nives Koen", the book of essays "Evropska trulež" and the scripts for some of the most successful films of Yugoslav cinema like Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika and Pad Italije among others.
Kovač was born to a Croat father and a Serb mother in the village of Petrovići in Banjani region near Nikšić, Montenegro. He went to elementary school in Trebinje but after leaving his family at the age of 16 he went to Vojvodina where he finished high school in Novi Sad. During that time he discovered the works of poet Tin Ujević and became interested in literature. He went on to study the works of other notable Croatian authors like Ranko Marinković, Vladan Desnica, Antun Branko Šimić and Vjekoslav Kaleb. After finishing school he published his first essay called Tri pesnika (Three Poets) about the works of Tin Ujević, Branko Miljković and Oskar Davičo. His first book Gubilište was published in 1962 and caused a big bang on the Yugoslav literature scene. The communist authorities declared the book inappropriate because of its dark portrayal of life and started a campaign against Kovač which resulted in a year long polemic. Many authors including Predrag Matvejević and Danilo Kiš wrote in Kovač's defence.
He received: the Serbian NIN Prize in 1978 and the Andrić Prize in 1979, Swedish PEN Tucholsky Award (1993), German Herder Prize (1995), Montenegrin Njegoš Award (2009) and 13th July award (2004), Slovenian Vilenica Award (2003), Croatian Vladimir Nazor Award (2008) etc.
He lived in Belgrade, but moved to Rovinj, Croatia, his wife's hometown, after Slobodan Milošević came to power.
He died aged 75 in 2013 in his home of Rovinj in Istria.
Zbog nje sam ponovo počela da pišem čitalački dnevnik i guglala kao da nema zagonetke preče na svetu od inicijala epizodnog junaka piščevih školskih dana. I sve mi se isplatilo.
Potrajalo je, ali sam na kraju dovršila Kovačevu nedovršenu, testamentarnu, autobiografsku knjigu i ovo je štivo, moram reći, verovatno zanimljivije boljim poznavaocima Kovačevog književnog opusa - u koje se, na žalost, ne ubrajam, te osim u relativno tankom dokumentarističkom sloju, ne vidim neki trajniji značaj u napisanom.
Reč je o lepo spakovanoj, pismenoj, čitljivoj, ne i preterano literarno ambicioznoj, premda prilično opširnoj (600 str.), knjizi ličnih prisećanja na: odrastanje, mladost, prve književne korake, a ponajviše na beogradsku fazu Kovačevog života i period drugovanja sa Torijem Jankovićem, psihijatrom Ilićem iz "Duševne bolnice" na Guberevcu, Leonidom Šejkom, Draganom Lubardom, Danilom Kišom, Filipom Davidom, Lordanom Zafranovićem; na susrete s Crnjanskim, Milovanom Đilasom i drugima iz bgd 70-tih i 80-tih. Dobar deo anegdota, međutim, nije odveć pamtljiv, pa ni od ‘bogznakakve’ važnosti za širu publiku, a falinka je, u smislu konačnog ishoda mog čitalačkog utiska, i što su mi, zbog poznate kasnije apatridske sudbine Mirka Kovača, čitalačka očekivanja apriori, naknadno uviđam :) , bila neopravdano visoka.
Nikad se ne zna čime čeprkanje po prošlosti (ličnoj ili kolektivnoj) može rezultirati. A možda nam budućnost bude malo jasnija, ako se nakratko zagledamo u prošlost.
Kakva knjiga... Šta god bih rekla bilo bi malo. Takvu ljepotu riječi nisam do sada srela, a činjenica jeste da mi je ovo prva knjiga Mirka Kovača. I sigurno ne zadnja, jer jako želim čitati i sve ostalo što je napisao. Dok saberem utiske pisaću i tekst, a moguće snimiti i video...
Upravo zbog neodoljive ljepote riječi i lakoće kojom se pripovijeda, posljednja knjiga Mirka Kovača mijenja tok misli kod čitaoca, čineći da se i sama komunikacija čitaoca sa okolnim svijetom mijenja u skladu sa melodijom piščevog narativa. Odavno nisam osjetio toliku zavisnost od čitanja.
стилски извајано и префинето, топло, полно ковачевска ерудиција. вешт е во приказот на луѓето дури и кога ги фали, а не куди, ја пронашол нитката да пишува мемоарска проза која нема никого валкано да дискредитира а сепак, низ некоја анегдота, дешавка ќе ни го долови карактерот или духот на времето. уживав во ова последен, магнум опус на големиот Мирко Ковач.