"Mogla sam to biti ja" najslojevitiji je, ali i najosobniji roman Marine Vujčić.
Okosnica radnje su životne okolnosti psihijatrice Laure Herman i pacijentice koja joj dolazi ispričati svoju priču. No ovdje psihoterapija nije tek psihoterapija, niti su junakinje baš u ulogama koje se u psihijatrijskoj ordinaciji podrazumijevaju.
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku. U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Za dramu "Umri ženski" 2014. godine dobila je nagradu Marin Držić, a za dramu "Podmornica" istu nagradu 2017. godine. 2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Mogla sam to biti ja". Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z. U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem 2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Otpusno pismo". 2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Pitanje anatomije". 2019. godine u izdanju Frakture izlazi joj roman "Pedeset cigareta za Elenu". Živi na selu, na brdu iznad Trogira.
Malo je romana u kojima autor pred publikom skida sve sa sebe, ali doslovno sve. Gdje guli meso s kostiju, odbacuje i sebe samog kako bi analizirao trenutnog sebe i sve varijante mogućeg sebe koje se nisu dogodile. Ovo je takav roman, dubok, snažan, dirljiv, potresan, velik...
Izdvajam neke citate koji su mi posebno dojmljivi:
U posezanju za slobodom uvijek netko strada.
U okviru vjetrobranskog stakla plavilo se nebo, kao da je plava boja tek toga jutra uvedena u svijet.
Sve je moralo biti različito, podignuto bar malo iznad tla i iznad stvarnosti, gdje smo lebdjeli u međusobnoj ovisnosti o toj razmjeni rečenica koje su putovale vlakovima, avionima, kombijima, nedokučivim poštanskim kanalima koje sam zamišljala od trenutka kad bih pismo odnijela na poštu, od trenutka kad bih počela iščekivati njegovo.
Kad iz života oduzmete višak stvari i višak materijalnih očekivanja, ostane samo ono bitno – ono što vas iznutra ispunjava. E to je ono što smo imali, tada kad nismo imali ništa.
Kad prestaneš idealizirati osjećaj da ti se događa nešto novo i drukčije, preljub postane prozaičan koliko i regularni život.
Kad bismo računali na to da onih koje volimo više neće biti, drukčije bismo tretirali sadašnjost. Sa smrću na umu život bi sadržavao više nezaboravnoga.
Meni je pismo cijeli život nosilo značenje lista koji spaja ljude, a sad sam pred sobom imala pismo koje razdvaja jer otpisuje čovjeka. Otpušta ga, ali ga zapravo otpisuje. To pismo nosi poruku: Idite kući, mi vam više ne možemo pomoći. Nitko vam ne može pomoći. Otpuštamo vas iz bolnice, otpuštamo vas iz života. Još malo, i više nećete sudjelovati u svijetu u kojem borave preživjeli. Papir s takvom porukom ne bi se nikako smio zvati pismom.
Katkad bih samo osluškivala u sebi male, tihe senzacije još neispisanih rečenica.
Ja stvorim odnos i s nekim tko se vozi iza mene dulje od deset minuta, s nekim koga poznajem samo iz retrovizora.
Odlična knjiga! Tako stvarna, tako istinita, tako mudra,... Samo mi Paulo Coelho pada na pamet. Samo s njegovim mudrim rečenicama mogla bih usporediti jedan od zadnjih odlomaka romana "Mogla sam to biti ja": "Reći ću vam ono što sada, nakon svega što sam vam povjerila i istresla pred vas kao da me pažljivo slušate, pouzdano znam: čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren - koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen na brisanom prostoru postojanja. Sam se, na koncu, mora i spašavati kad mu tonu brodovi, kad mu umiru najbliži, kad zbraja sva svoja ostajanja u jednini i kad mu se čini da je moguće jedino odustati. Pred tim je, doktorice Herman, vaša medicina posve nemoćna."
Interesantna knjiga. Stilski mi se jako svidjela, za čitanje je čisti gušt. Međutim, lik Pavela i cijelu radnju u vezi s njim smatram suvišnima-sladunjavo, patetično, dosadnjikavo i razočaravajuće (čak i za plod nečije mašte). Not really my cup of tea, ali solidna knjiga. Mislim da ću dati priliku nekom drugom naslovu iste autorice u budućnosti.
Jedna od emotivno najtežih knjiga koje sam čitala, možda ikad. More suza sam isplakala, ali tako je genijalna da bih ju čitala ponovo i ponovo. Kraj me oduševio, a sama Marina Vujčić me uvijek iznova oduševljava.
Dobra, iako pomalo zahtjevna, drugačija, pomaknuta. Puno introspekcije, retrospekcije, refleksije, a pošto sam ju razvukla nemoguće dugo, nisam ju mogla dovoljno doživjeti i uživjeti se u nju. Ipak, solidna.
Ne da mi se pisati osvrt pa ću samo reći kako sam razočarana jer sam očekivala puno više. Ima tu par dobrih citata, ali nije roman koji te dotakne. U početku sam iščekivala nešto više, al već na sredini sam se pomirila sa situacijom i čitala do kraja samo da ne ostavim nedovršeno.
Ako netko želi čitati spoj autobiografije i fikcije, žensku problematiku, mudre citate, neka radije odabere Tatjanu Gromaču.
Ne osjećam se dovoljno spretnom i literarno pismenom da dočaravam ovo veličanstveno djelo, a nemam ni dovoljno prostora da prepišem svaku rečenicu koja me oduševila u ovoj knjizi. Ovaj roman pisan je u slojevima u kojima nam se autorica otvara i analizira sebe i sve moguće varijante sebe kroz razne likove. Teme su teške, od depresije, pogrešnih životnih odabira, gubitka voljenih osoba, bolesti i smrti, ali ima i lijepih, poput ljubavnih priča, sve popraćeno prekrasnim stilom izražavanja u kojem najviše uživam. Roman iz kojeg se da nešto naučiti, dubok, dirljiv, slojevit, moćan, potresan…
"Čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren - koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen na brisanom prostoru postojanja. Sam se, na koncu, mora i spašavati kad mu tonu brodovi, kad mu umiru najbliži, kad zbraja sva svoja ostajanja u jednini i kad mu se čini da je moguće jedino odustati."
"Lijepo su nas naučili toj pristojnosti. Toliko smo dosljedni u svojoj glumljenoj hrabrosti, u svojim navodnim raspoloženjima, da i ono najnedužnije pitanje koje jedni drugima postavljamo dobro uvježbanim licemjerjem prešućivanja- pitanje "Kako si?" - postaje neumjesno." „Život ti nešto pruža, ti to uzmeš- i to je to. Jednostavnije ne može biti. Možda samo treba ponekad, umjesto Xanaxa, uzeti neki drugi nadomjestak kojim se sanira besmisao. Pilulu tajnog života, pilulu avanture, pilulu preljubničke želje. Za takve stvari koje mogu popraviti život, pa makar bile nedopuštene, nije potreban liječnički recept nego samo malo hrabrosti i ludosti.“
„U ljudima je uvijek više od onoga što govore i pokazuju, zbog svega onoga što nije lako priznati ni sebi.“
Ova knjiga ponudila mi je jedan sasvim drugačiji pogled na teške životne nedaće s kojima se svaki čovjek suočava. Potpuno drugačijim očima gledam na žalovanje i psihološki učinak koji ostavlja na svakom čovjeku ma koliko on bio snažan i voljan doći do onog “boljeg”. Uzela sam ovu knjigu u ruke s malo očekivanja, a završila sam ju s jednom novom dozom empatije jer svi smo u konačnici produkt vlastitih životnih odabira i faktora: samo je pitanje kako ćemo se nositi s njima.❤️
Ne znam kako da ocijenim ovu knjigu. Generalno sam veliki fan ove autorice i ovakvih tematika. Sve o cemu autorica pise mi je poznato, prozivljeno, a opet ne znam. Ne mogu se oteti dojmu da je sve nekako premelankolicno, ti svi likovi prepasivni. A opet tko sam ja da sudim o tudim zivotima?
Ova knjiga je stilski jako dobra,čista petica. Radnja mi je malo diskutabilna,spora .
Ima mnogo dobrih dijelova knjige ali kao cjelina su ne kompatibilne. Jedina rečenica koju sam upamtila i koja me je dojmila NE VJERUJEM U BOGA ALI MI JAKO NEDOSTAJE... Ko voli filozlofiju voljeti će i ovu knjigu. Od mene 3.5.
Vrlo je nezahvalno ocjenjivati zvjezdicama knjigu koja se tiče tako osjetljive i duboko intimne teme kao što je gubitak voljene osobe. Iako se pokušavam držati strogih žanrovskih pravila po kojima je roman uvijek fikcija, prilikom čitanja nije mi bilo moguće izuzeti činjenicu da se nešto takvo dogodilo i samoj autorici deset godina prije pisanja ovog romana. To da je prošlo toliko vremena dovoljno govori samo za sebe i tjera me da na ovaj roman gledam drugačije nego na ostalu fikciju, mozda više kao na ispovijed i završni dio procesa oporavka, zato i nema ocjene.
Napisan u kratkim poglavljima koja prate priče posjetitelja psihijatrice Laure Herman, kao i rasulo njenog privatnog života, roman je lako i brzo čitljiv. Prikazani su različiti odnosi i emocije među ljudima, od onih divnih i zaštitničkih između oca i kćeri, bolnih trenutaka odvajanja i odrastanja, velikih i sudbinskih ljubavi pa sve do stanja potpune depresije, koja je vrlo uvjerljivo utjelovljena u samoj psihijatrici. S obzirom na uvjerljivost svih stanja i dvojbi koje prolaze kako pacijenti, tako i njihova liječnica, sam kraj romana u kojem oni nestaju kako su i nastali nije mi posebno bitan i ne utječe na dojam koji roman ostavlja.
Bez rijeci, nikada me nijedna knjiga nije ovako dotakla. Za sve koji preispituju svoj nacin nosenja sa zivotom i gubicima i spremni su na istinu koju ce citajuci pronaci u sebi. Hvala autorici na iskrenosti i knjizi o kojoj ce se jos pricati. Odusevljena!
Knjiga koja tražila da okrenem još jednu i još jednu stranicu. Stilski meni osobno prekrasna, jako mi se sviđaju gotovo identične rečenice na kraju jednog i početku slijedećeg poglavlja, a koja govore o različitim osobama. Različitim ili su to pak različiti dijelovi jedne osobe? Volim zapisati poneki citat iz knjige koju trenutno čitam, no ovu kbjugu bih mogla prepisati cijelu. Jer... Mogla sam to biti ja.
Nedostaju mi riječi kojima bih opisala ovu knjigu. Pročitala sam ju u jednome dahu, plakala na bezbroj stranica i proživjela svaku od priča koje se u njoj nalaze. Previše je stvarna, možda zato i ima ovakav učinak.
Mislim da sam pronašla svoju najdražu (ali i najtežu) knjigu. Jer zaista sam to mogla biti ja.
Zanimljiv, drugačiji roman. Psihoanaliza (ne)sreće i životnih očekivanja. Ono što je nekome sreća za kojom žudi, za drugoga je uteg koji ga sputava. Razmišljanja koja potiču na razmišljanje... koliko smo sputani vlastitim životom
Kroz imaginarnu psihoanalizu do psihijatrijske dijagnoze depresije. Kažu autobiografska, osobno bih rekla polibiografska. Nevažno koliko je likova psihoanalizirala Lucija Herman, u svakome je, pa makar i pasivno, sudionica. Svjesna vlastite hladnoće kroz tuđu strast, vlastite neosjetljivosti kroz tuđu duboku patnju, vlastitog prepuštanja rezignaciji kroz tuđe grabljenje životne radosti... a onda riječi, one koje su bile otkriće, budući smisao ili tek prigušena neostvarena želja, jer za život po svom treba hrabrosti i odlučnosti. Jesmo li na to spremni?
"Lauri se prošlost uvijek sviđala. Ona je najsigurnija. Tamo se sve već dogodilo i odatle ne prijeti ništa nepoznato. Ništa što već nije bilo. U onome što je proživljeno ne može biti zastrašujućih nepoznanica - samo neugodnih sjećanja, a sjećanja, koliko god loša bila, barem nisu neizvjesna. U njima je samo ono što smo već preživjeli." (43)
"Uvijek je bilo tako. Pronašao bi opravdanje za svako njezino nezadovoljstvo prije nego bi ga ona uopće uspjela izraziti. Nije još napravila ni tih nekoliko koraka od ulaznih vrata do kuhinje, a već se osjećala krivom i već je poželjela biti drugdje. -Jesam, gladna sam- htjela mu je reći. -Gladna sam sebe kakva sam trebala postati. Gladna toga što ne znam imenovati. Gladna nereda kojemu bih se mogla bez zadrške prepustiti. Gladna vlastite drukčije biografije. Gladna vremena bez tebe, ručka bez tebe, noćenja bez tebe. Bez ikoga. Sve te razorne rečenice opet je zadržala za sebe i samo se jedva osmjehnula. Osmijeh je postao najteža zadaća." (59)
"Prošlo je još dvadeset minuta. Za to vrijeme razmišljala je o svemu što je propustila, i o stvarima koje su propustili drugi. Razmišljala je o studiju arheologije koji su umjesto nje završili neki drugi ljudi koji su se znali izboriti za ono što žele, o tome kako nikad nije skočila padobranom, pušila travu, poslala nekoga u vražju mater. Mislila je o odjeći kakvu se nikad nije usudila kupiti, o prijateljicama koje se nije usudila imati da ne bi nekome morala govoriti istinu o sebi, o noćima koje je probdjela praveći se da spava. Razmišljala je o svemu što je Hilda u svojim romanima prešutjela i o svemu onome što Klaudija i Viktor nikad neće zajedno proživjeti. Njih dvoje onemogućila je smrt, a ona za svoje neproživljeno nema nikakav izgovor. Razmišljala je i o novoj pacijentici koja od svoga djetinjstva gradi poetičnu priču o privrženosti riječima, pretvarajući naizgled običan život u prozu u kojoj se može osjećati kao glavna junakinja vlastite bajke. Njezin joj je život zbog misli o drugima djelovao kao skraćenica, kao hrpa nedovršenih rečenica na koje stavlja točku prije nego se dobiju priliku zaokružiti, razmnožiti i razviti u odlomak. Kad tako o tome misli, ispada da je njezin jedini talent onaj za sprječavanje života, i čini se da je doista došlo vrijeme da promijeni smjer,dashvati da je to neće ubiti nego baš suprotno - da bi je jedino promjena mogla vratiti među žive. Treba joj reanimacija, jer već dugo ona je samo tijelo koje živi kao priključeno na aparate, u komi u kojoj je na snazi jedan jedini osjećaj-osjećaj praznine - a praznina zapravo i nije osjećaj nego golema crna rupa bez sadržaja." (73)
"Ako ste ikad i gajili iluziju da nekome možete pomoći, da itko može pomoći bilo kome kad treba sanirati nepodnošljivu bol, nakon mene ćete tu iluziju lako sahraniti. Reći ću vam ono što sada, nakon svega što sam vam povjerila i istresla pred vas kao da me pažljivo slušate, pouzdano znam: čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren -koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen na brisanom prostoru postojanja. Sam se,na koncu, mora i spašavati kad mu tonu brodovi, kad mu umiru najbliži, kad zbraja sva svoja ostajanja u jednini i kad mu se čini da je moguće jedino odustati. Pred tim je, doktorice Herman, vaša medicina posve nemoćna." (200)
2/3 knjige su izvanredne,slojevito napisane, podsjećaju me na Rudanicu.. kraj knjige zbrčka radnju i nekako sve pokvari.. znam da sam subjektivna al eto..
Volim kad čovjek donese odluku, rekla bih, dopusti sebi da istrese dušu, ispriča svoju priču (kako se često kaže, iako mi to zvuči kao da govorim o nečemu nestvarnom, ali trenutačno je jedini izraz kojeg se mogu sjetiti), izanalizira sebe. Svoju tugu. Možda i svoju radost, ali te su analize uglavnom jednostavnije i usudila bih se reći, ne toliko zanimljive. Ali kad vam se - obično zbog smrti nekoga koga volite i s kime vam se život sasvim prožima - sruši svijet, onda je takva analiza čak i fizički težak posao. Marina Vujčić u ovoj je knjizi ispala i izvrsna fizička radnica i sjajna psihoterapeutkinja. A što je najvažnije - prekrasna književnica. Divim joj se zbog svega nabrojenog, a najviše zbog uspješnog suočavanja sa samom sobom. Knjiga je prilično teška (ne za čitanje, nego za dušu), ali je - i zbog toga - preporučujem svima koji se žele prepustiti malo dubljem razmišljanju i koji imaju hrabrosti i želje suočiti se sa - sobom. Začudili bi se koliko se mogu poistovjetiti.
Tako je jednostavno tumačiti život bez primisli,s vještinom ignoriranja istine.Ali-to je shvatila bezočno lažući svog muža-jednako tako jednostavno prihvaćati pogrešan život kad imaš i drugi,iznenada otkriven.Možda je formula sreće savršeno jednostavna-možda samo trebamo povremeno odlaziti da bismo postojali.Vraćati se da bismo znali da smo bili."
"Sve joj je u magli,osim osjećaja da bi mogla dolje ostati zauvijek,da izranjanje nema nikakvg smisla.To bi bio lijep epilog jednog postojanja koje je uzalud težilo dubinama.Prigodna odjavna špica za Lauru Herman,nesuđenu podvodnu arheologinju koja je do četrdesete ronila samo na suhom,bezuspješno prekapajući po olupinama od ljudi umjesto po olupinama pod morem."
 "Sad joj se činilo da može pripadati bilo kamo i bilo čemu,da je to posve svejedno nakon što je barem jednom nakratko našla pravu frekvenciju.Prvi i posljednji put možda je sasvim dovoljno za jedan život."