Zašto životinje, upitala sam se kad sam krenula s ovom zbirkom. Životinje kojima obično, zapravo u velikom većini slučajeva ne pridajemo prave ljudske osobine, već samo one osnovne - da se utaže primarne potrebe.
Čemu, stoga, životinje ovdje? Pa, po mom mišljenju, iz slične potrebe glavnih likova da utaže osnovne emocionalne potrebe. Mada nam Puntí ovdje izdvaja parove ostaje dojam kako svatko od njih živi u svom zasebnom svemiru. Istina, čini se da na površini svatko od njih ima funkcionalnu vezu, mada zalutaju ponekad na stranputicu, ali ono što se krije ispod površine je ono što čini njihove situacije zaista tužnima. Manjak komunikacije, manjak dubokih osjećaja čak, pa sve do manjka iskrenosti čini živote ovih ljudi osrednjima.
I sam pripovjedač svojim distanciranim pristupom, kao da se nadviruje nad cijelu situaciju iza sigurne udaljenosti mikroskopa, pojačava gorak okus koji nam ovi likovi ostavljaju. Ne mogu pobjeći od dojma da se protagonisti ovih priča čine kao izložbeni primjerci u zološkom vrtu, iza stakla ili nekakve ograde, iza kojih se nalazi sam autor, promatra ih i dokumentira, detektirajući manjkavosti njihovih odnosa i stanja, ne nudeći rješenje, već ga ostavlja nama, čitateljima. A čarobno rješenje se ni ne može pronaći. Možda se tek može izvući nekakva pouka iz svakog od ovih veza kao putokaz što ne raditi.