Nakon dve hiljade godina, istoriografija se može doživeti kao fikcija, prvorazredna maštovna građevina. Nije to, međutim, samo zbog vremena, već i zbog stila – Tacit piše vešto i sugestivno, dakle, pripovedno u najboljem duhu te reči. Pojedini detalji su toliko živi i životni da je uranjanje nužno, a sa njim i dopričavanje. Dovoljno mi je da pročitam kako su Germani proricali sudbinu iz grančica, kretanja belih konja ili cvrkuta priča, pa da se priča nastavi svojim tokom. Kad se Tacitovom tekstu dodaju Čajkanovićeve napomene, koje, naravno, često uporedno osvetljavaju germanski i slovenski folklor, sve postaje još zanimljivije. Sličnosti je mnogo više nego što bi neko pomislio. Od običajnog prava, mitologije, ratovanja, sve do svakodnevice i kulta gostoljubivosti – svugde se mogu povući paralele. Nije nemoguće da su veze između Germana i Slovena, naročito u kontekstu daleke prošlosti, tešnje nego što smo mislili. To je teško utvrdivo, ali imaginacija se ne zaustavlja na dokazima.
Ali da se vratim na napomene. U jednoj saznajemo da su Germani nosili ono što je Rimljanima bilo sasvim strano – pantalone! Štaviše, Čajkanović navodi da je car Honorije 397. godine zabranio nošenje pantalona kao varvarski običaj. E tu godinu treba zapamtiti!
Uz pantalone, odevali su se u kabanice, a svaki muškarac je nosio sa sobom oružje, budući da je ono bilo izraz pripadanja grupi – čim ga mladić dobije, postaje odrastao. Za razliku od Rimljana, vojna oprema im je bila oskudna, retko ko je uopšte imao pancir, ali su zato štitovi bili česti. Štitovi su se farbali, ali farbala se, iznenađujuće, i kosa. Tacit ističe kako su Germani riđi i izuzetno visoki, što Čajkanović potvrđuje istakavši da arheološka istraživanja pokazuju da su u pitanju još tad bili gotovo dvometraši. To zasigurno nije bilo samo zbog ishrane, koja je bila, kako Tacit tvrdi, svedena – poljsko voće, divljač, kiselo mleko – nego i, verujem, ne sasvim idealnih životnih uslova koji iziskuju prilagodljivost i izdržljivost. Naravno, jedna od prvih asocijacija na germanski svet – pivo – našla je i ovde mesto, mada je opisano, u nedostatku boljeg izraza kao „sok od ječma ili pšenice”, odnosno, nešto poput vina. (Treba li napomenuti da nas Čajkanović podseća da je takav napitak bio poznat još u Mesopotamiji?) I mada je Tacit vrlo naklonjen Germanima, zamera im sklonost prema piću, ali i, na primer, kockanje. Iako u nezbijenim, rasutim naseljima, uz česte migracije, Germani žive u zajednici i odlučuju o ključnim pitanjima zajedno, na saborima, uz urlike odobravanja ili osporavanja. Svađaju se često, vole da ratuju, a ako slučajno ne ratuju idu u lov, a većinom, veli Tacit, besposličare uz želju da što višeš vremena provedu u izležavanju, jedenju i spavanju. Kada neko baš prekardaši, sleduje mu smrtna kazna – ukoliko nešto predstavlja sramotu za celu zajednicu, poput izdaje, rešenje je vešanje, a ukoliko nedelo više proizilazi iz lične sfere, poput bluda ili kukavičluka, okrivljeni se davi u blatu i prekriva lesom, da slučajno neko ne vidi ko je u pitanju. Tacit je zadivljen monogamnim životom Germana i pohvalno govori o snazi germanskih žena, što i jedno i drugo Čajkanović, nažalost, demantuje.
Da imam vremeplov, ali da taj vremeplov podrazumeva udobnost i distancu od okruženja, posetio bih one koji se o sebi nisu oglašavali. Na neki način, ta želja mi je i ispunjena – Tacitovom živopisnom vremenskom kapsulom, koja, iako nije rezultat neposrednog dodira sa Germanima, predstavlja presek znanja nekog vremena, a on nije bez razloga takav kakav jeste. I na samom kraju, spominjući izvesne Helusije i Etione, Tacit primećuje kako oni imaju čovečju glavu i životinjsko telo. Ipak, dodaje on: „Ja to ne znam, pa zato o tome i ne govorim.” Kud bolji zavšretak od tog – ovako šarmantno obznanjivanje neznanja uvek me kupi.
Opasan je Tacit i istoričar i književnik.