"Zašto psuje Vedrana Rudan? Zato što time upućuje posebnu poruku svetu koji „u kurac šalje“. Zato što tako odbija da pasivno sedi, čuva unučiće, smeši se urbi et orbi i „čeka smrt da joj se najzad klinci u pedesetoj usele u gajbu“. Zato što je „ljudsko biće koje... smije pisati što mu padne na pamet“ ma šta drugi o njoj mislili (a misle ti drugi o njoj ionako svašta). Zato što je „u sukobu sa svijetom i samom sobom“. Zato što sve oko nje i nas ponekad kao da jedino psovku i zaslužuje. I konačno: zato što time iritira i provocira one koji je nerviraju a tih i takvih ima bogami podosta....." - Vladimir Arsenijević
Moram priznati da zaista nisam ljubitelj prostakluka i psovki u knjigama (nek mi ne zamere ljubitelji Bukovskog i ostale ekipe)...ne glumim nikakvu finoću (naprotiv, i sama često opsujem kao kočijaš), jednostavno mi to dvoje ne ide zajedno... Ali, ovo je Vedrana Rudan :) možemo li nju zamisliti bez psovki? :) Sama knjiga na mene nije ostavila preterano snažan utisak, ali se sa većinom stvari koje gospođa Rudan piše u potpunosti slažem (povremeno pročitam njen blog ili poneki interview) i skidam joj kapu što je i ovaj put ostala dosledna sebi - surovo iskrena i bez dlake na jeziku... Da završim u njenom stilu, citiraću Mila Kekina iz Hladnog piva - "žena koja ima muda". Definitivno.
Razumijem zašto psuje, kad imaš dojam da cijeli život govoriš i nitko te ne sluša, postaje oslobađajuće koristiti kočijaške psovke ... s nekim njenim stavovima se slažem gotovo 100%-tno, a s nekima daleko manje. No, kako i ja idem prema njenim godinama, možda se na kraju oko svega usaglasimo ;-)
Knjiga postavlja pametna pitanja. Pitanja koja treba postaviti.
No, za moj ukus, sama stajališta su previše ekstremna. To ne znači ništa loše, nego da se u neku ruku slažem sa spisateljicom, a u drugu mi ode u krajnost i izgubi se bit. Čak mi se na trenutke čini kao da je ogorčena na sve i svakog, ali, to je greška. Nju vrijeđa svijet, koji je nastao. Svijet kojeg je ona gledala pretvorilo se u ruglo i kremu. Sve je estetika, nigdje borbe, nigdje snage.
Priča o djeci, braku, državi, pobačaju, modi, obrazovanju - naravno, o ženi. Problemu žene. Predrasudama nad ženama. Kao da su se povećale, umjesto da se, nakon silnih borbi, smanje. Imam dojam da je spisateljica izdana od strane žene. Od Hrvatske. Ma života uopće.
Ipak, još se ne da. Još uvijek se bori. Kroz eseje i kolumne, kroz tekstove na portalima. Još se bori.
Ima nešto u Vedrani Rudan što rezonuje sa mnom na više nivoa. Premlad sam i fali mi dosta tog životnog iskustva, pa to stavljamo već po strani, ali njen način pisanja dok i kad je ljuta govori više od hiljadu mirnih riječi. Oštra, britkog jezika i puna zanimljivih metafora, Rudan podsjeća u kakvim vremenima živimo - a prošlo je već deceniju otkako je izdala "Zašto psujem" i skoro pa ništa se nije promijenilo.
Zanimljiva, neobična, vulgarna, osetljiva... Rudan se boji mnogo stvari, ali se ne boji da ih opsuje i iskaže svoje mišljenje. Ipak, njena dovitljivost više se nazire u njenim nastupima nego u ovom odabiru njenih postova sa bloga. Čini mi se da se od nje više očekuje nego što zapravo pruža.
“Baš imam problem. Toliko je žena u meni, ni jednu nisam upoznala, baš onako, upoznala do kraja. Danas čerečim jednu, sutra drugu, prekosutra treću… Ni s jednom nisam zadovoljna. Ipak, sretna sam da nas ima toliko. Da sam samo jedna ja, jedna jedina, sigurna sam da s tom gospođom ne bih mogla nikako izaći na kraj. U velikom društvu čovjek se izgubi pa mu bude lakše.”
Ne znam kakvu recenziju da napisem na knjigu koja nije roman i nema neke znacajne radnje.. Vedrana Rudan ovdje iskreno pise o desavanjima oko nje, porodicna dinamika, politika, ekonomske prilike i feminizam. Kao i uvijek iskrena, direktna i slobodna. Iako sama ne volim psovke, autorica psuje jer nema novca, njena djeca nemaju novca, bolesni ne mogu da se izlijece, barem ne na Balkanu, svi su nijemi godinama na genocid u Palestini, muskarci su vremenom sve gori i svuda je haos, nakon svega sta obican covjek moze nego da psuje, pa je razumijem.
Volim ovu ženu. Brutalna, iskrena, sirova, pobunjenik. Piše ono što pola žena misli, ali prećuti, ne uradi, ne pokaže. Jedino što mi je zasmetalo su neke nepotrebne psovke i vulgarizmi, moglo je to u mnogo manjoj mjeri, ali - to je ona.