Tekgyozyan’s novel has been described as a “virtual movie-novella, where mysticism and urban typologies, grotesque and humourous transitions are all interlaced.” He touches on themes previously taboo in Armenian but which characterize much of the new Armenia, including virtual reality, sexuality, suicide, and drugs. His style resonates with an almost cartoon-animated quality. Equal parts humorous, absurd, serious, and surreal, Tekgyozyan is able to draw an animated film on paper, where objects come to life and human beings take on unsuspecting forms. In this novel, one of the characters has hair that seems to have branched out like a tree and comes alive. The two main characters in Fleeting City, Gagik and Grigor, tell the same story but from two different perspectives, adding and subtracting. The result is a narrative as complex as Tekogyozyvan's reality.
Među policama gradske biblioteke naišao sam na zanimljiv naslov ("Odbegli grad"), čije su me korice podsetila na izdanja Trećeg trga. Kad sam uzeo knjigu, shvatio sam da je u pitanju prevod sa jermenskog, što me je izuzetno obradovalo. Na to je upućivalo i neobično ime autora: Žan-Ša Hovanes Tekgjozjan (a ime prevoditeljke je Karina Avagjan). Kad god naiđem na naslov direktno preveden sa nekog 'neuobičajenog' jezika, posebno se radujem. Jermenija pritom meni deluje i blisko i daleko, iako o njoj malo znam, imam izvesnu predstavu o drevnosti, egzotičnosti, ali i političkim okolnostima, koja me čini zainteresovanim i dobronamernim čitaocem.
Međutim, knjiga je, na moju veliku žalost, slaba. U pitanju je haotičan roman, usiljeno eksperimentalan, a zapravo okrenut ka konkretnom mestu i vremenu: komentarisanju problema savremenog jermenskog društva. Napor za oneobičavanjem je ovde jeziv: od olfaktornih fiksacija (posebno u odnosu na miris znoja), preko nesvrhovitih ponavljanja, zbrčkane strukture, zbunjujuće nerazvijenih kvir motiva, do pasažâ o genocidu (jer, kako bez toga?) i klimavih rečenica poput: "Dok ona besmrtna baba-majka je stalno prdela prema meni okrenutim dupetom." (89)
ne yorucu metin bu böyle. fazla kopuk, fazla bilinç akışı, fazla bir şeyler vardı metinde.. kitabın son yarısında, ilk yarısına dönüşler, tekrarlar, tamamlamalar hadi bir şeyler olacak hissi verse de olamadı. en azından benim için..
aslında kafadan kontak şeyleri severim fakat bana uymadı yazarın tarzı, alışılabilecek bir yanı da yoktu yani. sürekli tekrarlar, oradan oraya paldır küldür atlamalar, takip etmek imkansız. Ve sonunda noluyor, kocaman bir hiç. kitap ha 60. sayfada bitmiş, ha hiç başlamamış. metaforların bir çoğunu da anlayamadım muhtemelen, metafor var mıydı ondan bile emin değilim aslında, o kadar karmaşıktı yani.
Kitap sanırım metropolleşmenin şehir hayatına etkilerini göstermeye çalışıyor ama çok da emin değilim. Çok zor ve yorucu bir kitap. Hikaye fazla kopuk ilerliyo bence. Bazen başka bir yere zıpladığını farkedemeyip "ne oluyo lan" dediğim çok oldu.
Great read. I loved the picturesque journey of thoughts. It feels as if you run after the thoughts of the writer. Well written! I loved the movement of the sentences, they have a nice flow...
գիրքը հուլիսի մասին էր. կարդացի հուլիսին: արագ փախչող քաղաքի մասին էր. կարդացի շատ արագ: Երևանի շատ հետաքրքիր կերպար ա ստեղծել Թեքգյոզյանը, շատ հաճելի ա կարդալ շարժվող, անկախ, ինքնակամ Երևանի մասին, որը որոշում ա ում թողնել քաղաք, ում՝ ոչ: Մի տեսակ ոճն էլ գրելու կարգին լավն ա, գիրքը փոաթաթվում ա կոկորդիդ ու ստիպում ա կարդալ մինչև վերջ: