Kao djevojčica vodi dnevnik na dvije stranice: na lijevu upisuje ono čega se plaši, na desnu ono što se doista zbilo. Svaki strah ima isto lice, očevo. Budna iščekuje njegov povratak, osluškuje korake u hodniku i čvrsto vjeruje desnoj stranici. Trideset prvoga listopada, kada sazna da se otac ubio, u dnevnik zapisuje jednu riječ: početak.
Pripovjedačica, sada odrasla žena, uvjerena da joj je ostavio barem jednu rečenicu, opsesivno traga za pismom prebirući po ladicama, laptopu i džepovima sakoa, no nalazi tek prazne foldere i salvetu s portretom koji mu je jednom nacrtala u praškoj kavani. U očevoj sobi otvara njegove tajne pretince i dane žalovanja provodi preispitujući njegovu odluku. Iz pisama i fotografija, iz prisjećanja na obiteljske priče, od onih iz Bakra s početka dvadesetog stoljeća do najnovijih, Dora Šustić piše o svijetu u kojem se ne zna što je stvarnost, a što fikcija. Jedna je od priča i ona o ljetu u hotelu na opatijskoj rivijeri u kojem je otac kao devetnaestogodišnjak radio kao banjin – sakupljao lišće iz bazena, slagao ležaljke, pripremao se za studij medicine i morao naglo odrasti.
Dora Šustić rastvara mitove koji se prenose kroz generacije, rastače priče o velikim i snažnim muškarcima opsjednutima oružjem, vojskom i ratom koji su stup obitelji. Pripovjedačica preispituje što je istina, a što mistifikacija, što je istinsko nasljeđe, a što se uistinu krije ispod slojeva obiteljskih mitologija. Banjin je roman o ljubavi, o obitelji, o ocu – knjiga u kojoj kći iznova prolazi očevim putevima kako bi izašla iz sobe straha, prestala preispitivati sebe te razumjela i još jednom čula svoga oca.