Покушение на миражи

by Vladimir Tendryakov, Владимир Тендряков

Всю свою жизнь Владимир Тендряков мучился вопросами бытия, видел и старался писать бескомпромиссную правду. В романе “Покушение на миражи”, который стал одним из последних его произведений, писатель с публицистической резкостью обрушивается на созданные людьми миражи, разрушает иллюзии безмятежной жизни.

Unknown Binding

First published January 1, 1989

About the author

Владимир Тендряков Tendryakov as a writer was a foremost ethicist, and most of his works revolve around the problems of moral choice.
He was born at Makarovskaya near Vologda in 1923. His father was a judge and prosecutor; after WW2 he became a school teacher. In 1946 Tendryakov enrolled into the State Institute of Cinematography, but later transferred to Maxim Gorky Literature Institute in Moscow and started writing in the late 1940s. He graduated with a degree in literature in 1951 and became a professional writer in 1955, during the first wave of Nikita Khrushchev's destalinization. His novel Assassinating Mirages (Pokushenie na mirazhi) (written 1979-1982), which was critical of the Soviet state, remained unpublished until 1987, when censorship was eased during Perestroika.

Reviews

[Nora Barnacle · Rating 4 out of 5]

Ideja je superzanimljiva: sredovečni (astro)fizičar sastavlja ekipicu koja će osmisliti kompjuterski program koji treba da utvrdi da li markantne istorijske ličnosti padaju s neba u tok istorije i usmeravaju joj struje svojom autoritativnošću ili se istorija kreće po svojoj sudbini i samovolji, izbacujući s vremena na vreme nekog pojedinca u prvi plan gotovo nasumično, tek za neki svoj, nedokučivi ćef.
I tako se oni – u svojoj karakternoj neupečatljivosti i nedovršenosti – nekako dobauljaju do odluke da treba izbaciti Isusa. (Tu čitalac malo neka zažmuri i neka ne traži baš dlaku u jajetu oko tog njihovog, tj. piščevog izbora – jeste malo podkajlovan, ali priča o nekakvom klinu visiti mora, a ako je on na početku valjalo bi da bude upadljiv.)
Mašina, pak, prakompjuter veličine nepreglednog hangara koji se tek testira za upotrebu, sračuna sve inpute i virtualno ga vaskrsne. (Tu čitalac može da precrta super iz superzanimljivosti jer stvar skrene u pravcu Bulgakova i, prateći formu Majstora i Margarite, usput počne da svraća kod koje koga: kod pračoveka (tj. pramislioca koji je bio predložak Rodenu), Diogena, Aristotela, na Neronove sumanute recitale, do Aleksandra Velikog, Stefana Prvomučenika, apostola Pavla, Tomaza Kampanele, Marksa... gvirne u drugi svetski rat, staljinizam i (neki ruski oblik) hipika i zađe u još gomilu nekakvih sokačića, dok najzad ne aterira u prosečnu građansku porodicu i počne da odgovara na pitanja morala tako da se i početno pitanje prekodira u šta je moral, otkud dolazi i koji su mu okviri.
Neće se izgubiti, bez brige.

Prva rupa je sasvim subjektivna: koja, moliću, priča o Isusu može da ne izađe na smaračko naklapanje o najdosadnijem liku svih proteklih eona, ako se iz nje izbaci Juda? Jeste Isus ovde ubijen i pre nego što je mogao da zaliči na ozbiljnost i poslužio je kao most do Pavla koji je kaskaderski zakrpio svrhu, ali više kao prazna palačinka ili nesretna nužnost. No, dobro, ispostaviće se da su obojica epizodisti i da su svi pomenuti epizodisti i da smo svi epizodisti u toku istorije. Ako istorija uopšte ima tok tj. ako nije niz slučajnih epizoda bez kojih ne bi ni postojala. Sa tim uroborom svako može da se rve po volji, a i pisac se donekle izjašnjava.

Nije Prepad na prikaze konfuzan niti nejasan, štaviše, sasvim solidno je napisan, ali je pretpan idejama i mogućim tumačenjima, a vezivna nit nije dovoljno jaka da drži kompaktnost samo jednog čitanja, naročito ne rastrojenog okolnostima kakvo je bilo moje. Tačno da mu je Ajtmatov držao levak, Tendrjakov bi uspešnije presuo svu gustinu svoje zamisli kroz usko grlo, ali bez klobučenja i podlivanja.

Slabija, ali četvorka neka bude ocena za ovaj put, a pola zvezdice ako sam mu zakinula – meni na dušu.