Preziranje oficijelne kulture i normativnog življenja ponukalo je Popovića da izabere melankolično stajaliste vječnog luzera a naoko "grubog momka" u nužnom plivanju kroz neinstitucionalizirano pa i alternativno "podzemlje" zagrebačkog života: kroz bezbroj nasumičnih, jednonočnih veza i grubih gesta, kroz pivo i adoriranje vlastitim filmsko-literarnim junacima... Bez obzira na određene literarne preinake, mnogi su literarni fakti u ovoj prozi autobiografskog podrijetla, pa mnoge odlike, pripisivane, npr. Bukowskom, zajedničke su nekoj ambicioznijoj analizi i Popovićevih kratkih proza: nepovjerenje u teorijski diskurs, u ideologizirana obečanja, u odgođenu i neznačeću Riječ, a beskrajna želja da se sve uzme u vlastite ruke, iskusi, proživi i tako provjeri.
Petica za stil... Ima urnebesnih citata, kao i onih koji diraju u dušu, surealnih urbanih slika, dijaloga à la Raymond Chandler samo nakon litre mirogojčeka. Ipak, fale mi koherentnije premise, fali mi kreativnijih ideja za pripovijetku. Varijacije na teme alkoholiziranja i bančenja, usputnog seksa i neostvarenih ljubavi brzo smaraju. Silne reference na Millera i jazz ne pomažu. Atmosfera top, narativ zaboravljiv, kako to uostalom i biva u svakoj kvalitetnijoj pijanci. Dva i pol od pet.