Vuk i njegov ranjeni saputnik pronašli su onu stanicu za koju Jerovilov dnevnik tvrdi da je nezaobilazna na putu do Grada. To je isto ono mesto koje Vuk sanja od kako je krenuo u potragu. Potvrda da je stvarno dokaz je da ono što traži zaista postoji, ne samo za dečaka koji u to nikada nije sumnjao, već i za poslovično skeptičnog Altamana. Ali nije samo manastir stvaran. Vuk konačno upoznaje svog imenjaka.
Dvojici saputnika i prijatelja, tako različitih po svemu, otvara se jedan novi svet kakav niko od njih do tada nije upoznao. Svet pred kojim ne mogu da ostanu ravnodušni i koji će ih promeniti, svakog na svoj način.
Dok stupaju u njega, onaj stari koji ostavljaju za sobom ponovo je ušao u rat. Ovaj put konačni. Do istrebljenja jednog od dva klana. Taktiziranju je došao kraj i vojskovođe izvode svoje trupe. Svi su u pokretu – ljudi čiji će životi ponovo da pojeftine na krvavoj pijaci sudbine, strvinari vođeni nekom tuđom i nezamislivom voljom, ali i oni koji povlače poteze i jednih i drugih.
Dok na jednom kraju caruju haos i beščašće, a na drugom poredak spokoja, ovaj kontrast vrlo lako može da izgubi svoje oštre granice. Naznačeni za heroje postaju varalice, a oni sa dna, ljudi od časti. Prvi će postati poslednji i poslednji će postati prvi. Počeo je rat...
Drugi deo Petkovićeve trilogije o Poslednjem gradu, "Rat", potvrđuje kako savremena srpska književnost ima veoma maštovitog i nadahnutog pisca epske fantastike. Svi oni koji su nakon čitanja prvog dela trilogije, "Povratak", sa skepsom očekivali nastavak, mogu komotno da odahnu jer, roman prvenac ovog mladog autora nije izolovan slučaj, ili ono što bi se u muzici nazvalo "one hit wonder" već (nadam se) odličan uvod u plodonosnu karijeru ovog autora. Dakle, nastavak romana "Potraga" je odličan follow-up, i na momente čak nadmašuje svog prethodnika. Ali krenimo redom...
Prva stvar koja mora da se primeti (jer je više nego očigledna) jeste inspirisanost autora Tolkinom. Prvi i drugi deo prate onaj ustaljeni redosled koji je Tolkin doveo do savršenstva u LOTR - "Potraga" je savršen parnjak "Družini prstena" - jer se glavni junak upušta u avanturu koja je veća od njega. Usput sreće stranca koji mu pomaže i oni kreću u potragu čiji završetak nije izvestan. "Rat", naravno, svog parnjaka ima u romanu "Dve kule" i težište je, kao i kod Tolkina stavljeno na borbu, ali i na fino nijansiranje likova koje smo upoznali u prvom delu. Nadam se, da će završni deo Petkovićeve trilogije biti maestralan poput "Povratka kralja" jer kada se sumiraju ova prva dva dela, ima tu mnogo potencijala za žestoki krešendo...
Petkovićev izuzetno zamišljeni futurističko distopijski svet bi mogao da se nazove "days of the future past" ili " days of the past future" jer iako je to neka dalja budućnost, svet je regresijom vraćen na nešto što liči na srednji vek (poput GOT - što je, zasigurno, druga inspiracija autora). Ima tu arhetipskih slika dobra i zla, ali ono što je dobro jeste da je te prototipske slike dobra i zla zamutio malo zamecima onog drugog... Tako da u svetu Vrana i Horde (koji bi bili ono mračno i zlo) imamo momenata koji vuku na stranu dobra, dok u Poslednjem gradu, koji je slika dobra, ima prikrivene truleži.
Likovi lagano evoluiraju. Na stranicama "Rata" stajemo na stranu srčanih vojskovođa koji i pored sigurne propasti idu napred, hrabrih žena koje bi uradile sve - da bi dobile ključne informacije,... Naravno, i glavni lik koga ja od milja zovem Vučko je dobar i interesantan (čak iako sam tokom romana u 90% slučajeva mogao da predvidim šta će da uradi), ali tu su dva lika koja apsolutno zasenjuju sve ostale. U prvom redu to je Altaman, ratnik u crnom, zaogrnut ne samo crnim plaštem već i tajnom koja se lagano otkriva. Dok sam čitao knjigu bukvalno sam jedva čekao poglavlja u kojima se on pojavljuje... sve do momenta kada on sam kreće da iz grada koji je osuđen na propast spasi osobu pod imenom Senka. Od momenta kada se i mi i Altman upoznamo sa Senkom, ta osoba nas često ostavlja bez teksta i u čudu (i tu mogu da se naslute neke stvari, ali to nikako ne može da pomuti sjaj ovog lika!)
Ono što me je malo zabrinulo u toku čitanja jeste doza "preachinga" koji ja lično ne volim u okvirima fantastike (na primer, u GOT me deo sa Vrapcem mnogo smara). Razumljivo je da to ovde mora da postoji zbog samog dualizma paganizam/hrišćanstvo, ali, na svu sreću, autor ipak nije preterao s tim i roman nije skrenuo u propovednički ton.
Što se ovog nastavka tiče, autor me je apsolutno "kupio" 19. poglavljem (koje je možda najbolje poglavlje u obe knjige zajedno) i Senkom. Ostaje samo da vidimo na koji način će Petković zaokružiti celu priču.
Ostala sam bez teksta! Knjiga drzi paznju od prve do poslednje strane. Cesto mi je bilo zao sto nemam vise vremena za citanje. Krala sam svaki momenat da procitam makar i 5 strana. S obzirom da u knjizi dominiraju dve celine, ne mogu da kazem koja mi je vise drzala paznju i koja mi se vise svidela. Svaka ima svojih cari. Putovanje malog Vuka i Altamana nas vodi u Poslednji grad i otkriva mnoge tajne. Mnogo je razvoja dogadjaja kojima se niko nije nadao i koji samim tim ne dozvoljavaju odvajanje od knjige. Druga celina prati tok rata izmedju klanova. Sta coveku treba zanimljivije od bitaka, izdaja i intriga koje prate svaki pravi rat. Sada kada je moje druzenje sa Vukom, Altamanom i klanovima zavrseno, mogu samo da kazem "NEBOJSA, MOLIM TE POZURI SA NASTAVKOM!!!" (((o:
Priča o malom Vuku se nastavlja i dobija na širini i intenzitetu. Nastavak je duži, priča je otišla dublje i, što je primetno već u prvih nekoliko poglavlja, postala je mnogo krvavija, opravdavajući naslov "Rat". Uočljiva je raslojenost knjige na dva toka. Jedan karakteriše hrišćanski smiraj i gotovo meditativno spokojstvo oko Vuka, čak i kada događaji krenu, za njega, neželjenim tokom. Drugi je haotičan i nasilan, odražavajući krvavost i nemilosrdnost strana u ratu projektovanom oko paganskih elemenata pretočenih u apokaliptičnu budućnost. Mada nisam hard-core hrišćanin, prvi tok mi više prija - stilski je sređeniji, rečenice su odmerenije - uočljivo je da je čak i autoru ta narativna linija draža i bliža srcu jer je njoj posvetio mnogo više promišljanja. Meni čak prava priča počinje tek u petoj glavi, u Manastiru. Druga linija, pak, nosi haotičnost i u samom načinu pisanja i izražavanja - kao da je pisana brže i s manje osvrta i (autorovog) emotivnog upliva - ljubav prema starim slovenskim mitovima postoji, ali promiče i odbojnost prema onome što oni nose. Autor je, uprkos krvavim bitkama koje opisuje, ipak pacifista, što pozdravljam, jer to pomaže da se unese ravnoteža u haosu sukoba. Nesumljivo, priča se razgranala i zahuktala, ostajući u okvirima očekivanog - nema nepotrebnog širenja po neočekivanim novim teritorijama (što me izluđuje u savremenoj fantastici), mada više likova (opet, onih vezanih za ratne sukobe) dolazi i prolazi - to svakako naglašava prolaznost ljudskog života i nemilosrdnost rata, ali možda par njih nisu bili neophodni. Zakukuljeni negativci su mi omiljeni - počinjem da navijam za njih, što je u nesrazmeri s naklonošću prema meditativnijim delovima, ali me privlači njihova nejasna priroda i sposobnost metamorfoze. Poslednji grad je zanimljivo mesto - vrlina na uglačanoj površini s crvljivom unutrašnjošću prožetom sitnim i manje sitnim ljudskim nesavršenostima. Moram da primetim da sam, valjda čekajući da se već jednom materijalizuje, malo više očekivao od tog čarobnog, misterioznog mesta. Ali ni junaci se nisu previše potresli -imam utisak da bi ipak trebalo da su malo zapanjeniji, iznenđeniji drugošću svega onoga s čim se u gradu susreću po prvi put u životu. Ipak, grad ostaje za njima a priča dobija na intenzitetu tek kada izađu iz njega - tu sam ja bio malo iznenađen očekivajući da je dolazak u to mesto kulminacija, ali nije. Peripetija tek sledi i, kao što to obično biva, ostavlja vas nedočitanog na kraju - u iščekivanju trećeg dela. A to je utisak koji svaka knjiga treba da ostavi - da želite još, zbog čega sve stilske, jezičke i sadržajne nedostatke stavljam ne u drugi plan, nego van pozornice.
Najviša ocena i za drugi roman u okviru trilogije Poslednji grad. Nebojša nastavlja priču u istom maniru kao i u prvom delu: uzbudljivo, dinamično, uvek neizvesno i napeto, uz heroje, antiheroje i negativce koje ne morate nužno voleti, ali ćete se njihovim avanturama, bitkama i spletkama diviti. Rat nam donosi i pored novih putešestvija starih likova, i neka nova, vrlo simpatična lica, čak i pojedine neočekivano "vaskrsle" 😉 Prebogata, ali svrsishodna deskripcija čini da vizualizujete svaki važan detalj scene kojoj prisustvujete, što je ono što mi se u Nebojšinom pisanju izuzetno dopada.
Dok iščekujem dalji tok i ishod rata, pitam se nosi li Izdaja neke žrtve koje ne bih želeo da se dese. Videćemo u velikom finalu za sada, po mom mišljenju, najbolje domaće epskofantastične priče.
Ja ne znam zasto sam se ovoliko mucio da procitam knjigu kao sto je ova... Jednom recju: fantasticna. Kao sto je Marko rekao, ovaj drugi deo samo potvrdjuje kvalitet Nebojsinog pisanja. Jedva cekam treci deo!
Od najstarijih civilizacija pa sve do danas vođeni su ratovi... Svaki je imao i imaće neko opravdanje, razlog - vera, ekonomija, proširenje teritorije, prirodni resursi, nacionalizam... Sve su to značajni, a zapravo tako nevažni razlozi, način da se opravdaju najniže pobude ljudskog društva. Kako odabrati pravu stranu? Ko je zločinac, a ko se samo brani? Ko je taj ko daje sebi za pravo da uništi nečiji život, nečije postojanje, domovinu? Da unesreći porodice, da ih rasturi, da razdvoji dete od roditelja, da uništi detinjstvo? Nijedan povod ne bi trebalo da bude dovoljan. Cilj ne opravdava sredstvo.
Rat je i centralna tema i naziv drugog dela trilogije "Poslednji grad", Nebojše Petkovića. Ako je u "Potrazi" bilo nekih propusta, u "Ratu" je sve to izbrušeno i dovedeno do savršenstva.
Druga knjiga je donela sa sobom sve ono što sam u suštini i tražio/očekivao. Širinu u priči, dinamiku, otkrivanje novih slojeva, produbljivanje i napredovanje likova, i ne samo to... Već sa prvim stranicama pisac je svojim dragim čitaocima jasno stavio do znanja da se spreme za razgrađivanje svega što nam je doneo ulazak u ovaj postapokalitični svet kroz prvu knjigu, zatim, za novu podelu toka priče: prvi je vezan naravno za Vuka, i njegovo duhovno učenje. A drugi tok knjige je povezan sa onim što čovek od početka vremena zna najbolje. Rat. U nastavku imamo mnogo više sukoba, krvi, izdaja i svega što proizilazi iz nasilne ljudske prirode, ujedno, zato se naslov tako i zove. Ono što mi se lično dopalo još u prvoj knjizi, jeste pojava različitih grupa negativaca - svaka sa svojim tajnovitim razlozima. Ovde je taj elemenat dobio na dodatnoj snazi, zbog čega je svakom čitaocu, uveren sam u to, postalo jasno da u rukama drži nešto verodostojno i retko viđano! Iznenađenje je što nisam dobio neku vrstu kulminacije, vrhunac ili odgovor na neko pitanje sa pronalaskom poslednjeg grada. ali sa druge strane, to je sjajno za ulazak u treću, i poslednju knjigu kao krunu trilogije! Znate, kada vas knjiga iznenadi sa nekim obrtom, ili vi sami pogrešite u proceni kako će se neki događaj završiti to je dobar znak! Jako dobar znak! Priznajem da sam bio nestrpljiv do pojave drugog dela, ali, nakon što pročitate i poslednju stranicu u izdanju divnog nam Portalibrisa, razumeće te i zašto sam bio nestrpljiv :)
Za kraj, da citiram jednu moju drugaricu: kad će treća knjiga?? :))
Posle agonije iščekivanja kraja Kingove Mračne kule, ne čitam ništa što nije završeno. Čast izuzetku.Nebojša nastavlja dalje, rušeći sve dogme vezane za žanr, mešajući stilove i uticaje kao da je napisao već dvadesetak romana. Kako poglavlja odmiču, redjaju se i vrlo originalni zapleti. Na par mesta mi je ispala vilica,stvarno nisam ni u snu očekivao tako nešto. Sad treba dočekati kraj... Ako se uopšte završi na trećoj knjizi...
Prvi deo je bio odličan. Drugi je samo potvrdio kvalitet Nebojšinog pisanja. Gradacijski. Rat se može, tematski, svrstati u dobar avanturistički roman sa motivima istorijskih i mrvicom fantastičnih elemenata. Rečenice su jasne, kratke, informativne, bez suvišnih detalja i prežvakavanja razrađenih opisa. Zbog toga je svaki deo u knjizi važan, ali pažnja ne opada sve vreme čitanja. Nastavak priče s kraja prvog dela preseca scena koja najavljuje glavnu temu romana – rat između dva klana. Zapaža se da se Nebojša pažljivo pripremio za glavne scene borbi, jer je svaki deo oklopa, sve oružje i ceo ratni plan dobro i pažljivo osmišljen i izanaliziran. Kao i taktika pre i posle sukoba. Scene borbi su žive, plastične i brutalne do srži. Po tome me najviše podsetio na Amberkrombijev stil – sirovo i brutalno. Ali, to i jeste tema romana. Kao kontrateža, dominira još jedno Nebojšino (rekao bih veoma požrtvovano) interesovanje koje je, takođe, isrcpno izložio na stranicama svoje knjige – hrišćanstvo i crkveni život (ali ne ovaj „novokomponovani“ već onakav kakav bi trebalo da bude). U tim opisima i scenama se, ponovo, vidi da je pisac dugo i sa mnogo pažnje izučavao i običaje i pravila ranog hrišćanstva, i taj mir koji je (trebalo) da širi u narodu. Centralizovano, pojavljuje se utopijski grad Grebendol – mesto izolovano od ostatka post-apokaliptičnog sveta, u kome oduvek vlada mir i gde čak ni sneg nikada ne pada, pa je trava zelena i zimi. Opis grada i prilaz istome me je najviše podsetio na Tolkinovo skriveno kraljevstvo Gondolin. Takođe, Nebojša ubacuje i dva lika iz poznate istorije srpskog naroda. Jedan od njih je postavljen da caruje u Grebendolu. Drugi je već poznat iz prvog dela romana – Altaman. Pri tom, pisac ne otkriva decidno ko je Altaman, ali se na jednom mestu pominje njegovo kršteno ime, te je lako zaljučiti na kog poznatog vojskovođu i ratnika Petković aludira. Na kraju, grešno bi bilo ne pomenuti i ženske likove, kojih nema mnogo, ali su vrlo dominantni. Nebojša vrlo vešto i spretno boji te scene erotskim nabojem, ali bez trunke vulgarnosti i primitivizma. Samo naboj strasti, uzburkavanje sokova, ruke koje gnječe i mrve nabujalu snagu – kao kod Bore Stankovića. Što bi latini rekli – sapienti sat.
Za ljubitelje dobrog avanturističkog trilera sa motivima fantastike, ovo je nezaobilazno štivo, koje se ne čita samo jednom. Sa radošću čekam treći deo.