Junak "Sjajnog mjesta za nesreću" preživljava kao ulični karikaturista, ali on je zapravo mladi, nadobudni hrvatski pisac koji je došao u Pariz da uspije. Ovaj život na putu trebalo bi da bude samo privremen, ali inercija svakodnevnog preživljavanja junaka sve dublje gura prema trbuhu Pariza i njegovim živopisnim likovima. "Sjajno mjesto za nesreću" je roman o novoj Europi i starim odnosima moći, roman s dna Europske unije gdje se emigrantski puk snalazi kako zna: neki rade na crno za dvojicu, neki razmatraju druge, još manje legalne opcije... Karakaš je napisao moćnu knjigu, čitku i dinamičnu, sočnu i na svoj način emotivnu.
Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.
Pa, ovo je genijalno! Ja sam najiskrenije oduševljena. Tako pitko, moderno i jednostavno napisano, čita se s lakoćom i uživanjem pritom nevjerovatno brzo. Međutim, to apsolutno ne znači da je površno. Naprotiv, izuzetno slojevit roman koji je pokrio mnogobrojne teme. Ona najvažnija je život imigranata u Parizu, ali onaj stvarni, realni, pravi pravcati život. Jedan, neću reći drugačiji Pariz, svakako ne onaj na koji smo navikli kao stranci, turisti, konzumenti umjetnosti. Nema ovdje romantičnog grada svjetlosti i ljubavi, onog boemskog Hemingvejevog "pokretnog praznika", Pariza iz perioda zlatnog doba umjetnosti ili onog koji miriše na svježe kroasane, sir i vino, onog koji vrvi od raskošnih haljina vrhunskih modnih dizajnera i slično. Ovo je Pariz sa svim njegovim mračnim ulicama koje smrde na mokraću i fekalije, Pariz sumnjivog morala, Pariz sa svojom ksenofobijom i surovom migrantskom politikom u kojoj se stranci liječe kod veterinara i dovijaju na svakojake načine kako da prežive krijući se u mišijim rupama ili čekajući presude o svojim sudbinama dok trunu po vlažnim i hladnim zatvorskim ćelijama,..
Junak romana egzistira od milostinje koju zaradi kao ulični karikaturista koji se dok crta stalno obazire da ga neće pretući pripadnici klana čiju teritoriju je zauzeo ili da ih sve zajedno neće najuriti policija, živi u stanu pretrpanom ciganima harmonikašima i balkanskim sapatnicima koji su došli naći svoju sreću u gradu "blagostanja", u stanu čiji toalet nije u funkciji, sa cimerima koji ne prežu ni od ilegalnih radnji kako bi preživjeli. Karakaš zadivljuje svojom inteligencijom i zapažanjima, britkošću jezika, spektrom živopisnih likova i humorom, onim zdravim, humorom na sopstveni račun, onim proizašlim iz svakodnevne surovosti ljudske tragedije. Sve to začinjeno je sirovim scenama seksa u njemu svojstvenom stilu, sočnom i eksplicitnom.
Ako je tačno da postoje gradovi koji tolerišu eksentričnost u smislu da izvjesna anonimnost omogućava usvajanje različitih vrijednosti i eksperimentisanje sa sposobnostima, onda Karakaševi izuzetno zanimljivi likovi potvrđuju da je, uprkos njihovim tragikomičnim životnim okolnostima, Pariz zapravo jedan od takvih nuklearnih reaktora ljudske kreativnosti. Znam da je u najmanju ruku okrutno, ako ne i nehumano, svakako površno ovo što ću sad napisati, ali iako pridošlice (povremeno) proguta i iscijedi mračna strana metropole, ostaje činjenica da je ona istovremeno iznjedrila jedan ovakav roman i smatram da je to vrijedno takve žrtve.
Vrlo oštra i ozbiljna kritika savremene Evrope zatrovane diskriminacijom i rasizmom, izuzetno kompleksno i zrelo djelo, potrebno i važnije nego ikad. Karakaš je neizmjerno simpatičan pripovjedač koji je u ovo utkao mnogo autobiografskih elemenata jer u suprotnom teško da bi ovo bio ovako živ i dinamičan roman iz kojeg na sve strane kipi sam život. Komične situacije kojima se smijete na sav glas i od sveg srca pomažu vam da “svarite” mučne i teške sudbine zbog kojih biste najradije gorko zaridali. “Sjajno mjesto za nesreću” je jedan PREsjajan roman!
makar je na početku djelovala potentno, što sam dalje odmicala, to mi se manje dopadala.. ne zbog tematike (na brzinu sklepan život hrvatskog migranta u parizu koji se snalazi crtanjem karikatura na ulici i kuburenje da se preživi dan), nego zbog manjka inspiracije autora. kao da je karakaš skupio brdo zanimljivih priča i likova, ali ih je nevješto porazbacao po knjizi. ima tu duhovitih momenata, i romantičnih i gorko-slatkih i tragičnih, ali rečenice koje nam je prenio trebalo bi lišiti banalnosti. nije dovoljno u jednu ubaciti "platon i aristotel" pa da bude odmah sama po sebi značajna i mudra.
ne odustajem od karakaša kao autora, mislim da može i bolje.
Prije par dana sam pročitao ovu knjigu i već zaboravio. Moglo bi se reći da je to radi toga što se radi o lošoj knjizi. Nipošto. Zaboravio sam iz prosto "tehničkih" razloga koje nemaju nikakve veze sa ovim romanom. Karakaš je jedan od onih "novih" književnih glasova - kako se to stručno kaže, iako se ne može govoriti ni o čemu novom, jer čovjek već toliko dugo piše i objavljuje i više je nego afirmisan pisac, ali radi se o jednom novom talasu koji nije baš svojstven književnostima ovih prostora, tako da mi se nekako čini da će on uvijek biti "nov" i "mlad". Ovo je jedan jako čitljiv roman. Čita se lako i prihvatljivo, čak ako bi uzeli u obzir da ga, na primjer, čita neko ko uopšte nije ljubitelj književnosti ili neko čiji je prosjek pročitanih knjiga veoma malen. Pa ipak, ta naizgled prividna plitkoća je tu da zavara, jer priča će vas vrlo brzo povući sa sobom i to ne bilo gdje već u Pariz, dobro znanu krajnju odrednicu mnogih književnika kojima smo se toliko divili. I Karakašev junak je jedan od njih, ali sa njim upoznajete i jednu drugu stranu Pariza, osjetite neku drugu atmosferu, upoznate lice tog čuvenog grada za koje vjerovatno niste ni znali da postoji. Pa opet, ja nikako nisam mogao da se otmem utisku, da, pored svega i pored na momente veoma mučnih odiseja glavnog junaka, pored neprestanog pretumbavanja i uspinjanja, u ovoj knjizi prosto naprosto skoro iz svake stranice, ma iz svakog pasusa - jednostavno - buja život. I to je to. Zato je ovo jedan od onih magičnih romana. Kao da su živi. Kao da riječi nanovo i nanovo imaju tu mogućnost da opet ožive svaku scenu koja se opisuje, kao da imaju tu moć da onog trena kad im date pažnju ožive. I kao da je zaista taj život o kome ovaj odlični pisac piše - tamo, izmedju korica te knjige i biće tamo uvijek, kad god joj se vratite.
Иако ту има доста меса, књига одаје утисак да је састављена од лоше повезаних вињета које је аутор сакупљао током своје младости. Брзо скарабуџено и још брже завршено. И лењо, пре свега. Требало је да се добрано потрудим да бих је завршио.
Uno scrittore croato affermato cerca fortuna in Francia, tentando di far pubblicare i suoi romanzi e sbarcando il lunario come può, facendo caricature ai turisti e tramite altri espedienti. Il romanzo mostra la vita squallida degli immigrati nei paesi occidentali, di come cerchino di cavarsela alla meno peggio, vivendo in appartamenti sordidi o peggio, per strada, litigando per ogni centesimo e con la paura di non farcela, la lotta contro il senso continuo di sconfitta, il tentativo di aggrapparsi a qualsiasi cosa per non affondare. La scrittura è secca, dritta al punto, genere Hemingway e funziona sempre bene, anche se credo che le scene di sesso fossero completamente superflue. Tuttavia il protagonista è così meschino, soprattutto nei confronti delle donne che lo circondano, che sono rimasta distaccata per buona parte della vicenda e non sono riuscita a provare empatia per il suo dramma umano.
Specifičan, karakaševski pitak stil... tekst koji vas vuče neprestano naprijed da saznate što je bilo dalje. ...Pariz iz nekog drugog kuta...pitanje drugih i drugačijih provlači se romanom, kao i pitanje izbjeglica, migranata, doseljenika, pripadnosti, odnosno nepripadnosti... Zanimljivo! Preporuka za čitanje, svakako!
Prvi put čitam Karakaša i očekivala sam neki drugačiji vajb. Svakako bih mu dala još koju šansu, ali ovo mi se nije naročito dopalo. Ono što je dobro je da se vrlo lako čita. Nije dosadno, iako nema neke posebne radnje. Lako možete osjetiti atmosferu prljavštine u kojoj se nalazi glavni junak. Ono što se meni ne dopada je što o životu emigranata pokušava nešto da kaže glavni lik koji je, u najmanju ruku, antipatičan. Lokalno poznat pisac koji, bez plana i cilja, pokušava da "uspije" u Parizu. Njegov rad na "uspjehu" je nešto što je mogao odraditi iz stana na bilo kojoj adresi za dva dana. Ostalo je priča o preživljavanju u slučaju da se zadesite u velikom gradu bez para, papira, bez želje za cimanjem, a i ne znate šta ćete sa sobom. Ne znam da li je postojala želja da se čitalac sažali nad njegovom sudbinom, jer ja sam bila daleko od toga. Zbog toga mi je "dublji" prikaz života emigranata u Parizu ostao bez značaja.
Brzo se čita, uvukla se u priču. Uličan život prikazan s pravom dozom romantike. Jedino što mi fali je pokoja vedra nota, dosta se svodi na dobru staru: "ja, napaćeni pisac, ne prevelik ljubitelj života"
svaki muškarac ikad, pišući roman o neistuširanom i neshvaćenom umjetniku u inostranstvu, prvo poglavlje, prvj pasus: "nisam joj znao ni ime ali sam joj sisao sise i jebao je straga..."
bitch where?
nadam se svakako da ću upoznati damira uskoro ⭐️✨
This entire review has been hidden because of spoilers.
Jako dobar roman. Od prve do posljednje stranice. Gust je bio citati ga i nekako mi drago da sam Karakasa ostavila skoro za sam kraj ove godine. Od mene, velika preporuka!
This is Paris from another angle! In some parts very comic and with an excellent sense of humour. In some row, honest, real struggle and how to survive in exile.
Pariz, pisac, emigrant i ulični slikar-karikaturista. Sve je trebalo da bude privremeno dok neko ne objavi njegovu knjigu na francuskom. Šareni likovi sa prostora bivše Juge i ostatka balkana, kao i celog sveta koji se svakodnevno bore da prežive u prestolnici Francuske. Roman o borbama emigranata koji žele nešto bolje.
Po mom mišljenju najbolja do sada Karakašova knjiga koju sam pročitala, najverovatnije jer se radnja ne odvija u Hrvatskoj pa nije tako mračna kao druge.
Nakon nezaustavljivog niza literarnih uspješnica, svojim je novim romanom «Sjajno mjesto za nesreću» autor Damir Karakaš nedvojbeno stasao iz ruralnog u urbanog pisca, vješto zamijenivši blatnjave prizore rodne Like, onima što već na prvi pogled osvajaju svojim «bezbrojnim svjetlima koja je teško opisati». Usprkos nebrojnim pariškim povijesno kulturološkim adutima, autorov pripovjedački subjekt njima se nimalo ne trudi fascinirati. Baš naprotiv, iz turističko poželjnog glamura, povjerljivo nas odvodi sporednom ulicom u gradsku svakodnevicu, prešućenu sa strane agencijskih prospektnih sadržaja. Ondje svoju imigrantsku sreću, u «jednosobnom stanu oskudno namještenom, vlažnih zidova», dijeli s ostalim «šljakerima u potrazi za poslom na crno». To su ulični karikaturisti, harmonikaši, zabavljači… sitni kriminalci, nepravilnog francuskog naglaska, svi u strahu pred «Sarkozyjevom politikom deportacije stranaca». Tako zakinutim prostornim komforom i financijskim ograničenjima, početnički entuzijazam proznog subjekta ne jenjava te, vrlo brzo prerasta u kreativnost snalaženja i volju za opstankom u nimalo naklonjenoj okolini, u kojoj, kada bi izuzeli zadovoljavanje njegovih brojnih seksualno promiskuitetnih apetita, po često nimalo diskretnim navođenjima, prosječnom bi imigrantu Pariz, kao grad, slovio tek «savršenim mjestom za nesreću». Stoga se nostalgični Karakaš odlučno vratio u Hrvatsku napisati «roman o piscu iz male nepoznate zemlje», s kojim će, uz priloženu elokventnost i geografsko iskustvo, neminovno moći stati rame uz rame s bilo kojim autohtonim francuskim spisateljem.
Roman «Sjajno mjesto za nesreću» autora Damira Karakaša neobična je priča o običnom životu, ogoljenom, bez korekcije i šminke.