Milena Marković rođena je 1974. godine u Zemunu. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Njene drame: "Šine", "Paviljoni", "Brod za lutke", "Beli beli svet", "Šuma blista", "Nahod Simeon" i druge, izvođene su u Srbiji i inostranstvu. Dobitnica je specijalne nagrade u Beču za najbolje drame sa ex-Yu prostora, specijalne nagrade Sterijinog pozorja, nagrade "Borislav Mihajlović-Mihiz", kao i nagrade “Miloš Crnjanski” za knjigu “Tri drame”. Po njenom scenariju Oleg Novković snimio je film "Sutra ujutru" i dokumentarni film "Rudarska opera". Objavila je i tri zbirke poezije: "Pas koji je pojo sunce" (2001), "Istina ima teranje" (2003) i "Crna kašika" (2006). "Ptičje oko na tarabi", "Pre nego što sve počne da se vrti"...
dve prve zbirke super i taman pomislim dobra pesnikinja, kad ostale onako malo se vrti ne preterano inovativno i previše fokusa na ljubav i muškarce i pijančenje i drogu u zbirkama ali na način koji nije ni originalan ni osnaživački već samo tužan i dosadan. dvoumila sam se izmedju dve i tri zvezdice jer volim stil i dobar je u početku i ponekad se desi da ubode kasnije koju, ali sadržaj je često upitan i antifeministički, prostački i isforsiran uz neprihvatljivosti poput: "gde su sad te krave" "ako me trpiš tuci" "bradavice kao maline / sada je jedan tenk i postala je gazdarica" "nikad neću znati da li je ovlažila kad se je napali" "možda ti je stvarno vredna pica / ... / žao mi je što nisam stavila prst / možda bi se / prosvetlila" "žvaće žvaku i puca balone uobražena krava / uobražena guzata krava" nije mi jasno zašto žena mora ako hoće uličarski stil da bude i mizogina i da nekritički preispita muške ulične kanone. već je cilj ući u panteon tog muškog sveta i biti kul. svuda pominje te drugove i bivše momke kao nekoga ko joj obeležava život i ko je validira. a još je gore od toga što govori o ženama kao ti isti likovi. takođe problematičan odnos prema mladosti i osuda narkomana, a sama govori o takvim iskustvima u mladosti. način na koji piše o životinjama u par pesama je ružan i nepotreban (opis pečenja i jagnjeta prvo živog pa mrtvog radi nekog šoka i opet da se uđe u sferu surovosti - koja je muška, a potpuno bez poente i saosećanja). o produkciji imam da kažem da su mnoge pesme jedna te ista pesma i da često za nekim pesmama nema nikakve potrebe (sem njene ispovedne) odnosno umetničkog opravdanja. pitam se kako stvaramo kult ličnosti bez preispitivanja i bez javnih kritika stihova poput ovih koji u najmanju ruku zaslužuju osudu. koju bi mogle i da povučemo kad bi autorka ili kritika uopšte adresirala to adekvatno ili ikako. razočarana sam ali ne i iznenađena. mislim da neću ni da čitam Decu
Ne znam što mi je ovo trebalo, valjda potreba da kupim nešto na jedinom sajmu knjigE na svijetu kao da već nisam izabrala dovoljno naslova. I gledala sam ovu zbirku i uzela je u ruke i odustala i onda me sam đavo izgleda vratio po nju. Pročitala sam više od 250 pjesama i kao da sam sve vrijeme čitala jednu te istu i iako mi se nisu nimalo svidjele nisam mogla da odustanem. Ščepala me poput noćne more iz koje ne možeš da se probudiš. Sigurna sam, uostalom mogla sam osjetiti da ova poezija ima i dubinu i slojeve i značenja i snagu, ali je meni prije svega toliko vulgarna i mračna i mizogina da me je nervirala.
Milenine pjesme nisu za one slabog želudca, od njih se nećete osjećati lijepo niti šareno, one kidaju meso i ako ste u dosluhu sa svojom tamnom stranom, mnoge od njih doživljavate prvo kao istinu pa tek onda kao književnost, umjetnost i poeziju. Njene pjesme imaju duh dnevnika, zavodljivost beskrajne avanture i opasnosti, snagu slomljenog srca koje uvijek nastavlja borbu.
teško je suditi mileninoj ranijoj poeziji kada je prvi susret sa njom bio kroz decu. usuđujem se da kažem da je prva reakcija čak bila blago razočaranje, jer me stihovi nisu pregazili već na prvoj strani. međutim, onda sam im se vratila malo kasnije, potisnula iskustvo sa decom i ovoj zbirci pristupila kao da milenu prvi put čitam. i baš onda je ponovo proradila sva njena moć, i opet me osvojila, opet me prozrela, opet me gurnula u neka neverovatna mesta, u sećanja koja nisam ni znala da još uvek čuvam, u bol za koju sam mislila da već dugo mrtva spava negde na dnu mog bića. retko koji stihovi tako kao milenini uspeju da te obaviju, a da ne znaš da li te grle ili dave.