Istorijski roman Dioklecijan, pored romana Konstantin i Julijan, spada u opus magnum Ivana Ivanjija jer verodostojno i uverljivo oživljava vreme i okolnosti u kojima se u Rimskom carstvu širila i ustoličila nova religija Hristovih sledbenika.
Ivanji prati Dioklecijana od dečačkih dana, kada je kao sin skromnog provincijskog pisara počeo da se uzdiže na lestvici rimskog visokog društva i postao jedan od najmoćnijih i najznačajnijih careva u istoriji Rima. Ovaj znameniti i mudri imperator, rodom sa naših prostora, prvi je uveo tetrarhiju – vladavinu četiri cara – i posle čestih, krvavih smena na rimskom prestolu obezbedio stabilnu vlast u Carstvu. Dioklecijan je okrutnost svojih prethodnika zamenio diplomatskim umećem i obezbedio ravnopravnost svih delova velike imperije, ali je nezasluženo zapamćen kao veliki progonitelj hrišćana, mada su oni do poslednje godine njegove duge vladavine bili među njegovim najpoverljivijim ljudima!
Roman na uzbudljiv način rasvetljava mnoge malo poznate pojedinosti – kako je postao prvi rimski car koji se dobrovoljno povukao s vlasti i potom odbio da se vrati na presto, kako se posvetio gajenju povrća kraj svoje veličanstvene palate na Jadranu, kakva je bila njegova uloga u vaspitavanju budućeg cara Konstantina Velikog, koje su okolnosti dovele do njegove i danas nerazjašnjene smrti...
Splet pouzdanih istorijskih izvora, predanja i piščeve mašte i književnog umeća pružaju čitaocu retko uspeo istorijski roman u novijoj srpskoj književnosti.
Ivan Ivanji rođen je 24.1.1929. godine u Zrenjaninu. Književnik je i prevodilac. Roditelji, oboje lekari, Jevreji, ubijeni su 1941. godine, a on se spasao bekstvom kod rođaka u Novi Sad. Tu je uhapšen u martu 1944. godine, posle čega je bio zatočen u koncentracionim Logorima Aušvic i Buhenvald do aprila 1945. godine.
Završio je srednju tehničku školu u Novom Sadu, posle toga studirao arhitekturu, a zatim i germanistiku u Beogradu. Preko 20 godina bio je prevodilac za nemački jezik Josipu Brozu Titu kao i drugim državnim i partijskim funkcionerima. Paralelno s karijerom pedagoga, novinara, dramaturga i brojnim funkcijama koje je obavljao u kulturnom životu Beograda i diplomatiji, Ivanji se bavio i književnošću i od rane mladosti objavljivao poeziju, prozu, eseje, bajke i drame. Njegovim najznačajnijim delima smatraju se romani Čoveka nisu ubili, Dioklecijan, Konstantin, Na kraju ostaje reč, Preskakanje senke, Barbarosin Jevrejin u Srbiji, Guvernanta i Balerina i rat, kao i zbirke pripovedaka Druga strana večnosti i Poruka u boci.
Njegova dela prevođena su na nemački, italijanski, engleski, mađarski, slovački i slovenački jezik. S nemačkog i mađarskog jezika preveo je desetine knjiga i drama. Sa suprugom živi u Beču i Beogradu.
Uređenje države koja je dobar deo poznatog sveta, mir i poštovanje naroda. Čudno je navijati za onoga ko se bori protiv onoga što je na kraju pobedilo. Zabavno, volim istoriju.
Nakon što čovjek pročita pentologiju "Imperator" Conn Igouldena teško je ocijeniti Ivana Ivanjija. Knjigu "Dioklecijan" bi ipak trebalo smjestiti i u vrijeme izdavanja (nastajala 1967-73) i u poziciju autora (Titov prevoditelj) koji je u nekim scenama sigurno preslikavao situacije s Titovog dvora, a neke vjerojatno i preskočio kako ga netko ne bi optužio za kontrarevoluciju.
Sve je to vjerojatno uticalo na Ivanjija da romansiranu biografiju jednog od najvećih rimskih careva zatrpa s previše faktičkih podataka na uštrb količine priča.
No, za sve nas koji nismo skloni pamćenju povijesnih podataka mnoge su stvari otkriće a Ivanji tjera priču i do granica thrillera. Dakako da sam kao Splićanin uživao u sagledavanju Dioklecijanovog života i šteta bi bilo ovu knjigu ne prevesti na hrvatski jezik, kako bi bila dostupna i današnjoj generaciji.
Odličan prikaz biografije ovog vladara. Delo je bogato detaljima vremena u kom je živeo i njegovih savramenika. Nešto slabiji stil pisanja od onog na koji sam navikao od tog autora.