„Svi smo zarobljenici krajeva u kojima smo već bili, svi tražimo nove krajeve da bismo izašli iz paučine starih, koliko god oni bili prostrani.”
Jedanput sam bio u Berlinu i to, bogami, pre više od deset godina. I mada nisam među onima koje sećanje besprekorno služi i dalje mogu da prizovem živost koju sam tad osećao. Ceo grad je bio kao džinovski filmski set, koji je donosio neobičan spoj šarenila i sivila, odnosno, krajnje opuštenosti i užurbane poslovnosti. Sve je tad bilo puno dizalica, saobraćaja, spomenika, kioskâ sa currywurstom, reklamâ za špargle, a na svakom koraku mogao bi se naći neki ekscentrični lik. Šetanje ulicama je poput listanja fiktivnog kataloga supkultura – ulični svirači, pantomimičari, cirkuzanti, pomešani su sa hipicima, hipsterima i pankerima, transeksualci i ljubitelji kože pored japija i aktivista, a oni pored azijskih turista koji škljocaju svaku zgradu, pa i nehotice nas, srednjoškolce. (S tim u vezi, da li ste nekad razmišljali o tome na kojim ste sve fotografijama završili bez svog znanja? To otkriće bi bilo iznenađujuće, a sigurno za nekoga i uznemirujuće. Tu smo i kad mislimo da nismo, prisutni u nečijim porodičnim albumima, storijima ili u digitalnoj memoriji. Uzgred budi rečeno, tada nije bila tako jaka pomama za selfijima, a ne sećam se ni da li je selfi stik izmišljen.)
Aleš Šteger je u Berlinu bio još deset godina pre mene. Ali njegov Berlin bio je umnogome i moj – samo što ga je Šteger neuporedivo veštije i temeljnije opisao. Ova knjiga je, zapravo, gradopis (sa interesantnim fotografijama, treba istaći) – lično intoniran zbir tekstova o specifičnostima jednog prostora i jednog vremena. Autor zna šta radi i pažljiv je posmatrač, bez vike i upiranja prstom. Za njega Berlin je istovremeno i monstrum i najdivniji grad na svetu, a dodaje da „ni u jednom gradu ne postoji toliko očigledna veza između hodanja i padanja, između zaletanja i oklevanja, između oklevajućeg savladavanja razdaljine i spremnosti da se putovanje, sad, baš sad, otpočne još jednom”.
Poneki pasusi, naravno, podsećaju na Valtera Benjamina, poneki na Dubravku Ugrešić, a posebno treba obratiti pažnju na poetičke srodnosti između Štegera i Ane Ristović, koja je ovu knjigu i prevela. Jeste slovenački srodan jezik, ali Ana Ristović je maestralno pokazala kako se dobro prevodi: tako da se ni ne oseti da je prevod u pitanju.
Nisu sva mesta „Berlina” fascinantna – ni u gradu ni u knjizi, ali onda kad jesu – baš jesu. Kao što sam već spomenuo, Šteger je diskretan čovek, ne dreči i ječi i zna vrednost minimalizma („nakon dužeg boravka u takvom prostoru, došljak shvata da praznina nije tlačiteljka imaginacije, već ona koja je oslobađa”).
A ja sam, kao i mnogi, paradoksalno biće. Hoću sad i hoću sve i sve više, ali i hoću mir.
Sve manje i manje za sve više.