Druženje s prijateljima Remetinovima je rijetka i dragocjena dopuna društvenom životu. No, na povratku kući postaju svjedocima maloljetničkog nasilja, jedan ostaje pretučen na tlu, dvojica bježe. I to još nije sve - umorstvo u najbližem susjedstvu, koje naizgled nema nikakve veze s napadom na mladića, ponovno će urednika crne kronike izvući iz redakcije na zagrebačke ulice, kako bi policijskom istražitelju Šoštaru pomogao rasvijetliti slučaj(eve), jer "davna prošlost koja povezuje likove u priči nipošto nije mrtva".
Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti). Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995. Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996... Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine. Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Vrlo dobar Pavličićev krimić. Fabula je pomno strukturirana, zaplet gradiran, radnja uzbudljiva i napeta, drži pažnju čitatelja, a vjerni portreti zagrebačkih vizura i ulica kao da se izvlače iz teksta u hologram pred vašim očima. Autor je vrlo vješt u opisima, solidan u kreaciji dijaloga, a odličan u stvaranju dojma i tog transfera atmosfere i emocija, koji, još jednom pohvala, ne bi bio ni upola takav da svojim perom ne postavlja tako uvjerljive scene, s razrađenim svakim detaljem, od gljiva na vlazi unakaženom stropu preko maskarom ukrašenih zavodljivih ženskih obrva i trepavica do otpalog gumba na nečijoj modro-plavoj krep košulji.
Roman vrijedan utrošenog vremena, drži čitatelja uz knjigu što je meni kod romana i najbitnije te jako dobro opisuje situacije i ubojstva koje se na kraju razrješe, ali do samoga kraja ne znamo ubojicu iako na kraju postaje poprilično očito. Uglavnom, sve preporuke za ovaj roman.
ako ćemo objektivno, nije mi u rangu s ostalim knjigama kojima sam dala 5⭐️ ali čisto zato jer je daleko bolja od bakrenih sova (još uvijek mu to zamjeram)