Osvojila sam te svojim pričama. Puno prije mene upoznala si njih. Kroz povremena objavljivanja mojih priča stvorila si sliku mene, sliku satkanu od riječi moje fikcije. I čitajući moje riječi mislila si da su one moja zbilja, vjerovala si da su moje priče moja autobiografija.
Ono što te zbunjivalo je da si u njima često na čudan način pronalazila sebe, ono što te zbunjivalo je da si često osjećala da si i ti sama lik u mojim pričama. Ali to je nemoguće, uvjeravala si se, dvoje ljudi koji se ne poznaju ne mogu dijeliti istu biografiju.
Moja ti Jasne Jasne Žmak (1984., Pula) sastoji se od priča koje mogu stajati zasebno, no međusobno prepletene one zadobivaju doista romanesknu dimenziju. Knjiga je ovo u kojoj se intenzivno miješaju zbilja i fikcija, ljubav i pisanje, tvarno i jezično. U povezivanju malih scena i njihovoj dosjetljivoj dramaturgiji – što je, usput rečeno, autorici i struka – efektno se isprepliću intimna i društvena pitanja. Jasna Jasna, koja je zbog ove knjige dopunila ime, kao prozaistkinja ima već posve formiran individualni glas – svjež, opušten, neobično prozračan – u svakom slučaju, nezamjenjiv s drugima. Pritom autorica nije od onih koji izbjegavaju potencijalno teške teme, no u njezinu pisanju one se promeću nešto drugo – u svojoj književnoj zaigranosti Jasna Jasna kao da živi u jednome opuštenijem vremenu, pa i malo ispred.
Rođena 1984. u Puli. Spisateljica i scenaristica, piše tekstove za izvedbu, kratke priče i kritičke tekstove, radi kao dramaturginja na filmu i u kazalištu. Autorica je jedne knjige eseja (One stvari - eseji o ženskoj seksualnosti), jedne prozne knjige (Moja ti), jedne znanstvene studije (Predavanje kao izvedba, izvedba kao predavanje - o proizvodnji znanja u umjetnosti), dva teksta za izvedbu (Samice, Istovremeno drugi) i tri slikovnice (Tepih na ražnju, Pisma na kraju šume, Psi u svemiru). Od 2012. radi na odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Kritičke tekstove objavljivala u časopisima Frakcija, Kazalište, Hrvatski Filmski ljetopis, Zarez i Libra libera, surađivala s portalima VoxFeminae, MUF, Libela i Kulturpunkt.
Zbirka priča o lezbijskoj ljubavi, baziranih na istinitim događajima. Meni poprilično simpatičan način prepričavanja najobičnijih događaja iz autoričine svakodnevice. U početku interesantna baš iz tog razloga, no s vremenom sam počela gubiti interes.
Na razmeđi dnevnika i romana ovo djelo odlikuje se jednostavnošću izričaja i emocija. Crtice iz života u kratkim poglavljima svega jednu do dvije strane duge. Fikcija je samo druga strana života poručuje nam autorica dok zajedno s njom putujemo temama kojima je mjesto u morskim dubinama i temama koje se nalaze samo na površinama shvaćamo da se radi o poeziji u tekstu. Solidno štivo od kojega ćete poželjeti češće čitati poeziju.
Neke priče su mi simpatične, no većina me nije dotakla. Ne znam, pomalo mi se čine naivna neka razmišljanja i meni nedostaje nekakvog razvoja intimnosti u pričama. Po meni je u čitavoj knjizi više istaknuta tema jezika nego partnerskog odnosa. Zanimljiva su mi razmišljanja o jeziku i igre sa jezikom koje se nalaze u pričama, no mislim da nisu dovoljno razrađene. Unatoč tome, drago mi je što ova knjiga postoji zbog toga što se bavi queer tematikom, a mislim da takvih knjiga nedostaje.
Knjiga je ugurana u neki žanr "lezbijska ljubavna priča" ili kako se to politički korektno danas govori LGBTQ književnost, ali su meni bile puno zanimljivije lingvističke digresije u pričama "klaićeva" ili "na ćirilici". A i ljubavna priča je lijepa, jedna od rijetkih sa sretnim krajem.
Divna zbirka, poetična i safična u svojoj srži, očarala me već prvom rečenicom. Ovo je knjiga koju čitate malo po malo, svaki dan u busu ili tramvaju, jer inače ne uspijete upiti svu njenu ljepotu. Ipak, nedostajalo mi je "ono nešto".