Od 1951. do 1961. godine nastupio je period šutnje. Malo obeshrabren, malo nezadovoljan onim što sam pisao spremao sam se za veliki obračun sam sa sobom. Još uvijek nespreman za roman o ubijenom bratu, pisao sam druge stvari. 1961. godine objavljen je roman Tišine.
Tišine. To je roman o čovjeku koji izlazi iz rata, koji je u ratu izgubio sve i u kome nastaju strašne tišine na prelasku iz jednog života u drugi.
Mada je roman pisan u prvom licu i ima oblik ispovijesti, ipak nije autobiografski. Ali dileme o kojima govore Tišine bile su dileme mnogih od nas kada smo se vratili iz rata.
Problem je moralni i svodi se otprilike na pitanje: što čovjek gubi kada gubi svoje osobno i što dobiva u zajedničkom dobitku.
Mehmed "Meša" Selimović was a Yugoslav and a Bosnian writer from Bosnia and Herzegovina and one of the greatest Bosnian writers of the 20th century. His most famous works deal with Bosnia and Herzegovina and the culture of the Bosniak inhabitants of the Ottoman province of Bosnia.
Privilegija je čitati kad delo potiče od Selimovića. Za taj put valja se opremiti i hrabrošću, jer ostaviće vas nezaštićene, ogoljene do kostiju i same, ali i čudno pomirene sa svetom pred uverljivošću i gorko-slatkim istinama u pročitanom. Prvi roman, ali zrelog izraza, nenametljiva, a snažna priča sa vrlo dobro profilisanim likovima. Sve osim petice za Tišine bilo bi čisto svetogrđe.
"Ne mislim o tome kako smo nepravedni prema knjigama, uvijek tražimo da odgovaraju našim raspoloženjima, ako su drukčije, smatramo da su loše."
Ovu sam rečenicu pročitala baš kad sam pomislila da se Tišine više osjećaju nego čitaju; savršen roman za ovo januarsko vrijeme, tmurno, prijeko i melanholično otprilike kao i sam glavni junak.
Ponekad, dok prepričavam dragim ljudima šta mi se dogodilo, osetim da sam upotrebila puno reči, ali da i dalje nisam dovoljno dobro dočarala šta sam želela.
Meša upotrebi trećinu mojih reči i potpunom haosu da smisao :). U svoj konfuziji koju je uneo u glavnog lika, ja sam videla ogromnu količinu logike i uspela sam da prepoznam pokoju svoju manu i pokoju svoju vrednost.
Prva knjiga za koju ću, bar neko vreme, bez previše razmišljanja moći da kažem: "Da, ta mi je omiljena".
Pssst! Možda nepopularno mišljenje, ali meni je ovo najdraži Selimovićev roman, iako tek četvrti pročitani.
Nisam znala ništa o romanu kada sam krenula s čitanjem, osim da je to njegov prvi i da mi Mešin stil pisanja neobično odgovara. Zato mi je prva reakcija nakon nekoliko pročitanih stranica bila: „Joj, ne ratni roman!“ Srećom, pravarila sam se, jer se pripovjedač vraća iz rata i pratimo njegov život od tog trenutka, njegovo prilagođavanje, njegove lijepe i manje lijepe doživljaje. Lik je tako savršeno (psihološki) portretiran da sam ga osjetila pokraj sebe.
Naslov romana ne može biti bolji jer tišina prožima cijelo djelo, na nekoliko razina. Naprosto sam uživala u svakoj pročitanoj rečenici, toliko da mi je radnja bila skoro pa nevažna, divila sam se izboru riječi i tome kako rečenice teku s lakoćom i tako predivno opisuju sve što se događa. Ogromna preporuka!
Prvi roman Meše Selimovića iz 1961. godine. On prati događaje u životu neimenovanog junaka nakon povratka iz rata. Pisan je u formi dnevnika, vremenski obuhvata 3 mjeseca i njegov odnos sa okolinom, ponajviše sa ženama.
Podeljeni smo na one koji: * se otkrivaju svime, riječju, pogledom, postupkom. * se skrivaju, riječju, pogledom, postupkom, svime. Izgleda da je jezik nedovoljno sredstvo za komunikaciju. Izgleda da lažemo čim zinemo. Izgleda da je suština u tišini.
Сећања, непрестано присећање, слике, звуци и предели који не нестају. Рат је страшна и ужасна ствар. Војник рат никад не преболи. Врати се кући, али куће више нема, нема оног што је некад било, пре рата, пре бола, патње и сећања која сад носи у себи.
Ово је прича о таквом младићу, који је преживео ужасе рата, вратио се "кући". Пустош га је дочекала, у срцу и у свету, а у уму хаос.
Тражио је љубав, тражио је неког ко ће да заборави на себе ради њега. Није био искрен, крио се у страху да се не открије његов бол. Емоционални бол је сакривао физичким, хтео је да му људи жале повређену ногу, а душа га је болела.
Био је сам. Неповратно сам. Хтео је да попуни празнину у срцу љубављу, није успевао, хтео је да му се неко преда, потпун, док се он сам крио.
Гледао је воду како тече, сама за себе и увек стабилна, и у највећој бујици била је своја и природна, слободна, без мисли и сећања. А он је био сам, странац себи и свету јер је патња стајала између њега и људи.
Хтео је да воли, да буде вољен, док скрива своју бол хтео је да га неко излечи од исте.
Чезнуо је за топлотом, док је корачао хладним и пустим улицама. Ником није рекао, кад је изашло на видело, било је касно. Остао је сам, али је успео да нађе мир у себи. Да се помири са светом и стварношћу. Није више чекање, сад је проналажење, нова борба.
"Sinoć sam našao Lilu. Sačuvao sam je živu i neoštećenu u ratnim godinama, ne dozvoljavajući joj da se izmijeni i ostari ni za dan od posljednjeg viđenja, održavajući u životu sva sjećanja o nama, jer je bila posljednja. I uvijek sam znao da ću je pronaći kad se vratim, ne da obnovim ljubav, već da obnovim nježnost. I ona je bila lasica, Kola Brejon, vitka i gipka, lijepa i mila, i šta se sve ne bi moglo reći o djevojci koju smo voljeli, znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša." ****************************************************************************** "Kažem im: da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku (neko se zakikota a meni ne smeta, drago mi), da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da se ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kad se sretnemo." ***************************************************************************** "Zar ne vidiš koliko mi je važno? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ dođavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje. ***************************************************************************** "-Volio bih da si uvijek uz mene. Da si na mojoj strani. I kad sam razdražen. I kad nisam u pravu. I kad nismo sami."
Već duže vrijeme se osjećam loše i nisam u stanju da objasnim to. Čitajući ovu knjigu imala sma osjećaj kao da razgovaram sama sa sobom. Na predivan i jednostavan način je predstavljena tuga i praznina glavnog lika. Zaista sam oduševljena.
Još uvek nisam naišla na pisca koji lepše zna da upotrebi reči.. Ni ovog puta me nije razočarao. Koliko god da je glavni lik u momentima bio mučan, razumela sam ga… Rat je ostavio tragove i on se bori sa tim na svoj način.
-Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti.
Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predele, koje niko posle nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.
Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i poslednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smešnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću videti tek kad se desi.
Kad god pišem o velikom Selimoviću, biram riječi kojima ću iskazati vlastiti doživljaj knjige.
Toliko puta se kroz ovaj roman provlači sama riječ tišina da naprosto obuzme osjećaje i kompletnim bićem tonete u neku unutarnju tišinu koja je potrebno i za samo iščitavanje ovog, u neku ruku, romana toka svijesti. Narativi odlično ispripovijedani, dijalozi i sumnje neimenovanog protagoniste su oni koji su odvajkada u svakome insanu, no prvenstveni i primordijalni problem njegova povratka u život, iz ničega u nešto, je post-ratni sindrom, traume rata koje on sa sobom nosi.
I za kraj... Njegov citat rasprostranjen na svim mrežama korišten u pogrešnim konotacijama i kontekstima:
Ponekad volimo čuti i ono što znamo.
Da ne kažem da je ovo samo preludij za Maglu i mjesečinu, za Tvrđavu, Derviša...
„A svijet je zatvoren i otkriva se tek kad u đemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti.“, tišina; „I toliko smo prirodno sebeljubivi da nam izgleda normalna svaka pohvala. Rijetko će nas koja iznenaditi.“, tišina; „Junaštvo nije ljudski poziv, već nevolja. Ali nam ponekad ništa drugo ne preostaje ako hoćemo da ostanemo pošteni ...“, tišina; „U ljubavi, ne pomaŽu ubjeđivanja.“, tišina; „Za oduševljenje je potrebna pomoć i podrška, za slabost je dovoljno osjećanje napuštenosti, a ono je češće nego sigurnost.“, tišina; „šta bi bilo s nama kad svoju krivicu ne bismo mogli da prepišemo drugome?“, tišina; Meša Selmović, Tišine. Meša Selimović „o strašnoj tišini koja nastaje u jazu između onoga što se završilo i onoga što nije počelo, o svačijoj želji da sačuva svijetle trenutke stvarajući od njih.“
Selimović prepoznatljiv, kao i obično. Njegovo prvo značajnije delo, prepuno motiva koji krase kasnije stvaralaštvo, ima najviše sličnosti sa "Tvrđavom". Zapravo, čini mi se da je ovaj roman uvertira za dva velika ostvarenja koja tek slede. Usporen, pomalo trom i sumoran, savršeno odgovara naslovu.
Nepovratno se osjećam kao beskućnik. Nije to sasvim loše, nemam obaveza ni ograničenja, samo je pomalo prazno. Svejedno mi je kuda ću poći kad završim posao. Uvijek sam želio tu potpunu slobodu a nikud ne polazim, nijednu mogućnost ne iskorištavam, niti zapravo znam kakve su. Hodamo bez cilja, tražimo se, a kad se nađemo, govorimo o ratu.
Nama su sva vrata otvorena, sve želje ostvarive, sve mogućnosti nadomak, treba samo htjeti, a ja hocu.
Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli… ali evo sad su ja, ili gotovo sto i ja, uspijevam ih primiti bez muke, čak s radošću, dirnut njihovom spremnošću da i oni mene prime, da se zbog mene raduju ove noći. Kažem to sa svečanom ozbiljnošću, a oni se smiju i ja se smijem i zahvalni smo jedni drugima sto je u nama nestalo granica, i pitanja, i ponosa sto se spasava, i nepremostivih razdaljina od čovjeka do čovjeka, a ostala je samo radost sto smo se našli. Kažem im da ostanemo ovo sto smo. Sutra, i uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svak u svoju ljusku,da jedno drugome ne dopustimo ono sto nismo, da se ne gledamo vucjim ocima i da se uvijek prepoznajemo kad se susretnemo.
Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitavana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitano predjele, koje nitko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru…zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i poslijednji putnik na putu kojim samo ja mogu poći.
Mučno je bilo ovo iskustvo, moram priznati. Knjiga je imala obećavajuć početak i snažan kraj, ali taj središnji deo je bio neubedljiv, naporan i spor pa sam gubio koncentraciju dok čitam.
Glavni junak je ratni povratnik koji ne uspeva da se pronađe u novom svetu. Rat ga je zauvek izmenio, prijatelji oko njega i ne slute kroz šta je sve prošao i kako to utiče na njega. Svi su se nekako prilagodili, a od njega isijava samo prividno ravnodušna oholost. Njegov odnos prema ženama je naročito odbojan; izmučen traumama on ih i želi i tera od sebe čim oseti nagoveštaj prisnosti. On besciljno luta kroz vreme i kroz ulice sa neprijateljskim stavom, sve mu smeta pa i sam život.
Stil pisanja je mahom prelep iako je primetno da mu je ovo delo iz ranog stvaralaštva i s još uvek neizbrušenim talentom. U fotofinišu je ocena mogla i porasti, ali za celokupni utisak za sad teška srca dajem 3. Jednostavno mi nije sela ovaj put.
'pretvaram se u neprisustvo. I tada se javi čudna, nestvarna radost, neizazvana nikakvom svjesnom mišlju, nikakvom odlukom, kao čisto osjećanje, sposobno da rodi samo sebe. Oslobođen sam, postajem poprište bezrazložno snažne radosti koja živi za sebe i sama oslobođena. Ne tiče je se ni prošlost ni budućnost, čak ni za mene ne mari mnogo, osamostaljena je do te mjere da bi, čini mi se, i bez mene mogla da postoji. Nije viđenje, nije primanje slika, nije smjena izlomljenih linija i oblika, ni niz zvukova kojima se svijet objavljuje, nije ništa čulno, iako sve u mene ulazi kao slap, i zvuk, i boja, i miris i oblik. Ali sve to, mada izdvojeno i vidljivo u mojim čulima, ima neki drugi, svoj smisao, veoma podvučen, a opet potisnut, podređen osjećanju gotovo potpune unutrašnje oslobođenosti, kao da se u rastresenost, u rasutost pažnje uvukla pritajena čežnja za smirenjem i prožela me cijelog. To je znak. Kao led kad puca, u proljeće.'
Каква прекрасна книга. Неверојатно е колку уживав. Прекрасна проза, прекрасно филозофско, но сепак нежно и убаво дело. Човечко, топло, меланхолично. Еден човек се враќа од фронтот и треба да се привикне на нормален живот. Колку неверојатно напишана книга, какви прекрасни внатрешни монолози, описи... Една од омилените кои сум ги прочитала последните години.
CRO/ENG Lagani start za početak godine, uz veliku nepoznanicu vezanu za što je ovaj pisac uspio predstaviti. Kroz unutarnji monolog protagonista i njegovu interakciju sa drugim likovima upoznajemo se sa svijetom koji smo napustili i bili uvučeni u grozote rata, da bi se vratili kao sjene samih sebe, tražeći unutarnji mir. Ono što me je osobito privuklo u ovoj knjizi je sumorno ozračje, pojačano činjenicom prisutnosti zime vani, što uvijek djeluje depresivno na mene, pa sam stekao dojam kao da se i sam nalazim u tom svijetu. Svakako vrijedi spomenuti i dijaloge koji su tako hladni i povučeni, kao da je glavni lik na neprijateljskom teritoriju, a i njegova besciljnost i lutanje samo pogoršavaju stanje i odnose sa ljudima oko sebe. Međutim, daljnje čitanje mi je sve više otežavalo koncentraciju, da sam počeo gubiti interes na pola puta, premda je djelo dosta kratko i može se proći kroz tjedan dana, ali me je dojam, kako ovaj roman podsjeća na ''Kiklopa'' Ranka Marinkovića, ostavio sa blagim razočaranjem. Nadam se kako će me idući Selimovićev roman, ''Derviš i smrt'', ugodno iznenaditi i pomoći mi da bolje sagledam njegov cjelokupan rad i nastavim sa puno većim entuzijazmom ovu godinu.
An easy start for the beginning of the year, with a great unknown as to what this author succeeded to present. Through inner monologue of main protagonist and his interactions with other characters, we get to know the world we've abandoned and got dragged into the horrors of war, only to return as the shadows of our former selves, seeking inner peace. What really got me attracted to this book is a glommy atmosphere, increased by the fact of present winter outside, which always works so depressively on me, that I've thought that I'm in that world as well. Also worth mentioning are dialogues which are so cold and withdrawn, like the main protagonist is in enemy's territory, and his aimlessness and wandering only worsen his state and relationships with people around him. However, further reading has aggravated my concentration so much, that I started losing my interest halfway, although the work is very short and can be read through a week, but the notion, how this novel reminds me of ''The Cyclop'' by Ranko Marinkovich, left me with a mild disappointment. I hope that the next novel by Selimovich, ''The Dervish and the Death'', will surprise me pleasantly and help me to better understand his overall work and to continue with a much greater enthusiasm this year.
A great novel about PTSD, from a Muslim Partisan from Tuzla. As such, he knows what he's talking about. The novel charts a demobbed Partisan's efforts to find his way in civilian life, learning how to have normal relationships and spend his time doing normal things, such as holding down a job. It culminates with him facing the greatest challenge of all, revisiting the scene of the greatest trauma he experienced during the war. Written at a time before PTSD was understood by the scientific community, the author shows that it was well understood by those who suffered from it long ago.
Čini mi se da sam povratak uvijek ovako zamišljao: prostrano nebo bez prijetnje, sunce što rađa boje, pomalo tupo osjećanje sreće bez iščekivanja. I vedra lica oko mene. Ljudi su zaista vedri. Gledaju niske muljevite obale obrasle šibljem ili mutnu vodu rijeke, dovikuju se s onima na gotovo potonulim pristaništima kad brod pristane u nekom malom mjestu, i smiješe se zadovoljni zbog nečega. Ili ja želim da tako bude.
Boli me glava od pića i noga zbog gelera. Za glavobolju sam ja kriv, za geler na nozi nisam: dobio sam ga u borbi za promjenu svijeta. Glavobolju sam dobio želeći da sa sviejtom uspostavim prisnost. Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego s njim postati prisan. Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, ni dovoljno pametni da to ne pokušavaju, i stiču iskustva uviđajući da je svijet tajanstvo.
Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njima kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne moženi kratak trenutak tuge, tanka sijenka, što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao,a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga ne krije. Smijeh joj ne trađi razlog izvan sebe, n u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.
- Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola. Podržavam u sebi spremnost na odstupanje. Da ne bude gore.
Umrle su djetinje godine sijeta. Treba ih nekako vratiti.
This entire review has been hidden because of spoilers.
"Umrle su djetinje godine svijeta, moramo ih vratiti onima što dolaze. (...) Umrle su djetinje godine svijeta. Treba ih nekako vratiti."
Uvijek se rado vraćam djelima Meše Selimovića. Medjutim, kada je u pitanju ovaj roman, Meša i ja nismo se baš dobro razumjeli :)
Glavni bezimeni junak prvog romana Meše Selimovića se vraća iz rata i pati od PTSD-a. Selimović bilježi njegov odnos prema svijetu i ljudima, prvenstveno ženama. Iako je zaista genijalno da autor piše o bolesti o kojoj se u to vrijeme vjerovatno nije puno ni znalo; meni je bilo veoma teško da se povežem sa glavnim junakom. Učinio mi se nevjerovatno antipatičan i nepotrebno grub koliko god da sam se trudila da sa njim saosjećam i da ga razumijem. Naročito mi se nije svidio njegov odnos prema ženama. Zbog toga, teška srca, nažalost samo 3 zvjezdice.