What do you think?
Rate this book
Stari Zagreb
U ovoj knjizi autor je želio dati prikaz razvoja i života grada od najstarijih vremena do kraja Prvog svjetskog rata pri čemu se osvrtao na kulturne, prosvjetne, ekonomske, socijalne, političke prilike i uvjete u kojima je grad živio i razvijao se kroz stoljeća, na razvoj njegove uprave i odnose građanskih i crkvenih vlasti, na komunalne i urbanističke probleme, društveni život, izgradnju i prostorno širenje grada... (iz predgovora Franje Buntaka)
220 pages
Published January 1, 1990
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 of 1 review
June 15, 2024
Nakladni zavod Matice hrvatske
Zagreb, 1990.
(Odlični) crteži: Vladimir Kirin
Ordan Petlerski
Urednik: Branimir Donat
Začuđuje da Szabo koristi izraz "bolan" u svom tekstu, za nekog purgera od prije Drugog svjetskog rata uistinu čudan izraz.
Tekst je enciklopedijski složen, Gjuro Szabo je bio potreban svijetu prije Wikipedije, danas ovakve knjige su nadiđene i nepotrebne.
U političkom smislu knjiga je izrazito subjektivna, habsburgofobna i jugofilna. Žalosno je kako jedan Hrvat može hvaliti Jugoslaviju i hrvatsko-srpsku koaliciju iz zadnjih godina Austro-ugarske.
Izuzev prezira prema Austro-ugarskoj nailazimo i na mržnju prema Bolleu te ravnodušnost prema secesiji.
Osobno se slažem sa Szabom u vezi toga da je zagrebačka katedrala loše arhitektonsko rješenje. Najveći problem je materijal od kojeg je rađena, radi tog materijala stalno treba biti okružena skelama. Mislim da bi najbolje rješenje bilo kompletno rušenje zagrebačke katedrale i izgradnja nove katedrale, s potpuno novim izgledom.
Dakako, problem toga je što danas ne postoji niti jedan umjetnički pokret koji bi mogao zamijeniti jednu neogotičku građevinu i koji bi mogao opravdati rušenje jedne neogotičke građevine.
Osobno sam nakon potresa u Zagrebu 2020. godine sustavno govorio svojim prijateljima da ne može Donji grad dovijeka izgledati isto, jednom moramo promijeniti Donji grad, stare zgrade se moraju rušiti. Nije nikakva starina nešto izgrađeno prije sto dvadeset godina, donjogradske zgrade nemaju istu vrijednost koju ima primjerice Dioklecijanova palača.
Mogli smo sve srušiti nakon potresa 2020. i izgraditi na mjestu Donjeg grada jedan suvremeni kvart, pun zelenila i alternativnih stambenih rješenja (od pasivnih zgrada do zgrada izgrađenih od pluta i drva).
Mogli smo se jednom zasvagda riješiti automobila u Donjem gradu, jedina budućnost je javni prijevoz.
Također iskoristiti veliki potres iz 2020. godine za micanje željeznice i željezničkog kolodvora iz centra Zagreba i poništavanje željezničke granice koja cijepa Zagreb.
Zanimljivo je kako ljevica nema ništa protiv cjelokupne promjene stanovništva, ali zato neracionalno zagovara očuvanje starih zgrada i kvartova.
Ne može Donji grad navik postojati, mora se jednom transformirati.
Najveći razlog odluci očuvanja Donjeg grada je da danas ne postoji niti jedan umjetnički pokret koji bi mogao opravdati uništavanje takvog razmjera.
Povijest nije stala, doći će opet neki novi umjetnički pokret koji će biti jednako veličanstven kao gotika ili romantizam.
Nisam znao da je na mjestu pravoslavne crkve na trgu Petra Preradovića prije bila katolička crkva svete Margarete. Zemljište je prodano pravoslavcima ¸1793. godine, a 1866. oni ruše staru crkvu i grade današnju (stranica 23).
Također nisam znao da je do 1869. na Markovom trgu postojao Gospin kip.
Nisam znao da se Jurišićeva prije zvala Puževa ulica (stranica 98).
Koliko god da je habsburgofob ipak Szabo navodi da je primjerice 14. siječnja 1875. stupio na snagu Zakon o slobodi sastanka (stranica 104), za vrijeme Mažuranićeva banovanja.
Samo to je dokaz da je Austro-ugarska bila demokratskija nego obje Jugoslavije.
Samo ću ove podatke iznijeti iz svojih bilježaka čitanja.
Sve u svemu, činila se daleko zanimljivijom ova knjiga.
Gjuro Szabo, propade ti Jugoslavija, bye Jurice, bye!
Hasta luego mis murcielagos!
Zagreb, 1990.
(Odlični) crteži: Vladimir Kirin
Ordan Petlerski
Urednik: Branimir Donat
Začuđuje da Szabo koristi izraz "bolan" u svom tekstu, za nekog purgera od prije Drugog svjetskog rata uistinu čudan izraz.
Tekst je enciklopedijski složen, Gjuro Szabo je bio potreban svijetu prije Wikipedije, danas ovakve knjige su nadiđene i nepotrebne.
U političkom smislu knjiga je izrazito subjektivna, habsburgofobna i jugofilna. Žalosno je kako jedan Hrvat može hvaliti Jugoslaviju i hrvatsko-srpsku koaliciju iz zadnjih godina Austro-ugarske.
Izuzev prezira prema Austro-ugarskoj nailazimo i na mržnju prema Bolleu te ravnodušnost prema secesiji.
Osobno se slažem sa Szabom u vezi toga da je zagrebačka katedrala loše arhitektonsko rješenje. Najveći problem je materijal od kojeg je rađena, radi tog materijala stalno treba biti okružena skelama. Mislim da bi najbolje rješenje bilo kompletno rušenje zagrebačke katedrale i izgradnja nove katedrale, s potpuno novim izgledom.
Dakako, problem toga je što danas ne postoji niti jedan umjetnički pokret koji bi mogao zamijeniti jednu neogotičku građevinu i koji bi mogao opravdati rušenje jedne neogotičke građevine.
Osobno sam nakon potresa u Zagrebu 2020. godine sustavno govorio svojim prijateljima da ne može Donji grad dovijeka izgledati isto, jednom moramo promijeniti Donji grad, stare zgrade se moraju rušiti. Nije nikakva starina nešto izgrađeno prije sto dvadeset godina, donjogradske zgrade nemaju istu vrijednost koju ima primjerice Dioklecijanova palača.
Mogli smo sve srušiti nakon potresa 2020. i izgraditi na mjestu Donjeg grada jedan suvremeni kvart, pun zelenila i alternativnih stambenih rješenja (od pasivnih zgrada do zgrada izgrađenih od pluta i drva).
Mogli smo se jednom zasvagda riješiti automobila u Donjem gradu, jedina budućnost je javni prijevoz.
Također iskoristiti veliki potres iz 2020. godine za micanje željeznice i željezničkog kolodvora iz centra Zagreba i poništavanje željezničke granice koja cijepa Zagreb.
Zanimljivo je kako ljevica nema ništa protiv cjelokupne promjene stanovništva, ali zato neracionalno zagovara očuvanje starih zgrada i kvartova.
Ne može Donji grad navik postojati, mora se jednom transformirati.
Najveći razlog odluci očuvanja Donjeg grada je da danas ne postoji niti jedan umjetnički pokret koji bi mogao opravdati uništavanje takvog razmjera.
Povijest nije stala, doći će opet neki novi umjetnički pokret koji će biti jednako veličanstven kao gotika ili romantizam.
Nisam znao da je na mjestu pravoslavne crkve na trgu Petra Preradovića prije bila katolička crkva svete Margarete. Zemljište je prodano pravoslavcima ¸1793. godine, a 1866. oni ruše staru crkvu i grade današnju (stranica 23).
Također nisam znao da je do 1869. na Markovom trgu postojao Gospin kip.
Nisam znao da se Jurišićeva prije zvala Puževa ulica (stranica 98).
Koliko god da je habsburgofob ipak Szabo navodi da je primjerice 14. siječnja 1875. stupio na snagu Zakon o slobodi sastanka (stranica 104), za vrijeme Mažuranićeva banovanja.
Samo to je dokaz da je Austro-ugarska bila demokratskija nego obje Jugoslavije.
Samo ću ove podatke iznijeti iz svojih bilježaka čitanja.
Sve u svemu, činila se daleko zanimljivijom ova knjiga.
Gjuro Szabo, propade ti Jugoslavija, bye Jurice, bye!
Hasta luego mis murcielagos!
Displaying 1 of 1 review