A NOVEL OF LONDON is a classic of European modernism that established Serbian writer Miloš Crnjanski as one of the great eastern European voices of the 20th century. The over-600-page translation will be the first English edition. Published in Belgrade in 1971 as Roman o Londonu, the novel follows an aging Russian émigré, Nikolai Repnin, as he attempts to make a life in the British capital in the 1940s, painting a stark portrait of the war-battered city through the eyes of a person living in a constant state of rejection and alienation. Born a Russian noble in pre-revolutionary St. Petersburg, Repnin is now reduced to eking out a living from odd jobs in the huge city, whose buildings, monuments, citizens and customs he portrays with fascination. As Repnin wanders the streets and the bureaucracy of the bombed-out city, reminiscing about his opulent past in Russia and subsequent odyssey through Europe's cities after the Revolution, he encounters a host of émigrés from around the world, whose stories also unfold. A pan-European portrait of class structures and the real effects of the war emerges, a vision whose depth and scope may be unmatched in 20th century literature.
Miloš Crnjanski (in Serbian Cyrillic: Милош Црњански, pronounced [mîlɔʃ t͡srɲǎnskiː]) was a poet of the expressionist wing of Serbian modernism, author, and a diplomat. He initially wrote poetry but later turned to prose fiction and drama, as well. He wrote about his disillusionment, the futility of war and the destruction of his country.
Crnjanski was born in Csongrád, present day Hungary in 1893. His father was a municipal notary. The family moved to Temesvár (now Timisoara in Romania), where he grew up in a Serbian environment, favouring Serbian nationalism. After high school, he studied in Rijeka and then Vienna. After the assassination of Franz Ferdinand, he was persecuted like other Serbs and then drafted into the army to fight the Russians. He was wounded in 1915, spending time in a hospital in Vienna. He was later sent back to the Italian front. He then studied art history and philosophy in Vienna and graduated from the University of Belgrade, where he had edited the student newspaper. He later worked as a teacher, a newspaper editor and an embassy press attaché in Berlin and then in the Yugoslav Embassy in Rome. He also worked as reporter in Spain during the Spanish Civil War. In World War II, he escaped to London, where he remained after the war, becoming a British citizen. He worked in Hatchards, the bookshop, while his wife sewed dolls dresses for Harrods. He returned to Belgrade, Serbia in 1965, where he died in 1977.
It’s a pity that A Novel About London never was translated to English. To me this powerful, brilliantly written, psychologically deep novel about a suffering man and an indifferent town was a true page-turner. Russian Prince Nikolai Radinovich Ryepnin – a very controversial protagonist – was thrown by revolution into the alien world where there is no place for him. “Snow-flakes lingered longer on that face than on those of others – as if on the face of some frozen man.” He lives among the living but he feels buried alive. A born aristocrat, raised on high ideals he is too proud to bow down before life. His idealism and arrogance bar his way to the success in this world where everything seems to be strange. And his loneliness becomes a leitmotif of the novel: “We have not even brethren when we are gripped by misfortune. A man is alone in poverty.” Having no hopes for the future he decides to save his dearly beloved wife by the price of his own life… “Money, in the time in which we live, has the power of the sun, a power that tears no longer have. Man's happiness is now in money.” And in his penury he sees London as an inimical and merciless town: “There is no way out of poverty. London indifferently passes by those who had fallen into a gutter, goes by any separate man as if it passes by a midden.” London is portrayed almost as bleak, although less sinister, as in Downriver by Iain Sinclair. The hero slowly turns into a fatalist and his own enemy and he irrevocability proceeds to the bitter end. He who doesn’t want to go anywhere can't find no way out…
zašto veliki pisci tako često padaju u skribomaniju. ovo je mogla da bude bombonica od 200 strana, bez ponavljanja, viškova... ovako ajde rjepnine ubij se već jednom da se čita nešto novo.
Maestralno napisan, epski roman o emigraciji i odnosu pojedinca naspram sveta koji ga okružuje. Kompleksan i mračan, stilski izvanredan, sa nizom referenci koje uključuju Homera, Džojsa i Šekspira. Roman sa velikim R. Ipak, takav da, sa izvesne vremenske distance, malo gubi na aktuelnosti. Više će odgovarati iskusnim čitaocima i poznavaocima opusa Crnjanskog, nego običnom čitaocu.
Auuu, šta to bi sa sudbinom ljudskom? Magično i tragično sabijeno odlično, mada ponekad i pomalo suvoparno, Crnjanski piše o čoveku koji živi u prošlosti i u sećanju na svoj nekad ''savršen'' život. Radnja romana u mnogome je smeštena samo u glavi jednog čoveka, koji opijen bedom i nemaštinom dopušta sebi da ga pojede sopstveni mrak. Crnjanski do najsitnijih detalja rastavlja jednu ličnost i piše o svim mogućim dešavanjima u istoj.Kako psihičkim, tako i dueševnim.Pokazuje kakvim putevima može otići ljudski um koji u svemu traži ono čega nema i koji je prepušten sam sebi da se grana u svim mogućim pravcima i pravo je čudo kako sam um izabere uvek onu najgoru putanju.I kako ljudsko srce vrlo lako može pokleknuti pred gorčinom i očajanjem prema svemu i biti poput otrova za onog u čijim grudima kuca. Tragični patriota Rjepnin, veruje da ga niko ne razume u njegovoj bedi, pa s toga odbija sve od sebe, čak i prilike da bude spasen svoje teške sudbine, misleći tako da čini dobro i sebi i drugima, dok ustvari samo uranja u beskrajno bure očaja i gorčine, koje nema dna.
Da li zbog mog privremenog traganja za srećom negdje drugdje i melanholičnosti za mojom Naberežnjajom ili zbog nevjerovatnog ekspozea duše emigranta i nekoć visokostaležnog pojedinca sada na društveno-hijerarhijskom dnu, u dvije sedmice koliko sam čitao knjigu, Rjepnin mi nije izlazio iz glave. Kada se sve sabere i oduzme, razlog zašto je Roman o Londonu, sigurno u top 10 djela koje sam čitao je i u samoj istorijskoj auri, koju je Crnjanski preuzeo od carističke emigracije, stavivši je u kontekst poratnog Londona. Jednostavno volim takve romane u kojima autor stvarno mora posjedovati dar da u istorijski kontekst na vanvremenski način ubaci pojedinca, što Crnjanski maestralno čini - od aluzija na Odiseju do možda i preopsežnih diskusija o Napoleonu i francuskim komandantima. I pored svih kritika za skribomaniju koje se mogu uputiti autoru, iako smatram da je mnoštvo tih ponavljanja cijelog tog ukrcavanja na Kerču i mladosti u Naberežnjaji pokušaj da se prikaže odlutalost Rjepninovog uma koji već odavno ne živi onako kako to društvo, sviklo na rad i trgovinu, zapovijeda, ni ti dijelovi koji i nisu predugi, ne čine ova ponavljanja teškim za čitanje povrh 700 stranica na koje se proteže djelo, a na koje običan čitalac nije navikao. Ona mala razočaranost koju sam imao čitajući Dnevnik o Čarnojeviću je skroz iščezla nakon Romana o Londonu. Ponekad me roman podsjećao na Orvelovu Niko i ništa u Parizu i Londonu, samo obogaćen dušom i bez onog novinarskog stila koji karakteriše Orvela. U svakom slučaju - maestralno djelo.
Za Rjepnina je već kasno kad krenemo da čitamo prvu stranicu ovog romana. On veruje da svet nije stvorio Bog, nego "onaj drugi". Bio je crtač u ambasadi, vratar u hotelu, instruktor jahanja, obućar... ali pre svega toga bio je ruski knez, knez carstva koje više ne postoji. Kao takav, on odbija da primi bilo čiju pomoć i da izađe iz situacije koja je za njega postala beznadežna onog trenutka kad je izgubio domovinu. Potucajući se svuda po Evropi, Rjepnin je bio sam gde god da je otišao. On šeta ulicama Londona i priseća se Petrograda, sluša Moskvu na radiju, ne jer sarađuje sa uzurpatorima, nego zato što želi da čuje svoj maternji jezik. Nije Rjepnin jedini Rus koji živi u izgnanstvu, ali se on po svojoj patnji razlikuje od članova komiteta. Knez, za razliku od njih, ne pati za Ruskom Imperijom, već za Rusijom. Možda je izdajnik, a možda je veći rodoljub od svih njih. Smatra da je jedna revolucija dosta i ne želi da njegov narod nastavi da prosipa krv zbog ideologije onih koji sada nose tuđu uniformu i pozdravljaju tuđu zastavu. On je i onda u koracima Crvene armije čuo odjeke carske vojske.
Najbolji ruski roman srpskog porekla. Ko bi rekao da će neko, u prozi, u romanu, o Napoleonu bolje pisati od Dostojevskog. Crnjanski jeste. Možda i jedan od deset najboljih domaćih romana. Genijalština.
Izgleda da je od samog bremena čovečnosti,jedino teže to breme nositi u tuđini, u samoći, hladnom sivilu, beznadežnom crnilu, predgrađa u Londonu, ili nekom drugom, blještećem evropskom glavnom gradu, nebitno je.
Utoliko je tužniji ovaj roman kada se čita sa znanjem da je ovo bila svakodnevnica Miloša Crnjanskog koji je sa svojom ženom Vidom otišao u London, zbog neslaganja s jugoslovenskim komunističkim režimom. Jedan od najvećih intelektualaca prve Jugoslavije, oteran, prognan, u tuđini.
Do samog kraja sam se nadala nekom obrtu, srećnom kraju za Rjepnina, koji mi je, i pored toga što objektivno nije neki bogzna koliko dobar čovek, neverovatno prirastao za srce, budući da sam poslednjih mesec dana čitala ovo i, spoznavši svu njegovu tugu i osećaj samoće, osetila da ga poznajem lično. Ovo mi je drugi put da čitam Crnjanskog i sve mi se nešto čini da je tražiti srećan kraj u njegovim delima, samo jedno puko traženje igle u plastu sena, u moru neraskidivih slamanja srca čitaocu...šta ćeš.
"Zvona zvone iznenada. Dockan je za ma šta. London će, jednog dana, opet biti očišćen, opran, neće više biti u ruševinama; biće i proleća u njemu, biće i veselja, ali ne za nas."
ROMAN O LONDONU-MILOŠ CRNJANSKI ✒️"Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi. Priča je to. Postoji samoća čoveka." ✒️"Sećanje je jedino, što ostaje, od onog, što je bilo lepo. Od svega što je prošlo." ⏳️Čituckala sam ja ovo skoro mesec dana,i uživala u svakoj rečenici,iako tema nije za uživanje. I bez obzira što je reread,ili upravo zbog toga,sada mi je još potresnija. ⏳️Priča o ravnodušnosti grada i usamljenosti jednog čoveka. ⏳️Roman o nepripadanju ni vremenu ni mestu ni ljudima. Čak ni onima koji na svaki način junaka žele da "prisvoje". ⏳️Ovo nije samo roman o imigraciji već prvenstveno o pravu čoveka na sopstvena osećanja i mišljenje,bez obzira na ekonomske i društvene okolnosti. ⏳️Ovo je i priča o ljubavi,većoj od života. ❤️❤️❤️❤️❤️ #7sensesofabook #milošcrnjanski #romanolondonu
Svi mi koji smo otišli od kuće i koji pokušavamo negdje drugo da nađemo svoju sreću, svi smo mi pomalo Rjepin.
Prekrasna knjiga, prepuna tuge, ali sa nevjerovatnim opisima čovjeka, razmišljanjima, idealima, snovima, stavovima. Jedina žal ostaće što se ova knjiga nije prevela na engleski ili bilo koje druge svjetske jezike, jer zaista, stoji rame uz rame sa knjigama koje spadaju u kanon svjetske književnosti. Još uvijek sam pod utiskom, i moram priznati da je tuga glavnog lika, u protekle dvije sedmice laganog čitanja, bila i moja tuga.
Takes us back to the time after the October revolution in Russia, portraing the life of nobel emigrants in London. Strugles they go through, pain of losing ones home and the destruction of a society that had existed for a long time. There are no more flashing parties, no wealth just the same numbness every day, paintfull, heartacheing. Vitious circle that can be ended only by death.
Zabeleženo je da je Crnjanski, prema njegovim rečima, Roman o Londonu pisao u predgrađu Londona 1946 - 1947. godine kada je sa svojom ženom bio vrlo blizu samoubistva. Imajući u vidu prethodna dela Crnjanskog, lako je uočiti da su glavni motivi u romanu (egzistencijalne, unutrašnje, fizičke) seobe, traganje za utočištem, smislom, iskonske identifikacije sa zavičajem pri čemu beznađe nepripadanja, očaj i bezdomnost vodi ka mislima o samoubistvu glavnog junaka, ruskog emigranta Rjepnina i na kraju do samog izvršenja tog čina. Jedino svetlo u Rjepninovom životu je njegova žena, Nađa, sinonim za pobedu, dobrotu, nadu i svetlost. Ipak tamnija strana čoveka preovladava - u miru, smrt postaje izbor. Preovladava snaga očajanja. Imaginarijum engleskog drustva prikazan u Romanu o Londonu izuzetno podseća na Orvelovo autobiografako delo "Niko i ništa u Parizu i Londonu" i u više navrata Crnjanski opisujući glavnog junaka koristi floskulu "niko i ništa u Londonu" s tim šro Crnjanski na izvandredan način maskira iskustvene biografske elemente kroz dramski tekst, monologe glavnog junaka, opise predgrađa, odnose sa ljudima i kroz dijaloge sa ženom. Biću iskrena - očekivala sam više, ima dosta ponavljanih rečenica i misli, određeni delovi prvog dela knjige su, po mom mišljenju suvišni i predugi. Kraj mi je i dalje nedorečen, želela sam da saznam kako je Nađa nastavila da živi nakon saznanja da je njen muž izvršio samoubistvo, da li je dobila dugo iščekivano dete i da li je to dete zaista Rjepninovo. Naposletku, ne sme se zanemariti višeslojnost značenja dela, kao ni izuzetnost dramskog prožimanja egzistencijalizma i nihilizma kao filozofskih pravaca. U tom smislu, Crnjanski je zaista jedan od najvećih književnika 20.veka.
I read this novel many years ago and felt it truly captured the anguish of the emigré's experience of indifference from those around. I often recall moments from the novel, and plan to read it again soon. I am intrigued to see there is now an English translation, and wonder whether that can capture the feel of the original.
Sumorno, sporo, dosadno, nepotrebno preopširno...Crnjanski je zaista kvalitetan pisac, izvrsno gradi atmosferu i likove, ali mu je stil jako težak! Uz ovakve knjige se ne može uživati.
Рекао бих да је ово пре свега роман о: 1. Издаји 2. Емиграцији (што је можда и исто) 3. Лондону 4. Љубави 5. Свим осталим танкоћутним, песничким осетљивостима
Намучио сам се да прођем кроз овај бедекер. Без неког јасног разлога имамо бескрајан скоро-хиљаду-странични ритам шумадијског кола у којем идемо корак напред и 2-3 корака уназад са истом галеријом танких ликова, истим проблемима и истим мукама. Са све постмодерним понављањем фраза и синтагма на свакој другој страници (острво Ceylon које се изговара Силон).
Најквалитенији део романа је без сумње Рјепниново резоновање на тему издаје отаџбине. Потпуно му је јасно да је издајник и без обзира што и ми саосећамо са његовим поступцима и имамо разумевања за след догађаја који је до тога довео, то не мења много стање ствари.
На ово се надовезују гастарбајтерске Танталове муке. Верујем да овај део романа посебно резонује код свих наших гастарбајтера и оних који су то макар на кратко били.
Иако је тек под тачком три, Лондон дефинитивно јесте један од главних јунака и верујем да је англоманијској Србији ово једна посластица у којој могу да се референцирају на све те куће и путељке. Ја сам англофоб тако да сам испратио са пажњом али није ми баш битно. Морам да признам да имам одређене симпатије за начин на који је детаљно описао етнологију имовинско-правних односа у Енглеској средином ХХ века.
На крају је део на којем ми цела ствар стаје у ове мршаве 3 или јаке 2 звездице, љубавни однос између Рјеп... чуј мене Милоша... и Видаре и прикључена стања меланхолије и дешперације. Однос између њих двоје, који нису њих двоје него као неки бели Руси, флуктуира између daddy issues па све до неког инфантилног тинејџ пара. Све што им се дешава је толико неживотно, салонски и ослобођено суштинске љубави да је то углавном мучно пратити. И сам третман секса као корена западњачког друштва је уведен на тако један воајерски, површан начин.
Ова књига би била далеко животнија да је била макар 60% краћа и да је као закључак неувијено понудила осуду пактирања са западом, и проналазак смисла у истинској љубави уместо у петоразредним меланхолијама, потиштеностима или клиничкој депресији.
Prvi put čitam Crnjanskog i stvarno ne znam šta da napišem. Roman o Londonu je djelo o depresivnom ruskom iseljeniku i patriotu koji živi u Londonu ali non stop mašta o Rusiji u koju se zbog političkih razloga ne može vratiti. U Londonu je nesretan, otuđen, mijenja poslove ali nigdje ne pronalazi sebe. Ostaje nesretan, ne podnosi ljude oko sebe i povlači se u osamu. Jedina osoba koju voli je njegova žena Nađa. Ta ljubav između njega i nje koja često više podsjeća na roditeljsku ljubav nego na partnersku i općenito cjelokupan njihov odnos mi je možda i najintrigantniji dio romana. Roman je možda malo predugačak, moglo se to definitivno napisati u kraćem formatu ali nema veze jer u nijednom trenutku roman nije predosadan. Sve u svemu solidno.
Vraćao sam se ovom romanu nekoliko puta da bih ga nakon 3 godine napokon pročitao. Uložio sam veliki napor da se izborim sa ovako ozbiljnim delom, tako da ne mogu da zamislim nivo genijalnosti autora koji ga je napisao. Nisam stekao utisak da je London glavni junak romana, već zaista nesrećni Rjepnin koji je napustio život onog trenutka kada je napustio Rusiju. Rjepnin je čovek koji ne želi da pomogne sebi i to treba poštovati. Svačiji teret treba poštovati. I kada se pod težinom tereta čovek ubije i to treba poštovati. Rjepnin je sigurno u Top 5 najogorčenijih literarnih junaka u istoriji književnosti.