What do you think?
Rate this book
Mali prozor
Kad se nakon godišnjeg odmora na Jadranu zaustavi u Mostaru, mladi fakultetski profesor Muharem u novinama pročita šokantnu vijest. U Sarajevu je ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis. Niz potencijalnih ubojica dugačak je – od vehabija i korumpiranih ministara do mafijaša, odnosno svih onih čije je opačine prokazao u svojim tekstovima. Nakon susreta s Denisovom udovicom Muharem se odlučuje na riskantan pothvat. Pod svaku cijenu želi pronaći ubojicu. No kad se udubi u istragu, na svjetlo dana izlaze neočekivane tajne, a njegova odlučnost da prokaže krivca dolazi na ozbiljnu kušnju. U napetom trileru Mali prozor Muharem Bazdulj priča o poratnom tranzicijskom društvu u kojem ubojstvo novinara ne izaziva ništa više od nekoliko prigodnih tekstova. Vješto smišljen zaplet navodi čitatelja da se i sam upusti u potragu za ubojicom na sarajevskim ulicama, postavljajući pitanja na koja je ponekad možda bolje i ne saznati odgovor. Pravi balkanski noir.
160 pages, Hardcover
First published February 1, 2016
About the author
Muharem Bazdulj
65 books71 followersMuharem Bazdulj is a prominent Bosnian writer, journalist, and translator known for his novels, short stories, and essays exploring Balkan identity, history, and post-Yugoslav life. He studied English Literature at Sarajevo University. He is currently based in Belgrade, Serbia.
Bazdulj is celebrated for his versatile style, blending fiction with journalistic insights.
Bazdulj is celebrated for his versatile style, blending fiction with journalistic insights.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 10 of 10 reviews
August 21, 2017
Šta li mi bi da se ponovo dohvatim krimića?! Nije da nisam imala dodira s njima, zato se i čudim. Ali pošto je život banalan: Imali smo knjigu na polici, a ja sam htela nešto kratko što se brzo čita. S druge strane, Bazdulj kod mene već ima dovoljno kredibiliteta čak i za ovo. (Pošto sam ja, mo’š mislit, toliko važna da neko treba da gradi kredibilitet kod mene…)
Formalno se „Mali prozor“ odužio svim opštim mestima žanra, i to s debelom kamatom. Za početak, mene će i sam naslov vazda asocirati na Rear Window, pa da je još toliko puta sam izraz objašnjen u romanu i da još toliko nema veze sa filmom. Ali i mimo toga ima dovoljno zločina, kontemplacije glavnog junaka, zadimljenih prostorija, zavere, paranoje i paranoje koja nije više paranoja kad te zaista gone, potoka viskija, aluzija u pola glasa, moralno upitnih obljuba, dugih noćnih vožnji, pogleda i pogledanja ispod oka, zakulisnih sastanaka, tajnih dosijea, obrta, utapanja u protagonistin samoprezir i cinizam… Ma evo već vidim Rejmonda Čendlera kako raste od ponosa kao kvasac i samo što ne hvata beleške. Nekako ti istovremeno dođe da obučeš trenč, staviš crveni karmin, prigušiš svetlo i predstavljaš se kao Dalija (jer živeo noar palp!), ali i da se onako pikardovski fejspalmuješ zbog metafora i komparacija dok ti ne pocrveni čelo ili dlan. Ali i jedno i drugo je deo žanra.
U tome i jeste stvar: Onog trenutka kada žanr počne sebe da shvata previše ozbiljno u svoj toj svojoj prenaduvanosti i teatralnosti, nepovratno postaje teški treš. A istovremeno je treš koji je svestan svoje trešičnosti sasvim druga, često vrlo sofisticirana, kategorija, baš kao što svoju nišu ima i žanr koji ne pretenduje da bude išta više od onog što jeste. Zato je sreća što iza ovog romana stoji pravi pisac.
Ovde nema naratora koji noću stupa na mokar pločnik, zadiže kragnu mantila kao zaštitu od kiše i počinje da nam priča svoju verziju događaja. A ne radi se ni o ubogom studentu koji izađe u ponoć do trafike po čips i tako postane slučajnim svedokom ubistva, a onda, suočen sa nemoći policije, uzme slučaj u svoje ruke, da bi na kraju jurio gazdu od kog je iznajmio tu studentsku sobicu po krovovima grada, jer otkriva da ovaj stoji iza krivotvorenja vrednih umetnina i u podrumu ima 15 Dama s hermelinom. „Mali prozor“ je ukotvljen u realnosti. Ratni i posleratni kriminalci, sprega profitera i države, vehabizacija (može i pravoslavno i katoličko prepodobnjavanje, svejedno je koji novokomponovani fundamentalizam), bogatstvo stečeno špekulacijama oko humanitarne pomoći, tabloidizacija svega, istraživačko novinarstvo koje je večito na nišanu – sve to jeste naša stvarnost. Strašno je koliko ovaj deo ne moraš čak ni da zamišljaš... Istovremeno je ovo oda zlatnoj eri detektivskog filma i muzici, promuklom, prigušenom kantautorskom roku. Ali pre svega je ovo dubok naklon, skoro pa ljubavno pismo, modernoj američkoj književnosti, onim opijenim i burnim piscima XX veka. Što često i jeste Bazduljev znak raspoznavanja. Takođe karakteristični za autora su vrlo opipljivi likovi, živi od uzrečice do hoda, makar se pojavljivali i na jedva tri strane, i pre svega opažanja, asocijacije, afekti i kroki prikazi svakodnevnih situacija i reakcija za koje redovno pomisliš kako zapravo i nema drugog načina da se to kaže i prikaže do upravo tog i takvog.
Da se vratim na prvu rečenicu: Ispostavlja se da ipak nisam čitala krimić, kao što ni ovo nije delo pisca krimića. Ovo je delo književnika koji je, između ostalog, napisao i roman sa zločinom kao pokretačem radnje i potragom kao motivom. Kad sam to prokomentarisala kod kuće, Miloš je rekao: „Pa da. Kao Eko. Ili Pekić.“ Oni su drugačiji, nisam njih htela da ubacujem. Ali da ostanemo u generaciji i na podneblju, sličan je iskorak, i takođe jako dobar, imao Boris Dežulović u „Christkindu“. Mada ja lično mislim da je Bazdulj bolji stilista od Dežulovića, ali te u „Christkindu“ više drži uzbuđenje. Poenta je da je „Mali pozor“ prvenstveno omaž žanru i to u pravom smislu te reči, sa potrebnom dozom naklonosti i sa još potrebnijom dozom distance. A tu valja znati kada treba popustiti uzde i dozvoliti žanru da se razbaškari, a kada ga treba oblikovati u neki vid metateksta koji će prevazići vlastiti okvir – kad ne želiš da jurcaš za pravdom jer ni ne znaš šta da uradiš, kad si svestan da onome što se dešava nema mesta u životu nego samo na filmu ili u romanu, a i prikazani život je toliko stvaran i realističan da boli, kad bi protagonista trebalo da napiše knjigu u kojoj se nalazi, kad stvarnost zakorači u svet teksta. Eto, u tome je razlika.
I i dalje stojim iza asocijacije na Rear Window.
Formalno se „Mali prozor“ odužio svim opštim mestima žanra, i to s debelom kamatom. Za početak, mene će i sam naslov vazda asocirati na Rear Window, pa da je još toliko puta sam izraz objašnjen u romanu i da još toliko nema veze sa filmom. Ali i mimo toga ima dovoljno zločina, kontemplacije glavnog junaka, zadimljenih prostorija, zavere, paranoje i paranoje koja nije više paranoja kad te zaista gone, potoka viskija, aluzija u pola glasa, moralno upitnih obljuba, dugih noćnih vožnji, pogleda i pogledanja ispod oka, zakulisnih sastanaka, tajnih dosijea, obrta, utapanja u protagonistin samoprezir i cinizam… Ma evo već vidim Rejmonda Čendlera kako raste od ponosa kao kvasac i samo što ne hvata beleške. Nekako ti istovremeno dođe da obučeš trenč, staviš crveni karmin, prigušiš svetlo i predstavljaš se kao Dalija (jer živeo noar palp!), ali i da se onako pikardovski fejspalmuješ zbog metafora i komparacija dok ti ne pocrveni čelo ili dlan. Ali i jedno i drugo je deo žanra.
U tome i jeste stvar: Onog trenutka kada žanr počne sebe da shvata previše ozbiljno u svoj toj svojoj prenaduvanosti i teatralnosti, nepovratno postaje teški treš. A istovremeno je treš koji je svestan svoje trešičnosti sasvim druga, često vrlo sofisticirana, kategorija, baš kao što svoju nišu ima i žanr koji ne pretenduje da bude išta više od onog što jeste. Zato je sreća što iza ovog romana stoji pravi pisac.
Ovde nema naratora koji noću stupa na mokar pločnik, zadiže kragnu mantila kao zaštitu od kiše i počinje da nam priča svoju verziju događaja. A ne radi se ni o ubogom studentu koji izađe u ponoć do trafike po čips i tako postane slučajnim svedokom ubistva, a onda, suočen sa nemoći policije, uzme slučaj u svoje ruke, da bi na kraju jurio gazdu od kog je iznajmio tu studentsku sobicu po krovovima grada, jer otkriva da ovaj stoji iza krivotvorenja vrednih umetnina i u podrumu ima 15 Dama s hermelinom. „Mali prozor“ je ukotvljen u realnosti. Ratni i posleratni kriminalci, sprega profitera i države, vehabizacija (može i pravoslavno i katoličko prepodobnjavanje, svejedno je koji novokomponovani fundamentalizam), bogatstvo stečeno špekulacijama oko humanitarne pomoći, tabloidizacija svega, istraživačko novinarstvo koje je večito na nišanu – sve to jeste naša stvarnost. Strašno je koliko ovaj deo ne moraš čak ni da zamišljaš... Istovremeno je ovo oda zlatnoj eri detektivskog filma i muzici, promuklom, prigušenom kantautorskom roku. Ali pre svega je ovo dubok naklon, skoro pa ljubavno pismo, modernoj američkoj književnosti, onim opijenim i burnim piscima XX veka. Što često i jeste Bazduljev znak raspoznavanja. Takođe karakteristični za autora su vrlo opipljivi likovi, živi od uzrečice do hoda, makar se pojavljivali i na jedva tri strane, i pre svega opažanja, asocijacije, afekti i kroki prikazi svakodnevnih situacija i reakcija za koje redovno pomisliš kako zapravo i nema drugog načina da se to kaže i prikaže do upravo tog i takvog.
Da se vratim na prvu rečenicu: Ispostavlja se da ipak nisam čitala krimić, kao što ni ovo nije delo pisca krimića. Ovo je delo književnika koji je, između ostalog, napisao i roman sa zločinom kao pokretačem radnje i potragom kao motivom. Kad sam to prokomentarisala kod kuće, Miloš je rekao: „Pa da. Kao Eko. Ili Pekić.“ Oni su drugačiji, nisam njih htela da ubacujem. Ali da ostanemo u generaciji i na podneblju, sličan je iskorak, i takođe jako dobar, imao Boris Dežulović u „Christkindu“. Mada ja lično mislim da je Bazdulj bolji stilista od Dežulovića, ali te u „Christkindu“ više drži uzbuđenje. Poenta je da je „Mali pozor“ prvenstveno omaž žanru i to u pravom smislu te reči, sa potrebnom dozom naklonosti i sa još potrebnijom dozom distance. A tu valja znati kada treba popustiti uzde i dozvoliti žanru da se razbaškari, a kada ga treba oblikovati u neki vid metateksta koji će prevazići vlastiti okvir – kad ne želiš da jurcaš za pravdom jer ni ne znaš šta da uradiš, kad si svestan da onome što se dešava nema mesta u životu nego samo na filmu ili u romanu, a i prikazani život je toliko stvaran i realističan da boli, kad bi protagonista trebalo da napiše knjigu u kojoj se nalazi, kad stvarnost zakorači u svet teksta. Eto, u tome je razlika.
I i dalje stojim iza asocijacije na Rear Window.
September 4, 2025
Kada počnete čitati ne možete stati do samog kraja i ovaj roman vas ni na kraju neće razocarati.
Velika preporuka!
Bazdulj ogromno pozitivno otkrovenje!
Velika preporuka!
Bazdulj ogromno pozitivno otkrovenje!
March 18, 2016
https://procitajto.com/2016/03/18/mal...
Zastrašivanja, premlaćivanja pa i ubojstva novinara nisu, nažalost, neuobičajena pojava u tranzicijskim, u korupciju ogrezlim, društvima. U takvim se društvima za istinu plaća najviša cijena, a strah tjera naprijed i koči u jednakoj mjeri. Mediji deklarativno negoduju, ispisuju se feljtončići o slobodi govora i o represiji nad novinskim institucijama, javnost već pomalo rezignirano sliježe ramenima, a policija se spram tih ubojstava odnosi jednako kao i prema ubojstvima onih čije kriminalne aktivnosti ti novinari istražuju; naručitelj se maglovito nazire, izvršitelj nikada neće biti uhvaćen, istraga stoji otvorena, ali tapka u mjestu.
Kažu da se najvažnije stvari u čovjekovu životu događaju iza njegovih leđa, skrivene od njegova pogleda. Rađa se i umire potpuno nesvjestan svoje prisutnosti u tim trenucima, a i mnogi se događaji između odvijaju bez njega, a opet ga snažno obilježe. Tako je i sveučilišnog profesora Muharema, pri povratku s gotovo pa robinzonskog ljetovanja na Hvaru, u Mostaru zatekla vijest o ubojstvu što već danima uznemirava Sarajevo, a sada je, duboko i do srži, bez zadrške, potresla i njega. Njegov je najbolji prijatelj, beskompromisni novinar Denis Duraković ubijen u, kako se čini, klasičnoj sačekuši u trenu dok je Muharem uživao u suncu, moru i potpunoj vlastitoj nedostupnosti svijetu. Kao novinar čiji su tekstovi često i poprilično oštro pogađali u metu, Denis je stekao mnoge neprijatelje te je policija i ovaj put potpuno nemoćna pred tragovima što redom završavaju u slijepoj ulici, no Muharem, gonjen osjećajem krivnje, dužnosti pa i željom za zadovoljavanjem pravde, pokreće vlastitu, malu, usputnu i neslužbenu istragu čiji će mu rezultat donijeti istinu, ali ne i osjećaj mira, zadovoljstva ili ispunjenja ranije postavljenih ciljeva.
Iako ispleten oko kriminalističke potke, roman Mali prozor (Fraktura, 2016.) bosanskohercegovačkog književnika, prevoditelja i novinara Muharema Bazdulja mnogo je više od običnog trilera. Ili je, možda, Mali prozor upravo ukoričenje definicije izravnog, kvalitetnog i drsko napisanog trilera, teksta koji, umjesto na istražiteljskim metodama, priču gradi na ozračju, crpeći mirise, stanja i raspoloženja iz svoje okoline u koju uvodi čitatelja tako da se i on osjeća kao stanovnik tog Sarajeva sa prijelaza stoljeća, Sarajeva čije su poslijeratne boli, čini se, ponekad i snažnije od onih ratnih, Sarajeva čije društvo želi naprijed, ali koče ga aveti prošlosti utjelovljene u najboljima i najbogatijima među Bošnjacima, Sarajeva koje stoji kao metafora za svaku od metropola sadašnjih država bivše države.
Osim kao izvrstan pisac, Bazdulj u Malom prozoru nastupa i kao vrhunski opsjenar i tek će pažljiviji čitatelj, osobnim zabilješkama i privatnim digresijama unatoč, zapaziti početnu godinu na Durakovićevu nadgrobnom spomeniku i shvatiti kako je riječ o literarnoj fikciji, a ne romansiranom pogledu na neku stvarnu, nedavno proživljenu traumu, u što ga autor do posljednje stranice pokušava uvjeriti. Bazdulj je uvjerljiv i kada gradi svoje likove, prema čijim se pričama odnosi kao najpažljiviji otac, ističući mahom njihove negativne strane, no nikako ih ne osuđujući, na njih gleda tek uz dozu blagog prijekora, izazivajući i u čitatelja osjećaj da iza toga postoji još nešto, ono što ih omekšava i čini likovima vrijednim čitateljske pažnje. Posebno se to, naravno, odnosi na profesora Muharema, osamljenika i osobenjaka, čovjeka rastrganog između osjećaja dužnosti i nevjerojatne želje, muškarca čija odanost najboljem prijatelju ne prestaje njegovim odlaskom, no biva opasno ugrožena naletima tjelesnosti i posvećenog predavača čije su filmske i književne reference unutar teksta dodatna poslastica za sve ljubitelje punokrvnog romana.
Mali je prozor bio Denisov naziv za entrefilet, manji, posebnim naslovom odijeljen članak unutar velikog članka, okvir u koji je smještao ono najvažnije i najubojitije u svojim tekstovima. Mali je prozor ono što je, na ovaj ili onaj način, naposljetku ubilo Denisa Durakovića i donijelo spoznaju i duševi nemir profesoru Muharemu. No na 160 stranica Mali je prozor također i tekst unutar teksta, literarna poslastica, noir u punom smislu te riječi, dramatična priča i studija oproštaja, završna točka jednog cjeloživotnog prijateljstva. Baš kao što, objašnjavajući pred studentima važnost Austerova opusa za moderni roman, profesor Muharem povlači paralelu s važnošću Cervantesa za viteški roman, tako se i za Mali prozor može reći da je vrijedan doprinos balkanskoj književnosti, roman što se čita primarno zbog čitateljskog užitka, a ne pripadnosti žanru.
Zastrašivanja, premlaćivanja pa i ubojstva novinara nisu, nažalost, neuobičajena pojava u tranzicijskim, u korupciju ogrezlim, društvima. U takvim se društvima za istinu plaća najviša cijena, a strah tjera naprijed i koči u jednakoj mjeri. Mediji deklarativno negoduju, ispisuju se feljtončići o slobodi govora i o represiji nad novinskim institucijama, javnost već pomalo rezignirano sliježe ramenima, a policija se spram tih ubojstava odnosi jednako kao i prema ubojstvima onih čije kriminalne aktivnosti ti novinari istražuju; naručitelj se maglovito nazire, izvršitelj nikada neće biti uhvaćen, istraga stoji otvorena, ali tapka u mjestu.
Kažu da se najvažnije stvari u čovjekovu životu događaju iza njegovih leđa, skrivene od njegova pogleda. Rađa se i umire potpuno nesvjestan svoje prisutnosti u tim trenucima, a i mnogi se događaji između odvijaju bez njega, a opet ga snažno obilježe. Tako je i sveučilišnog profesora Muharema, pri povratku s gotovo pa robinzonskog ljetovanja na Hvaru, u Mostaru zatekla vijest o ubojstvu što već danima uznemirava Sarajevo, a sada je, duboko i do srži, bez zadrške, potresla i njega. Njegov je najbolji prijatelj, beskompromisni novinar Denis Duraković ubijen u, kako se čini, klasičnoj sačekuši u trenu dok je Muharem uživao u suncu, moru i potpunoj vlastitoj nedostupnosti svijetu. Kao novinar čiji su tekstovi često i poprilično oštro pogađali u metu, Denis je stekao mnoge neprijatelje te je policija i ovaj put potpuno nemoćna pred tragovima što redom završavaju u slijepoj ulici, no Muharem, gonjen osjećajem krivnje, dužnosti pa i željom za zadovoljavanjem pravde, pokreće vlastitu, malu, usputnu i neslužbenu istragu čiji će mu rezultat donijeti istinu, ali ne i osjećaj mira, zadovoljstva ili ispunjenja ranije postavljenih ciljeva.
Iako ispleten oko kriminalističke potke, roman Mali prozor (Fraktura, 2016.) bosanskohercegovačkog književnika, prevoditelja i novinara Muharema Bazdulja mnogo je više od običnog trilera. Ili je, možda, Mali prozor upravo ukoričenje definicije izravnog, kvalitetnog i drsko napisanog trilera, teksta koji, umjesto na istražiteljskim metodama, priču gradi na ozračju, crpeći mirise, stanja i raspoloženja iz svoje okoline u koju uvodi čitatelja tako da se i on osjeća kao stanovnik tog Sarajeva sa prijelaza stoljeća, Sarajeva čije su poslijeratne boli, čini se, ponekad i snažnije od onih ratnih, Sarajeva čije društvo želi naprijed, ali koče ga aveti prošlosti utjelovljene u najboljima i najbogatijima među Bošnjacima, Sarajeva koje stoji kao metafora za svaku od metropola sadašnjih država bivše države.
Osim kao izvrstan pisac, Bazdulj u Malom prozoru nastupa i kao vrhunski opsjenar i tek će pažljiviji čitatelj, osobnim zabilješkama i privatnim digresijama unatoč, zapaziti početnu godinu na Durakovićevu nadgrobnom spomeniku i shvatiti kako je riječ o literarnoj fikciji, a ne romansiranom pogledu na neku stvarnu, nedavno proživljenu traumu, u što ga autor do posljednje stranice pokušava uvjeriti. Bazdulj je uvjerljiv i kada gradi svoje likove, prema čijim se pričama odnosi kao najpažljiviji otac, ističući mahom njihove negativne strane, no nikako ih ne osuđujući, na njih gleda tek uz dozu blagog prijekora, izazivajući i u čitatelja osjećaj da iza toga postoji još nešto, ono što ih omekšava i čini likovima vrijednim čitateljske pažnje. Posebno se to, naravno, odnosi na profesora Muharema, osamljenika i osobenjaka, čovjeka rastrganog između osjećaja dužnosti i nevjerojatne želje, muškarca čija odanost najboljem prijatelju ne prestaje njegovim odlaskom, no biva opasno ugrožena naletima tjelesnosti i posvećenog predavača čije su filmske i književne reference unutar teksta dodatna poslastica za sve ljubitelje punokrvnog romana.
Mali je prozor bio Denisov naziv za entrefilet, manji, posebnim naslovom odijeljen članak unutar velikog članka, okvir u koji je smještao ono najvažnije i najubojitije u svojim tekstovima. Mali je prozor ono što je, na ovaj ili onaj način, naposljetku ubilo Denisa Durakovića i donijelo spoznaju i duševi nemir profesoru Muharemu. No na 160 stranica Mali je prozor također i tekst unutar teksta, literarna poslastica, noir u punom smislu te riječi, dramatična priča i studija oproštaja, završna točka jednog cjeloživotnog prijateljstva. Baš kao što, objašnjavajući pred studentima važnost Austerova opusa za moderni roman, profesor Muharem povlači paralelu s važnošću Cervantesa za viteški roman, tako se i za Mali prozor može reći da je vrijedan doprinos balkanskoj književnosti, roman što se čita primarno zbog čitateljskog užitka, a ne pripadnosti žanru.
December 10, 2017
Ne sjećam se kad sam zadnji put pročitala roman u 24 sata kao što sam upravo ovaj. Bio je to pravi užitak.
Read
August 4, 2026Posle Ljose, ovo mi dodje kao plažno štivo - opustih se i prepustih, pročitah u dva dana.
Medjutim, budući da nisam neko ko voli krimi romane, teško da mogu napisati kakav objektivan osvrt.
Sve mi je, još od prvog susreta dvoje glavnih protagonista, bilo nekako usiljeno, previše filmski, dalo se naslutiti šta sledi. Srećom dodje do preokreta, u suprotnom bih se čak i razočarala.
Ovako je generalno dobar utisak, mada mi stil pisanja baš i nije legao.
Ako neko pak poželi pročitati dosta stručnije mišljenje, od ovog mog laičkog, izvolite u salonu kod Jelene: https://www.goodreads.com/review/show...
Medjutim, budući da nisam neko ko voli krimi romane, teško da mogu napisati kakav objektivan osvrt.
Sve mi je, još od prvog susreta dvoje glavnih protagonista, bilo nekako usiljeno, previše filmski, dalo se naslutiti šta sledi. Srećom dodje do preokreta, u suprotnom bih se čak i razočarala.
Ovako je generalno dobar utisak, mada mi stil pisanja baš i nije legao.
Ako neko pak poželi pročitati dosta stručnije mišljenje, od ovog mog laičkog, izvolite u salonu kod Jelene: https://www.goodreads.com/review/show...
December 20, 2018
Ova knjiga je svojevrsni naturocid. Ukratko, glavni lik je mehkužac, kukavica i dvoličnjak. Šta će čovjeku neprijatelji kad imaš ovakvog prijatelja.
Ubiju mu najboljeg kolegu, skoro na svakoj stranici ga kuje u zvijezde. Toliko ga cijeni i poštuje da spava s njegovom ženom i povrh svega, pusti ubicu da ode za Kanadu. Propalitet koji studenticama ne pamti imena (naravno, ako su seks bombe, to je potpuno druga priča), naziva ih štreberkama i komentira njihov fizički izgled. Klasičan primjer šoviniste, imam osjećaj da glavnog lika puca pubertet, pa zato i dijeli studentice na osnovu izgleda.
Suma sumarum: bolje i korisnije bi bilo da sam pročitao deklaracije na raznim sredstvima za čišćenje koja se nalaze u WC. Knjiga bez ikakve poruke, bez dubljeg značenja, pisac bombarduje čitaoca sa citatima svjetskih poznatih pisaca. Veoma providan tok radnje, skoro pa od samog početka sam i znao ko je ubica. Još ponešto bi se moglo zamjeriti ovoj knjizi.
Ubiju mu najboljeg kolegu, skoro na svakoj stranici ga kuje u zvijezde. Toliko ga cijeni i poštuje da spava s njegovom ženom i povrh svega, pusti ubicu da ode za Kanadu. Propalitet koji studenticama ne pamti imena (naravno, ako su seks bombe, to je potpuno druga priča), naziva ih štreberkama i komentira njihov fizički izgled. Klasičan primjer šoviniste, imam osjećaj da glavnog lika puca pubertet, pa zato i dijeli studentice na osnovu izgleda.
Suma sumarum: bolje i korisnije bi bilo da sam pročitao deklaracije na raznim sredstvima za čišćenje koja se nalaze u WC. Knjiga bez ikakve poruke, bez dubljeg značenja, pisac bombarduje čitaoca sa citatima svjetskih poznatih pisaca. Veoma providan tok radnje, skoro pa od samog početka sam i znao ko je ubica. Još ponešto bi se moglo zamjeriti ovoj knjizi.
This entire review has been hidden because of spoilers.
November 3, 2021
Rečenice fino teku. Pripovjedač, iako je uspostavio razliku spram autora, umnogome podsjeća na autora. To je razvidno iz poznavanja svih glazbenih i književnih referenci pa i iz vokacije. Pripovijedanjem iz prvog lica postigao se intimniji ton, a po izbjegavanju ostvarenja pravde roman podsjeća na Maigret i žrtva iz Seine. U velikoj mjeri roman u svom poštivanju žanrovskih zadanosti podsjeća na Chandlerove romane, što nije iznenađujuće budući da se Chandler podcrtava kao književni uzor. Slaba mjesta romana tiču se najviše ubacivanja referenci i kad se ona mogu izbjeći. Time reference povremeno opterećuju sam tekst i služe potvrđivanju intelektualne aure pripovjedača. Mada mnogo je zanimljivih referenci i zahvalnih promišljanja uključeno čime se može osnažiti čitateljeva znatiželja i trasirati neka nova čitanja. Najveća odlika ovog romana jest, ako izuzmemo digresije zbog referenci, njegov intimni uvid u razmišljanja, stanja i moralna kolebanja pripovjedača, točnije ta Marloweska pripovjedna pozicija.
April 12, 2019
Bazdulj, vrhunski kao i uvek. Svaki put uzivam i nikada ne razocara. Svaka cast.
November 20, 2024
Tokom čitanja knjiga je bila za prosječnu, možda i slabu trojku. Ono što ju je izvuklo jeste posljednjih 20 stranica.
July 5, 2016
Obzirom da nisam čula dobru kritiku za ovu knjigu, te sam bila pomalo skeptična, nemalo sam se iznenadila kada ju nisam mogla ispustiti iz ruku do pola 3 ujutro, iščekivajući rasplet događaja pod svaku cijenu.
Iako na početku malo sporija, sa samim zapletom već na početku, priča vrlo brzo doseže svoj vrhunac, te nas samim time drži zainteresiranima do samoga kraja.
Preporučam! ;)
Iako na početku malo sporija, sa samim zapletom već na početku, priča vrlo brzo doseže svoj vrhunac, te nas samim time drži zainteresiranima do samoga kraja.
Preporučam! ;)
Displaying 1 - 10 of 10 reviews