Roman mi se dopao, većinom je doista veoma simpatičan i humorističan, a tek ponegdje bizaran i neujednačen. Svakako mi je jasno zašto se svidio brojnim ljudima, ali osobno imam neke zamjerke. Prije nego što ih iznesem, reći ću što mi se u romanu svidjelo. Atmosfera "izoliranoga otoka" je izvrsno prenesena, a tko kod je živio na nekom od tih otoka zna da te stoljetne zavade između obitelji nisu nikakav mit.
Isto vrijedi i za zavade između pojedinih hrvatskih otoka koje u ovom romanu predstavljaju fiktivni, ali vješto imenovani otoci. Uz to, potpuna izoliranost otoka o kojima nijedna vlast ne vodi računa u tolikoj mjeri da su otočani navikli oslanjati se jedni na druge (zavadama unatoč) je tužna realnost kojoj može svatko tko ode na bilo koji otok van turističke sezone posvjedočiti. Nadalje, otoci su uvijek svijet za sebe. Renato je dosta dobro opisao te neke karateristike, na jedan način koji svakako nije dubok ( ne možemo pričati o sveobuhvatnosti i složenoj emotivnoj dubini jednoga Maloga Mista) ali je zabavan i lako čitljiv.
Ovaj otočki motiv koji je fascinirao naše brojne pisce, od Pavla Pavičića (Koraljna Vrata) do Ranka Marinkovića (pritom mislim na cijeli njegov ciklus kratkih priča smještenih na otoke) i dalje nastavlja biti nadahnuće i meni je osobno drago da je tako. Ovu bi knjigu opisala kao odlično lagano štivo, no nikako nekakav ozbiljan književni prikaz života na otoku.
Sada, ponešto o zamjerkama. Uzmimo dva glavna lika za početak. Političar Siniša koji i nije baš neki pozitivni lik, koji se otresa na sve i svakoga, a opet ga svi nekako vole. Baš svi (osim jednoga veoma negativnoga lika kojega nitko ne voli). Zašto svi vole Sinišu? Nikako mi nije jasno. To mi je najviše smetalo u romanu. Razumijem da ih je možda Tonino zarazio otok svojom ljubavlju, ali izgleda da on nije u milosti ostalih stanovnika, tako da sam opet u slijepoj ulici što se tiče toga. Jasno mi je da glavni sponzor otoka koji na nj pazi iz daleke Australije ima simpatije za našega osmoga povjerenika, jer to je Tonina zasluga, ali zašto ga ostali otočani simpatiziraju unatoč prividnom neprihvaćanju?
Da je barem Siniša napravio neke korake da se približi tim ljudima tijekom same radnje, sve bi imalo više smisla, ovako je posve nelogično. Ne znam, nije mi nikako imalo smisla njegovo stalno kukanje, da ne spominjem koliko je nakon nekoga vremena postalo dosadno. Sa druge strane anđeo Tonino. Po govori i ponašanju izvaredno pametna osoba, ali koja se iz kojega god razloga odjednom u romanu prikazuje kao priglupa. Odjednom svi znaju da je priglup i to je prihvaćeno- po čemu? Navedite jednu situaciju u romanu po kojoj se da zaključiti da je on priglup. Opet nelogičan slijed radnje. Da ne spominjem kako se grozno Siniša odnosi prema Toninu unatoč njegovom iskrenom prijateljstvu, sve do samoga kraja. Dalo bi se toga još navesti, ali neću biti sitničava.
Ne znam čemu tolike pohvale za jezik, pisac ima određenoga sluha i osjećaja, ali daleko od toga da on uspjeva uhvatiti sve nijanse hrvatskih i drugih dijalekata. Imamo tu Zagrepčanina koji i ne zvuči kao Zagrebčanin, zapravo govor protagonista mi je bio i najčudniji, nikako ga nisam mogla shvatiti, pa onda imamo i otočanina Tonina (koji zvuči puno obrazovanije od Siniše) unatoč tome što je završio samo osnovnu školu. Taj izmišljeni dijalekt koji je mješavina otočkoga i engleskoga ne zvuči uvjerljivo. Barem meni ne. No, sviđa mi se kako se iz konteksta uvijek vidi što je rečeno, tako da taj izmišljeni jezik ne smeta u samom čitanju. Kad smo već kod jezične analize, njegova Zahra ne zvuči kao da je i Fojnice, a i kolega Bošnjak je iskarikiran do bola, ne mogu reći da im je bosanski govor posve promašen, ali moglo je bolje.
Ova knjiga me nasmijala, bilo je stvarno sjajnih trenutaka, ali u emotivnom smislu nije me dirnula, nego mi je bila čak i pomalo patetična. Rentano Bašić nije ušao u dušu otočanina. Zapravo, kao polubodulica osjećam se čak pomalo i uvrijeđeno prikazom otočana koju su (koliko god zanimljivi) ili luđaci ili priglupi. No, što reći? Ovakve knjige su također potrebne, treba i laganijih štiva, te ne može svaki pisac imati finesu Ranka Marinkovića ili iskrenu tragiku Vladimira Nazora. Ne može svaki pisac biti majstor dijaloga kao Smoje, niti poetičan kao Vladan Desnica.
Da ne ispadne da se držim samo klasika hrvatske književnosti (koji su usto i Dalmatinci) spomenut ću Hotel Zagorje Ivane Šimić Božrović. To je knjiga iz ovoga stoljeća, a uz tu sam knjigu plakala i plakala i to je za mene prava književnost. Mislim da je Renato Bašić s ovom knjigom više na razini Ante Tomića. Dobro mu ide ismijavanje Dalmacije (kao i Tomiću) i njegove knjige su kao stvorene za filmove, ali gdje je tu duša? Gdje je tu književnost? Meni je osobno njegov roman Pričaj mi o njoj puno ozbiljnije i bolje ostvarenje od Osmoga povjerenika. Daleko od toga da ovaj roman nije u nekim pogledima genijalan. Sve u svemu, drago mi je da sam ga konačno pročitala. Razočarao me je, ali samo mrvicu. Dobar je to roman. Zaslužuje nagrade koje je dobio, ali daleko je od razini pisaca po kojima su te nagrade nazvane, pogotovo po nekoj mojoj osobnoj emotivnoj ocjeni ( a na emotivnu procjenu u književnosti imamo pravo).