Mjesec. Povijest kaže da smo ga osvojili 1969. godine, kada je Neil Armstrong napravio onaj poznati maleni korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo. U proteklih pedeset godina, koliko smo daleko odmakli u pokušaju da taj korak učinimo još većim?
Mnogo. Toliko da smo, u beskonačnosti našeg svemira, već debelo u potrazi za planetima koji bi nam pružili približno dobre uvjete kao naša Zemlja, koju smo već poprilično ranili.
Ian McDonald nije otišao toliko daleko, ni vremenski ni prostorno. Prostorno, otišao je svega sitnih 384 400 kilometara daleko, na satelit koji nam se s visina smiješi za vedrih noći. Mjesec. Vremenski, toliko daleko da bi ga čak i mi, da se McDonaldov scenarij obistini, mogli doživjeti.
I dok nam Mjesec, promatran sa Zemlje, izgleda toliko romantično, uvjeti na njemu su mnogo brutalniji i siroviji, i dovoljan je samo jedan mali pogrešan korak kako bi nas Mjesec lišio života. Ne samo zbog neprijateljski nastrojenog okoliša u kojem, pogađate, vlada odsutnost kisika i gravitacije, već i zbog načina na koji se život na Mjesecu ''uredio''.
Zamislite život u kojem su norme podložne izuzetno slobodnom tumačenju, u kojem ne postoje društveni ugovori već samo dogovori, život u kojem se odjeća i hrana mogu riješiti jednostavnim 3D printanjem, u kojem je pitanje spola apsolutno nebitno, a sve vrvi napetom seksualnom energijom. Život u kojem ne postoji novac kao takav, već se sve plaća vodom, kisikom, prostorom i podacima.
Naravno, ako imate sreće da sve to posjedujete, jer ''radnička'' klasa mora pošteno odvagati svaku jedinicu prije nego je potroši dok prava moć, pravo bogatstvo leži u rukama korporacije Lunar Development i povlaštenih obitelji, tzv. Zmajeva, koje su imale priliku među prvima sudjelovati u kolonizaciji Mjeseca i proglasiti monopol nad njegovim resursima. A odnosi između Zmajeva prožeti su spletkama, podmetanjima, seksualnim odnosima, ugovornim brakovima i ubojstvima.
Ian McDonald u roman Luna: Mladi Mjesec upakirao je sve što čini jedan zabavni SF zabavnim.
Prije svega, radnja Lune izgrađena je na fantastičnoj scenografiji koju autor postepeno, sloj po sloj, razotkriva i pretvara jedan naizgled dosadnjikav sivi satelit u bogatu i tehnološki zapanjujuću arenu koja postaje poprištem sukoba bogatih obitelji koji, iako se dobrim dijelom odvija u rukavicama, ne oskudijeva u brutalnosti.
A kad smo već kod sukoba Zmajeva ili pet obitelji koje ''vedre i oblače'' prilike na Mjesecu... iako smješten u tehnološki napredno doba- zbog kojeg mnoge prilike i običaji, kao što je apsolutna irelevantnost spolova, u potpunosti odudaraju od nekih drugih vremenskih crta- sukobi Zmajeva neodoljivo podsjećaju na prave sočne srednjovjekovne dvorske intrige, smicalice i podmetanja. Doduše, uz manje količine krvi- i dvorovi nisu omeđeni teškim kamenim blokovima, već ogromnim staklenim stijenama- ali ne može se ignorirati prisutnost tog osjećaja zaintrigiranosti, golicanja mašte i iščekivanja u čijim će leđima završiti bodeži koji se skrivaju u rukavima i čija će se dvorska luda pokazati mnogo pametnijom i prepredenijom nego što se predstavlja.
I dok se pojedini likovi igraju paževa i dvorskih luda, na drugom kraju spektra se nalaze likovi koje bi bez greške mogli smjestiti u malo bližu nam prošlost, u vrijeme prohibicije, na čelo gangsterskih obitelji. Važne pojave koje zahtijevaju poštovanje za sebe i svoju obitelj.
Naravno, takve smicalice i nadmudrivanja nikako ne odgovaraju dosadnim i jednoličnim likovima- a za pronaći takve u ovom romanu treba se čovjek zaista svojski potruditi- no ono što ovaj roman nikako ne dopušta jest vezivanje za likove- jer nikako ne možete biti sigurni i spremni na sudbinu koja ih čeka- iako sam i sam pronašao nekolicinu njih za koje bih stvarno volio imati u svom društvu (pa čak i onom intimnijem). Osebujnost likova ipak ne ugrožava jedan izrazito bitan detalj ovog romana. Obitelj. Obitelj koja je iznad pojedinca, obitelj za koju se živi i za koju se napravi sve što je moguće, pa i više od toga.
A vidi vraga, sve je krenulo od povrijeđene časti- i monopola- jedne obitelji.
Luna: Mladi Mjesec prvi je roman trilogije Luna u kojem su obitelji tek počele poduzimati konkretne korake jedne protiv drugih, u kojemu su se događaji tek počeli zahuktavati, u kojem se dobiva tek dašak pakla koji na Mjesecu može nastati.
Svejedno, Luna je roman od kojeg sam, jednom kad sam se prepustio odsutnosti gravitacije, dobio sve što sam očekivao: fantastičan, zabavan, bogat SF roman u kojem svi aspekti izvrsno funkcioniraju i, naposljetku, roman za kojeg sam zakovao oči i zbog kojeg sam se prepustio agoniji čekanja nastavaka. Jer, igra je tek počela.