Jugoslavenstvo poslije svega

by Dragan Markovina

Govoriti danas, 25 godina nakon raspada zemlje, o Jugoslaviji i jugoslavenstvu kao takvom, u gotovo svim društvima na postjugoslavenskom prostoru, izlaže autora značajnom riziku od izolacija, preko prešućivanja, do otvorenih napada. ... Kako je ovdje riječ o društvima utemeljenim na klerikalnom etnonacionalizmu i nespremnim na istinsko suočavanje s posljedicama vlastitog djelova­nja, o jugo­slavenstvu je i dalje uputno šutiti. Jer šutnja nikog ne provo­cira i ne nameće usporedbe. Kad uostalom stavimo po strani činjenicu da su u tom, istorijski kratkom vremenu, jugoslavenski narodi do maksimuma razvili svoje intelektualne, tehnološke i naučne ka­pacitete i postavimo logično pitanje o tome kakvog smisla ima zatvarati se unutar državnih granica i ignorirati činjenicu da je ovdje egzistirao i egzistira jedinstven kulturni prostor, s jezikom kojeg svako razumije, niko od onih koji podržavaju ovakvo stanje neće moći ponuditi suvisao odgovor. ... Istinski demokratska društva u pravilu potiču razgo­vore o svim bitnim pitanjima koja doista zanimaju javnost. S te strane ova knjiga dokida šutnju o jednom važnom pitanju i realnosti koja se na kulturnom planu događa, sviđalo se to nekome ili ne. Na kraju krajeva, to što se neka tema ne problematizira, ne znači da je nema i da će je se šutnjom ukloniti.

155 pages, Paperback

Published January 1, 2015

About the author

Dragan Markovina (1981, Mostar), hrvatski je istoričar i publicista. Titulu doktora istorije stekao je na Univerzitetu u Zagrebu. Zvanje docenta stekao je na Univerzitetu u Splitu gde je radio do 2014. godine. Živi i radi u Splitu. Jedan je od osnivača i lidera političke stranke Nova ljevica koja u Republici Hrvatskoj postoji od 2016. godine. Autor je većeg broja radova od kojih se posebno izdvajaju monografske studije: Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Povijest poraženih (2015), Doba kontrarevolucije (2017).

Reviews

[Nikola Jankovic · Rating 4 out of 5]

Oda staroj Jugoslaviji, ali ne iz ugla jugonostalgičara, s obzirom da je autor (1981) u vreme raspada države bio premlad da bi mogao steći uspomene prema kojima bi bio nostalgičan. Više je to žal za propuštenom prilikom, za zajedničkim prostorom kakvim ga vidi danas, i onakvim - koliko to god danas zvučalo neverovatno - kakav bi mogao ponovo biti. Ako u ovo doba osipanja drvlja i kamenja na sve što podseća na Jugoslaviju to zvuči kao naučna fantastika, na kraju je citat u kom je sažeta ideja, i koja tako izražena ne zvuči više toliko ludački.

Markovina iz ugla subverzivnog levičarskog profesora kritikuje nacionalizme koji vladaju mejnstrimom ovih naših prostora ("Nažalost, na prostoru bivše SFRJ danas imate mnogo onih kojima je pojam 'regija' bliži od pojma 'Jugoslavija'") prethodnih trideset godina, kritikuje fašizam koji se ustalio (najžešći je prema svom, hrvatskom, fašizmu) i klerikalizam koji je iz nekog razloga zavladao. I u tome nije nimalo nežan...

"SFRJ je, u odnosu na ovo smetlište u kojem mi živimo, bila ozbiljna civilizacija, u kojoj su ovdašnji narodići zapravo doživjeli svoj historijski i civilizacijski maksimum. Poslije je sve čista dezintegracija. U odnosu na tu zemlju, i na njen poredak vrijednosti, mi živimo neku vrstu anticivilizacije."

Govori o važnosti ideje jugoslovenstva u Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji (skoro da je neverovatan podatak da je među poginulima u najtragičnijoj partizanskoj bitci, na Sutjesci, bilo 1.560 boraca iz Splita, Trogira, Brača i Hvara, naspram 30 iz Beograda i Zemuna, 18 iz Sarajeva ili 28 iz Kragujevca). Govori o starim herojima te ideje: Krleži, Vladimiru Čerini, Ujeviću, Meštroviću, Vicku Krstuloviću. Govori o novim herojima: Viktoru Ivančiću i Borisu Dežuloviću iz Feral Tribuna, koji danas pišu odlične kolumne za srpske Novosti u Zagrebu, ali i o Alešu Debeljaku, Srđi Popoviću i Goranu Babiću. Piše o nama kao o urbanim Jugoslovenima:

"Da, gospodine gradonačelniče, urbani Jugosloveni doista posoje i svuda su oko Vas. Postoje u kulturnom razumijevanju, samorazumljivoj komunikaciji, identičnim obrascima odrastanja i društvene stvarnosti, ali prije svega postoje u zajedničkim snovima za pravednijim i ljepšim življenjem svih nas zajedno na ovim nesretnim prostorima bivše države."

Autoru je jasno da na ovom prostoru još dugo, ili možda nikad više, neće biti zajedničke države. Nije baš toliko slep ili ostrašćen. Ali, s druge strane, smatra da je neminovna sve veća kulturna povezanost. Na kraju zaključuje:

"Koliko god to ovdašnjim nacionalistima ne bilo drago, ideja jugoslavenstva, zadržala je kontinuitet razvoja i utjecaja i među mnogim pripadnicima današnjih generacija. To što su oni sasvim sigurno prilična manjina i što možda nisu imenovali vlastitu poziciju, ne znači da ona ne postoji. Jasno je da će buduća povezanost počivati prije svega na modernosti i avangardnoj pobuni protiv dominantnih nacionalističkih diskursa, a puno manje na bilo kakvim vidovima nostalgije i nekritičke glorifikacije titoizma. Na taj način, kulturno i intelektualno superiorna, te lišena svih moralnih dubioza i političkih kontinuiteta, jugoslavenska ideja će konačno postati ono što je izvorno trebala biti. Mosta za povezivanje i suradnju južnoslavenskih naroda, koji ih emancipira, širi im intelektualne kapacitete i tjera ih da napuštaju koncepte konzervatizma i zatvorenosti"

Da li takvo "Jugoslavenstvo" i dalje zvuči potpuno van pameti?