„Serafita” bi uslovno pripadala fantastičnim romanima „Ljudske komedije”, iako ne volim tu podelu, jer i oni najrealističniji Balzakovi romani imaju u sebi ezoterično-metafizičke podzemne tokove koji utiču da stvarnost u njima nije nikad puko preslikavanje spoljašnjosti. Jednostavno, nikad nisam voleo svođenje Balzaka na popisivača klasa i nameštaja jer je on imao daleko složeniju viziju sveta, a onda su ga tumači Engels i Marks i nastavljači upropastili, a školski programi dokrajčio.
U krugu Balzakovih fantastičnih priča, „Serafita” se izdvaja i što ovo i nije „pravi“ roman, već više ezoterično-religijski trakt sa zapletom. Iako nerazrađen, zaplet je dovoljno filast kao reform torta u ljubičastoj boji. Uključuje hermafrodita Serafitu-Serafitusa u koga su zaljubljeni, savremenim rečnikom, cis muškarac i cis žena, Vilfred i Mina - Mina u hermafroditu vidi super dasu prefinjenih manira, a Vilfred najlepšu devojku bogomoljku – stoga se i u tekstu varira rod zamenice i glagola shodno iz čije perspektive posmatramo. Ljubavni trougao se odigrava u nekom zavejanom selu u Norveškoj, a to sa stanovišta devetnaestovekovnog Pariza sugeriše da se radnja događa negde na kraju sveta. I nekako mi je krivo što radnja nije više razrađena, iako ima ovde i Balzakovih tekstualnih fotografskih portreta kao i melodramskih dijaloga (Jedva čekam prigodnu situaciji da kažem nešto tipa: „Zbog tvog ponašanja ne mogu mirno da izgovorim večernju molitvu”). Serafita-Serafitus ostaje nedorečena, misteriozna figura, što je u sklopu njene sumnjive ontologije sasvim opravdano. Razočaravajuće je što Mina ostaje nedorečena i jedna od nezanimljivijih Balzakovih heroina, dok Vilfred spada u varijacije ambicioznih, mladih Balzakovih i Stendalovih Napolenčića, nerazrađena varijacija Rastinjaka ili Ribamprea. U sklopu Kurcijusovog opažanja da „Ljudska komedija” počiva na nerazrešenom sukobu između magije (sticanje moći nad svetom) i misticizma (pretapanje sveta nad individuom) Vilfred bi bio predstavnik prvog, Serafita drugog, a ovde je laka i sigurna pobede otišla u šake drugom principu, bez neke prevelike borbe.
Veći deo romana obuhvata ezoterično-religijsko predavanje Serafite. Bilo bi možda preterano proglasiti taj trakt teologijom „Ljudske komedije”, jer Balzak nije bio sistematičan pisac (na svu sreću), ali u njemu ima mnogo toga što može da pomogne za razumevanje šire vizije najambicioznijeg projekta u književnosti. Bez sumnje, Svedenborgova teologija je centralna iako se tek vidi u esejističkim delovima romana da je ona bitno promenjena, pa su i Bog i onostranost, koji su kod Svedenborga poprilično enciklopedijski predstavljeni, pa i na nekom nastranom racionalizmu zasnovani, kod Balzaka pomereni u iracionalnost i nesaznatljivost. I interesanto je da je sa učenjem o korespondencijama koje je, većim delom, preuzeo od Svedenborga, Balzak na jedan korak od Bodlera, pa samim time i tri koraka od simbolizma. (Doduše Balzak je ovde i stopu udaljen od nekih aspekata nemačkog romantizma, što potvrđuje koliko te priče šta kome i koliko prethodi funkvionišu po principu krivo pa na ćoše ukrug). Mističko iskustvo u „Serafiti” vezano je i za traganje za novim, apsolutnim jezikom, idejom o molitvi koja sjedinju u sebi reč, misao i delo. Pošto nije bio u stanju da tog jezika i dođe, kraj romana u vidu Serafitine apoteoze i nebeskog venčanja Vilfreda i Mine ostvareni su u slikama koje, u boljem slučaju, nalikuju na Blejka (još jednog Svedenborgovca), u gorem slučaju, zaliče na ono kako gastarbajteri zamišljaju luksuz. Balzak se na kraju izvlači time što spozaju ne smatra završetkom i vrhuncem, već početkom traganja, te Vilfred i Mina mogu ruku pod ruku da krenu na svoj put ka apsolutnom jeziku kako bi stigli do Boga.