What do you think?
Rate this book
Đuka Begović
A novel about a young peasant Đuka Begović who, after spending years in prison, becomes estranged from the local society. He is a deranged and violent character who wants to live an unrestrained life, indulging in alcohol, extravagance and erotic pleasures. Đuka Begović is living his life as an eruption of passion. He advocates the truth at any price, seeking satisfaction in all that surrounds him, and is affirming physicality as the most complete contact with the ineffable.
124 pages, Hardcover
First published January 1, 1909
3 people are currently reading
74 people want to read
About the author
Ivan Kozarac
8 booksIvan Kozarac was a Croatian novelist, poet and writer of short stories.
He was an active writer for only four years. In his lifetime only a single book was published; a compilation of short stories, "Slavonian Blood" in 1906, and his other books were released only after his death (thanks in part to the efforts of Dragutin Tadijanović).
His cardinal work is the novel "Đuka Begović", first published in 1911. The novel describes many Slavonian traditions in an almost documentary style. It has since been made into a theatrical play and a movie by Branko Schmidt.
Kozarac failed to attract a particular attention to himself in his lifetime. He was a narrator of the life of typical villages of Šokadija during a time when the Military Frontier was freshly reintegrated into Slavonia. He wrote much about the corruption of women and fashion and took a critical stance towards the Church, the wealthy life of some priests, and the false love towards God. His love for his native Slavonia emerges from each of his works.
He was an active writer for only four years. In his lifetime only a single book was published; a compilation of short stories, "Slavonian Blood" in 1906, and his other books were released only after his death (thanks in part to the efforts of Dragutin Tadijanović).
His cardinal work is the novel "Đuka Begović", first published in 1911. The novel describes many Slavonian traditions in an almost documentary style. It has since been made into a theatrical play and a movie by Branko Schmidt.
Kozarac failed to attract a particular attention to himself in his lifetime. He was a narrator of the life of typical villages of Šokadija during a time when the Military Frontier was freshly reintegrated into Slavonia. He wrote much about the corruption of women and fashion and took a critical stance towards the Church, the wealthy life of some priests, and the false love towards God. His love for his native Slavonia emerges from each of his works.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 16 of 16 reviews
May 18, 2020
Drugo čitanje, prvo je bilo davno kad je Đuka Begović bio za lektiru. Sjećala sam se samo da se radilo o čovjeku koji se vratio iz zatvora. Moram reći da me ponovno čitanje ugodno iznenadilo i da je nevjerojatan talent koji je u ovako malo strana uspio izgraditi ovako kompleksnog lika i njegovu priču, a mučnom atmosferom slavonskog sela dočarati unutarnju deterioraciju.
Priča počinje Đukinim povratkom s robije na kojoj je bio zbog ubojstva oca. Ubojstvo oca je izrazito mitološki, filozofski i psihološki kompleksan motiv. Freud je ubojstvo oca opisivao u knjizi O seksualnoj teoriji; Totem i tabu tumačeći kako je na čelu plemena bio primordijalni otac koji je uzimao sva blaga i žene za sebe zbog čega je izaziva ljubomoru sinova koji ga ubijaju kako bi blagodat koju uživa otac pripala njima. Oca ubijaju zbog simboličke reprezentacije koju on ima u njima, više nego zbog njega samog. Odličan primjer ovoga je prikazan u Shakespeareovom Julije Cezar - ljubomorni ‘sinovi’ planiraju zavjeru i ubojstvo Julija koji ima sve što oni nemaju - slavu, priznanje, dostojanstvo i moć. Nietzsche u Tako je govorio Zaratustra opisuje mitološki motiv ubojstva oca - otac može predstavljati istrošene i ustajale institucije i norme koje prijete razvoju pojedinca, simbol duhovnog sistema koja zarobljuje i uništava svijest individue. To su okovi starog zakona, religije, morala, poretka, konvencija, tradicije koji opstruiraju napredak. Ubojstvo oca znači da prevladati poznata očekivanja koja su prije bila poštovana, doseg svjesnosti načina na koji je život bio kondicioniran, i zamjena ustaljenih obrazaca novim rješenjima. Kako Neumann kaže bez ubojstva oca nije moguć razvoj svjesnosti niti osobnosti.
U samoj srži priče o Đuki je njegov odnos s ocem. Njegov otac je primjer tiranskog narcističnog oca koji Đuki u potpunosti oduzima bilo kakvu individualnost i šansu za napretkom, želeći od njega napraviti svoju identičnu kopiju. Đuke je u potpunosti definiran kroz oca, a njegova tragedija je što na kraju postaje kao on. Šime, Đukin otac je lijen, rastrošan, ovisan o ženama i alkoholu, a u svemu tome misli da je bolji od svih i da je njegov način življenja, jedini ispravni način življenja života. Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću.
Tako Đuku kao malo dijete ispisuje iz škole, jer on nije obrazovan, a savršen je takav kakav je, pa što Đukinom razvoju može pridonijeti obrazovanje?
Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa šta će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola?!... A i drukče! - Ja nisam vidio škole, pa zar nisam zato čoek, pametan čoek.
Šime smatra da Đuka ne treba vanjski sustav obrazovanja jer je on jedini sustav koji vrijedi, sve znanje koje treba imati može se naći u njemu. Đuku svuda vodi sa sobom, učeći ga neradu, pijanstvu, razbludništvu i štipanju žena - posebnim vrlinama i bogatstvima duha.
I uzme ga upućivati da štiplje cure i snaše…
Tu vidimo klasičnu opresiju narcističkog roditelja koji ne živi u tuđem svijetu, ovo je njegov svijetu, on je spoznao njegove tajne i zna kako se treba živjeti, zbog čega sve individualne težnje djeteta koje se kose s njegovim sustavom vrijednosti odbacuje kao bezvrijedne i onemogućuje. A sustav vrijednosti Šime je primjer najdestruktivnijeg oblika hedonizma bez ikakve protuteže - njegov čitav život je pijanstvo, hrana, odmor, neprestano mijenjanje žena. Dugogodišnje ponižavanje i suptilno obezvrjeđivanja od strane oca u Đuki stvara pritajenu agresiju, bijes i ljutnju koji eskaliraju u fizičkom činu ubijanja oca. Nažalost Đuka ubojstvo oca nije napravio ispravno kako je trebao na simboličkoj psihološkoj razini - što bi kako Neumann kaže donijelo razvoj svjesnosti i njegove autentične osobnosti, uništavajući dijelove oca u njegovoj psihičkoj strukturi koji ga tlače iznutra, nego je taj čin zamijenio fizičkim. To mu je donijelo robiju, ali i to da će do kraja života biti osuđen imati identičnu narcističnu psihičku strukturu kao otac te u beskonačno ponavljati očevo ponašanje - osuda mnogo gora od par godina zatvora.
Drugi aspekt koji je jako definirao Đuku a koji bi se lako mogao previdjeti jer je spomenut u samo jednoj rečenici je njegov odnos s majkom. Majka je umrla kad je Đuka imao pet godina, a da se naslutiti da je dok je bila živa, bila slaba i vrlo pasivna. Rano izgubljeni odnos s majkom, nedostatak odgovarajućeg ženskog objekta skupa s integriranim očevim stavom mizogonije, definirao je odnos koji je Đuka imao i zadržao prema ženama do kraja romana.
I u svakoj curi i ženi gledao je tek stvorenja koja su svojim spolom stvorena jedino za muškaračke užitke.
Đuka je do krajnje razine objektivizirao žene zanemarujući svaki aspekt osim fizičkog i seksualnog. Zbog toga nikada nije mogao izraditi stvarni kvalitetan odnos sa ženom, iako kad razmislim nije imao zdravi odnos ni s jednom osobom, tako da je problem i širi od toga, a uzrok tome može biti u potpunom nedostatku odgovarajućih objekta tijekom djetinjstva.
Ali dimenzija njegove mržnje prema ženama otkriva se kroz odnos s Marijom, koja je jedina bila njegova zakonita vjenčana supruga s kojom je imao kćer. Marija je zapravo u potpunosti sličila njegovoj majci - bila je slaba, pasivna, indiferentna, mlohava i brzo je umrla nakon rođenja njihove kćeri, a u tom odnosu on se u potpunosti ponašao kao svoj otac, možda i njegova gora verzija.
Marijica njemu omrzla jer nije bila njegove naravi, jer nije bila plamena, strasna, neobuzdana, razmetljiva, nego hladna, blaga i spokojna.
Mržnju prema ženama, Đuka je iživljavao prema Mariji kroz jako čudan oblik seksualne agresije - Gnjeo bi je, tukao, grizao dalje... Njegova dominacija je dosezala sadističku razinu nakon čega bi se počeo ispričavati i ljubiti Mariju, izraz njegove krajnje ambivalencije prema objektu. Moje je mišljenje da njegova agresija prema ženama izvire iz zamjeranja majci što je bila slaba, inferiorna, bez mogućnosti da se postavi za sebe i njega i obrani ga od oca. Tako je on bio prepušten na milost i nemilost tiranskom ocu, a ljutnju koju je akumulirao jednim dijelom iskazuje na ženama.
Zanimljivo je da su još njegova dva odnosa sa ženama opisana u više detalja. Jedan od njih je bio s birtašicom, kojoj zanimljivo, ne saznajemo ni ime. S birtašicom je bio dok je Marija još bila živa, a ona je bila čista Marijina suprotnost. To je bila neovisna, divlja, strastvena, dominantna žena koja radila što je htjela, ne obazirući se na svog muža, Đuku ili njegovog oca (koji je također bio zaljubljen u nju). Svojim zavodničkim ponašanjem uspostavlja dominaciju nad muškarcima iskorištavajući ih i uzimajući im novac (i Đuki i njegovom ocu). Mislim da je tu do izražaja došla Đukina fantaziju o simbiozi sa svemoćnom majkom, koja može kontrolirati bilo kojeg muškarca, pa čak poniziti i njegovog tiranskog oca.
Treći odnos sa ženom koji je detaljnije opisan između (bez)brojnih Đukinih avantura je odnos s Ružom. Ruža je bila udana za muškarca koji je bio primjer pasivnosti i podčinjenosti, koji je skoro Đuki rekao da bi s njime dijelio i njegovu ženu. S Ružom je Đuka prvi put doživio zaljubljenost, ali nešto slično tome, bio je njome opčinjen, te nije htio spavati s drugim ženama (veliko dostignuće za njega). Ruža je za njega bila trofej, i znak da je bolji od drugog muškarca, njenog muža, što je često da ljudi s narcizmom zbog skrivenog osjećaja manje vrijednosti osvajaju zauzete. Jer za povisiti osjećaj vlastite vrijednosti više vrijedi zavesti tuđu, nego slobodnu ženu. Iako mu je to zanimljivo neprestano ga muči osjećaj krivnje, te on razmišlja o njenom mužu, što dokazuje da ima empatije. Ipak, opsesija/zaljubljenost doživljava svoj uobičajeni kraj u dodiru s realnošću -
On je malo-pomalo uviđao kako Ruža nije ni drugo ni više nego druge ženskinje. Opažao je da ima neke mane, da joj jedan zub krnj, da su joj grudi prevelike i opustite.
Zaljubljenost nikad nije trajna jer se temelji na idealizaciji, fantaziji o savršenstvu osobe koja će zadovoljiti sve naše potrebe, što nužno padne na testu realnosti jer ne postoji idealna osoba, postoji samo jedinka s kojom možemo uspostaviti odnos, za koji je nužno da ima više dimenzija osim seksualne kako bi ostao održiv, što Đuka nije uspio ostvariti s Ružom.
Osim kompleksnog odnosa prema ženama, možemo pratiti Đukine egzistencijalne krize i pokušaje pronalaska smisla - u prekomjernom radu pa odmoru i opijanju, pokajanju i religioznosti, novcu. Đuka ide iz ekstrema u ekstrem pokušavajući naći odgovore na unutarnji nemir i besmisao koji ga dočeka na kraju svakog od njegovih pokušaja. Duboka tragičnost je što je on na jednoj razini svjestan svojeg stanja ali se ne može izboriti protiv onog što naziva svojom prirodom - zapravo je psihološka nezrelost i dijelovi struktura naslijeđeni i integrirani od oca. Tako on zapravo vječno ostaje zarobljen unutar sebe, ima lažni osjećaj vlastite vrijednosti, individualnosti i neovisnosti ali zapravo je isti kao ljudi koje mrzi i ovisan o svojoj vanjskoj slici i mišljenju drugih. Teži samostalnosti, individualnosti, razdvajanju od licemjerne okoline na koje projicira i sve svoje negativne aspekte, ali u tome ne uspijeva. Njegove transformacije su uvijek promjene na vanjskoj razini, samo njegovom ponašanju zbog čega nisu održive i uvijek ultimativno vode do regresije, dok ne dolazi do unutarnje transformacije i epifanije koju uporno traži. Ni na jedno egzistencijalno pitanje koje si postavlja on ne uspijeva pronaći zadovoljavajući odgovor, niti uspijeva transcendirati svoje trenutno stanje.
Što li ću ja? Kako ću ja to? Kako da živim? A kako uopće treba živiti? Za koga to treba živiti? Za samog sebe? Za druge? - i tako dalje. Samo se pitao i pitao. Odgovoriti nije znao.
On ostaje rob svojim trenutnog emocionalnih stanja i nagona i djeluje iracionalno, iz nesvjesnog, i ne uspijeva naći ni smisao ni značenje kotača postupaka koje beskonačno ponavlja.
Sam kraj nagoviješta na neki način to beskonačno ponavljanje - Đuka je sam u jednom stanju, ali već sutra možda bude u drugom, to je nemoguće predvidjeti, ali jedno je sigurno, njegova narav u suštini ostaje ista. Zanimljiv je i način na koji je na kraju prokockao svoje imanje na pjesmu Ciganina. Zanemario je potpuno emocionalnost, nije uspostavio niti jedan kvalitetan odnos, samo da bi na kraju potrošio sve svoje bogatstvo na patetičnu sentimentalnost, tužnu pjesmu Ciganina koja mu je omogućila da se osjeti živim. Mislim da je gubitak imanju simboličan u biblijskom smislu - prokockao je svoje bogatstvo, talente - izgubio je dobar dio sebe, vrline i potencijale koje nikada nije ostvario. Cigani mogu tu imati značenje sjene u Jungovskom smislu - tamnih, divljih dijelova ličnosti kojima se on na kraju nesvjesno potpuno predao.
Nevjerojatna vrijednost romana je upravo u različitim slojevima u kojima se Đuka otkriva takav kakav je - rigidan, tvrd, strastven, opčinjen užitcima, rob nesvjesnog. Poput Heathcliffa u Orkanskim visovima on je mračni lik antiheroja, koji izaziva ujedno bijes i razumijevanje i na nekoj razini poistovjećivanje. Privlačnost Đuke laži u tome što je on na neki način dio svakog od nas - sebični, hedonistički, narcistični, seksualni, divlji dio koji u svojoj prirodi vidi čin pobune protiv društva čiju kolektivnu patologiju ironično svojim ponašanjem promiče. Propitkivanje, traženje smisla, odbacivanje kolektivnih vrijednosti i nemogućnost pronalaska vlastitih nakon toga, robovanje nagonima i zahtjevima nesvjesnog - svatko tko je krenuo na put psihološkog razvoja mnogo puta je pokušao i doživio neuspjeh u istim stvarima kao Đuka, a autentičnost i životnost kojom je Kozarac opisao njegovo unutarnje i vanjsko iskustvo sigurno ga čini jednim od najznačajnijih likova hrvatske književnosti.
Priča počinje Đukinim povratkom s robije na kojoj je bio zbog ubojstva oca. Ubojstvo oca je izrazito mitološki, filozofski i psihološki kompleksan motiv. Freud je ubojstvo oca opisivao u knjizi O seksualnoj teoriji; Totem i tabu tumačeći kako je na čelu plemena bio primordijalni otac koji je uzimao sva blaga i žene za sebe zbog čega je izaziva ljubomoru sinova koji ga ubijaju kako bi blagodat koju uživa otac pripala njima. Oca ubijaju zbog simboličke reprezentacije koju on ima u njima, više nego zbog njega samog. Odličan primjer ovoga je prikazan u Shakespeareovom Julije Cezar - ljubomorni ‘sinovi’ planiraju zavjeru i ubojstvo Julija koji ima sve što oni nemaju - slavu, priznanje, dostojanstvo i moć. Nietzsche u Tako je govorio Zaratustra opisuje mitološki motiv ubojstva oca - otac može predstavljati istrošene i ustajale institucije i norme koje prijete razvoju pojedinca, simbol duhovnog sistema koja zarobljuje i uništava svijest individue. To su okovi starog zakona, religije, morala, poretka, konvencija, tradicije koji opstruiraju napredak. Ubojstvo oca znači da prevladati poznata očekivanja koja su prije bila poštovana, doseg svjesnosti načina na koji je život bio kondicioniran, i zamjena ustaljenih obrazaca novim rješenjima. Kako Neumann kaže bez ubojstva oca nije moguć razvoj svjesnosti niti osobnosti.
U samoj srži priče o Đuki je njegov odnos s ocem. Njegov otac je primjer tiranskog narcističnog oca koji Đuki u potpunosti oduzima bilo kakvu individualnost i šansu za napretkom, želeći od njega napraviti svoju identičnu kopiju. Đuke je u potpunosti definiran kroz oca, a njegova tragedija je što na kraju postaje kao on. Šime, Đukin otac je lijen, rastrošan, ovisan o ženama i alkoholu, a u svemu tome misli da je bolji od svih i da je njegov način življenja, jedini ispravni način življenja života. Šima, krupan, crvenolik, ali lijen, gnjio, odan piću.
Tako Đuku kao malo dijete ispisuje iz škole, jer on nije obrazovan, a savršen je takav kakav je, pa što Đukinom razvoju može pridonijeti obrazovanje?
Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa šta će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola?!... A i drukče! - Ja nisam vidio škole, pa zar nisam zato čoek, pametan čoek.
Šime smatra da Đuka ne treba vanjski sustav obrazovanja jer je on jedini sustav koji vrijedi, sve znanje koje treba imati može se naći u njemu. Đuku svuda vodi sa sobom, učeći ga neradu, pijanstvu, razbludništvu i štipanju žena - posebnim vrlinama i bogatstvima duha.
I uzme ga upućivati da štiplje cure i snaše…
Tu vidimo klasičnu opresiju narcističkog roditelja koji ne živi u tuđem svijetu, ovo je njegov svijetu, on je spoznao njegove tajne i zna kako se treba živjeti, zbog čega sve individualne težnje djeteta koje se kose s njegovim sustavom vrijednosti odbacuje kao bezvrijedne i onemogućuje. A sustav vrijednosti Šime je primjer najdestruktivnijeg oblika hedonizma bez ikakve protuteže - njegov čitav život je pijanstvo, hrana, odmor, neprestano mijenjanje žena. Dugogodišnje ponižavanje i suptilno obezvrjeđivanja od strane oca u Đuki stvara pritajenu agresiju, bijes i ljutnju koji eskaliraju u fizičkom činu ubijanja oca. Nažalost Đuka ubojstvo oca nije napravio ispravno kako je trebao na simboličkoj psihološkoj razini - što bi kako Neumann kaže donijelo razvoj svjesnosti i njegove autentične osobnosti, uništavajući dijelove oca u njegovoj psihičkoj strukturi koji ga tlače iznutra, nego je taj čin zamijenio fizičkim. To mu je donijelo robiju, ali i to da će do kraja života biti osuđen imati identičnu narcističnu psihičku strukturu kao otac te u beskonačno ponavljati očevo ponašanje - osuda mnogo gora od par godina zatvora.
Drugi aspekt koji je jako definirao Đuku a koji bi se lako mogao previdjeti jer je spomenut u samo jednoj rečenici je njegov odnos s majkom. Majka je umrla kad je Đuka imao pet godina, a da se naslutiti da je dok je bila živa, bila slaba i vrlo pasivna. Rano izgubljeni odnos s majkom, nedostatak odgovarajućeg ženskog objekta skupa s integriranim očevim stavom mizogonije, definirao je odnos koji je Đuka imao i zadržao prema ženama do kraja romana.
I u svakoj curi i ženi gledao je tek stvorenja koja su svojim spolom stvorena jedino za muškaračke užitke.
Đuka je do krajnje razine objektivizirao žene zanemarujući svaki aspekt osim fizičkog i seksualnog. Zbog toga nikada nije mogao izraditi stvarni kvalitetan odnos sa ženom, iako kad razmislim nije imao zdravi odnos ni s jednom osobom, tako da je problem i širi od toga, a uzrok tome može biti u potpunom nedostatku odgovarajućih objekta tijekom djetinjstva.
Ali dimenzija njegove mržnje prema ženama otkriva se kroz odnos s Marijom, koja je jedina bila njegova zakonita vjenčana supruga s kojom je imao kćer. Marija je zapravo u potpunosti sličila njegovoj majci - bila je slaba, pasivna, indiferentna, mlohava i brzo je umrla nakon rođenja njihove kćeri, a u tom odnosu on se u potpunosti ponašao kao svoj otac, možda i njegova gora verzija.
Marijica njemu omrzla jer nije bila njegove naravi, jer nije bila plamena, strasna, neobuzdana, razmetljiva, nego hladna, blaga i spokojna.
Mržnju prema ženama, Đuka je iživljavao prema Mariji kroz jako čudan oblik seksualne agresije - Gnjeo bi je, tukao, grizao dalje... Njegova dominacija je dosezala sadističku razinu nakon čega bi se počeo ispričavati i ljubiti Mariju, izraz njegove krajnje ambivalencije prema objektu. Moje je mišljenje da njegova agresija prema ženama izvire iz zamjeranja majci što je bila slaba, inferiorna, bez mogućnosti da se postavi za sebe i njega i obrani ga od oca. Tako je on bio prepušten na milost i nemilost tiranskom ocu, a ljutnju koju je akumulirao jednim dijelom iskazuje na ženama.
Zanimljivo je da su još njegova dva odnosa sa ženama opisana u više detalja. Jedan od njih je bio s birtašicom, kojoj zanimljivo, ne saznajemo ni ime. S birtašicom je bio dok je Marija još bila živa, a ona je bila čista Marijina suprotnost. To je bila neovisna, divlja, strastvena, dominantna žena koja radila što je htjela, ne obazirući se na svog muža, Đuku ili njegovog oca (koji je također bio zaljubljen u nju). Svojim zavodničkim ponašanjem uspostavlja dominaciju nad muškarcima iskorištavajući ih i uzimajući im novac (i Đuki i njegovom ocu). Mislim da je tu do izražaja došla Đukina fantaziju o simbiozi sa svemoćnom majkom, koja može kontrolirati bilo kojeg muškarca, pa čak poniziti i njegovog tiranskog oca.
Treći odnos sa ženom koji je detaljnije opisan između (bez)brojnih Đukinih avantura je odnos s Ružom. Ruža je bila udana za muškarca koji je bio primjer pasivnosti i podčinjenosti, koji je skoro Đuki rekao da bi s njime dijelio i njegovu ženu. S Ružom je Đuka prvi put doživio zaljubljenost, ali nešto slično tome, bio je njome opčinjen, te nije htio spavati s drugim ženama (veliko dostignuće za njega). Ruža je za njega bila trofej, i znak da je bolji od drugog muškarca, njenog muža, što je često da ljudi s narcizmom zbog skrivenog osjećaja manje vrijednosti osvajaju zauzete. Jer za povisiti osjećaj vlastite vrijednosti više vrijedi zavesti tuđu, nego slobodnu ženu. Iako mu je to zanimljivo neprestano ga muči osjećaj krivnje, te on razmišlja o njenom mužu, što dokazuje da ima empatije. Ipak, opsesija/zaljubljenost doživljava svoj uobičajeni kraj u dodiru s realnošću -
On je malo-pomalo uviđao kako Ruža nije ni drugo ni više nego druge ženskinje. Opažao je da ima neke mane, da joj jedan zub krnj, da su joj grudi prevelike i opustite.
Zaljubljenost nikad nije trajna jer se temelji na idealizaciji, fantaziji o savršenstvu osobe koja će zadovoljiti sve naše potrebe, što nužno padne na testu realnosti jer ne postoji idealna osoba, postoji samo jedinka s kojom možemo uspostaviti odnos, za koji je nužno da ima više dimenzija osim seksualne kako bi ostao održiv, što Đuka nije uspio ostvariti s Ružom.
Osim kompleksnog odnosa prema ženama, možemo pratiti Đukine egzistencijalne krize i pokušaje pronalaska smisla - u prekomjernom radu pa odmoru i opijanju, pokajanju i religioznosti, novcu. Đuka ide iz ekstrema u ekstrem pokušavajući naći odgovore na unutarnji nemir i besmisao koji ga dočeka na kraju svakog od njegovih pokušaja. Duboka tragičnost je što je on na jednoj razini svjestan svojeg stanja ali se ne može izboriti protiv onog što naziva svojom prirodom - zapravo je psihološka nezrelost i dijelovi struktura naslijeđeni i integrirani od oca. Tako on zapravo vječno ostaje zarobljen unutar sebe, ima lažni osjećaj vlastite vrijednosti, individualnosti i neovisnosti ali zapravo je isti kao ljudi koje mrzi i ovisan o svojoj vanjskoj slici i mišljenju drugih. Teži samostalnosti, individualnosti, razdvajanju od licemjerne okoline na koje projicira i sve svoje negativne aspekte, ali u tome ne uspijeva. Njegove transformacije su uvijek promjene na vanjskoj razini, samo njegovom ponašanju zbog čega nisu održive i uvijek ultimativno vode do regresije, dok ne dolazi do unutarnje transformacije i epifanije koju uporno traži. Ni na jedno egzistencijalno pitanje koje si postavlja on ne uspijeva pronaći zadovoljavajući odgovor, niti uspijeva transcendirati svoje trenutno stanje.
Što li ću ja? Kako ću ja to? Kako da živim? A kako uopće treba živiti? Za koga to treba živiti? Za samog sebe? Za druge? - i tako dalje. Samo se pitao i pitao. Odgovoriti nije znao.
On ostaje rob svojim trenutnog emocionalnih stanja i nagona i djeluje iracionalno, iz nesvjesnog, i ne uspijeva naći ni smisao ni značenje kotača postupaka koje beskonačno ponavlja.
Sam kraj nagoviješta na neki način to beskonačno ponavljanje - Đuka je sam u jednom stanju, ali već sutra možda bude u drugom, to je nemoguće predvidjeti, ali jedno je sigurno, njegova narav u suštini ostaje ista. Zanimljiv je i način na koji je na kraju prokockao svoje imanje na pjesmu Ciganina. Zanemario je potpuno emocionalnost, nije uspostavio niti jedan kvalitetan odnos, samo da bi na kraju potrošio sve svoje bogatstvo na patetičnu sentimentalnost, tužnu pjesmu Ciganina koja mu je omogućila da se osjeti živim. Mislim da je gubitak imanju simboličan u biblijskom smislu - prokockao je svoje bogatstvo, talente - izgubio je dobar dio sebe, vrline i potencijale koje nikada nije ostvario. Cigani mogu tu imati značenje sjene u Jungovskom smislu - tamnih, divljih dijelova ličnosti kojima se on na kraju nesvjesno potpuno predao.
Nevjerojatna vrijednost romana je upravo u različitim slojevima u kojima se Đuka otkriva takav kakav je - rigidan, tvrd, strastven, opčinjen užitcima, rob nesvjesnog. Poput Heathcliffa u Orkanskim visovima on je mračni lik antiheroja, koji izaziva ujedno bijes i razumijevanje i na nekoj razini poistovjećivanje. Privlačnost Đuke laži u tome što je on na neki način dio svakog od nas - sebični, hedonistički, narcistični, seksualni, divlji dio koji u svojoj prirodi vidi čin pobune protiv društva čiju kolektivnu patologiju ironično svojim ponašanjem promiče. Propitkivanje, traženje smisla, odbacivanje kolektivnih vrijednosti i nemogućnost pronalaska vlastitih nakon toga, robovanje nagonima i zahtjevima nesvjesnog - svatko tko je krenuo na put psihološkog razvoja mnogo puta je pokušao i doživio neuspjeh u istim stvarima kao Đuka, a autentičnost i životnost kojom je Kozarac opisao njegovo unutarnje i vanjsko iskustvo sigurno ga čini jednim od najznačajnijih likova hrvatske književnosti.
June 18, 2022
CRO/ENG
Lik Đuke Begovića u istimenom romanu je toliko fascinantan i zamršen da mi je trebalo ponovno čitanje da ga razumijem, jer nisam bio dovoljno zreo da bih zamislio koncept počinjenja zlodjela, osude, kazne i reintegracije u društvo. Samim time, činjenje zločina, pogotovo u malom mjestu, ima značajniju težinu u nemogućnosti prihvaćanja okoline na suživot sa ''rehabilitiranom'' osobom od samog izdržavanja kazne (gdje osoba dijeli prostor sa sebi sličnima). Osjećajući se označenim za ostatak života, Begović se, iz inicijalnog rada i namjere da obnovi imovinu i sebe, okreće autodestruktizmu, te postaje izopčenik, bez perspektive, budućnosti i ičega materijalnog ili financijskog. Mudra rečenica iz Evanđelja glasi: Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. Ovo je jedan od takvih primjera kojom Kozarac upućuje kritiku društvu, koliko i samom Đuki, ali i sa nadom da pronađe životnu radost jer, kako on kaže u romanu:
-Još mi moj život ostaje. A tko je živ, nije sirotinja.
Samo bih još nadodao par zanimljivih stihova, koje sam upisao među citatima prije par godina:
Kad se Đuka bećariti pođe,
sto banaka nestade i prođe
Što je Đuki za malo talira,
kad mu Gliša sve bekrijski svira;
Što je njemu i za stotinjarku,
kad u džepu nosa iljadarku
Svakako knjiga kojoj vrijedi pružiti priliku za čitanje
The character of Djuka Begovich in this novel (with the same name) is such a fascinating and complex, that I needed a reread to understand it, because I wasn't mature enough to imagine the concept of committing the act of crime, judge, punishment and reintegration into society. With that thought, to commit a crime in a small place has a much significant weight within the impossibility of a community to accept a mutual life with a ''rehabilitated'' person than to serve his penance (where the person shares a space with those similar to him). By feeling marked for the rest of his life, Begovich turns, from initial work and attempt to rebuild his property and himself, towards self destruction and becomes an outcast, without perspective, future nor any of the material or financial backup. A wise sentence from Gospel goes: Don't judge so you don't be judged! Because the court, with whom you judge, may judge you. This is one of those examples with which Kozarac sends his critic towards society, as much as to his character, Djuka, but with a hope to find a joy in life, because, as he says it himself in the novel:
-I still have my own life left. And who is alive, he isn't poor.
I would just add a few interesting verses, which I wrote a few years back:
When Djuka goes to sing
Misfortune to 100 banks he brings
What is to Djuka a hand of coin
When Glisha plays to his joy
What is to him a even for a hundred,
When he carries a thousand.
Definitely a book to give it a try and read.
Lik Đuke Begovića u istimenom romanu je toliko fascinantan i zamršen da mi je trebalo ponovno čitanje da ga razumijem, jer nisam bio dovoljno zreo da bih zamislio koncept počinjenja zlodjela, osude, kazne i reintegracije u društvo. Samim time, činjenje zločina, pogotovo u malom mjestu, ima značajniju težinu u nemogućnosti prihvaćanja okoline na suživot sa ''rehabilitiranom'' osobom od samog izdržavanja kazne (gdje osoba dijeli prostor sa sebi sličnima). Osjećajući se označenim za ostatak života, Begović se, iz inicijalnog rada i namjere da obnovi imovinu i sebe, okreće autodestruktizmu, te postaje izopčenik, bez perspektive, budućnosti i ičega materijalnog ili financijskog. Mudra rečenica iz Evanđelja glasi: Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. Ovo je jedan od takvih primjera kojom Kozarac upućuje kritiku društvu, koliko i samom Đuki, ali i sa nadom da pronađe životnu radost jer, kako on kaže u romanu:
-Još mi moj život ostaje. A tko je živ, nije sirotinja.
Samo bih još nadodao par zanimljivih stihova, koje sam upisao među citatima prije par godina:
Kad se Đuka bećariti pođe,
sto banaka nestade i prođe
Što je Đuki za malo talira,
kad mu Gliša sve bekrijski svira;
Što je njemu i za stotinjarku,
kad u džepu nosa iljadarku
Svakako knjiga kojoj vrijedi pružiti priliku za čitanje
The character of Djuka Begovich in this novel (with the same name) is such a fascinating and complex, that I needed a reread to understand it, because I wasn't mature enough to imagine the concept of committing the act of crime, judge, punishment and reintegration into society. With that thought, to commit a crime in a small place has a much significant weight within the impossibility of a community to accept a mutual life with a ''rehabilitated'' person than to serve his penance (where the person shares a space with those similar to him). By feeling marked for the rest of his life, Begovich turns, from initial work and attempt to rebuild his property and himself, towards self destruction and becomes an outcast, without perspective, future nor any of the material or financial backup. A wise sentence from Gospel goes: Don't judge so you don't be judged! Because the court, with whom you judge, may judge you. This is one of those examples with which Kozarac sends his critic towards society, as much as to his character, Djuka, but with a hope to find a joy in life, because, as he says it himself in the novel:
-I still have my own life left. And who is alive, he isn't poor.
I would just add a few interesting verses, which I wrote a few years back:
When Djuka goes to sing
Misfortune to 100 banks he brings
What is to Djuka a hand of coin
When Glisha plays to his joy
What is to him a even for a hundred,
When he carries a thousand.
Definitely a book to give it a try and read.
September 8, 2016
Iako to Krešimir Nemec u svom predgovoru romanu uopće ne spominje, mislim da ovo djelo, iako mu to nije primarni cilj, definitivno ima osobine i značajke naturalizma, prvenstveno subjekta opterećenog nasljednim osobinama. Objavljen početkom 20.stoljeća, ovaj roman unosi brojne promjene u odnosu na ustaljene norme 19. stoljeća, posebice u prikazu seljaka i njegovog mentaliteta, do tada enormno glorificiranog lika, ovdje ga Kozarac raslojava i razgolićuje u svim svojim manama. Zasigurno je i jedan od prvih hrvatskih romana,ako ne i prvi, s otvorenim prikazom erotizma i seksualnosti, čak svi ženski likovi ostaju plošno okarakterizirani, sav fokus je na njihovoj tjelesnosti. I na kraju tu je- Đuka Begović. Kozarac je fantastično psihološki obradio Đuku, čovjeka kojem je osnovni pokretač strast, autodestruktivca podvojenog između osobnog uvjerenja o svojoj iznimnosti i sklonosti porocima i vulgarnostima čime se izjednačava sa slojom kojeg smatra nižim od sebe. Upravo poigravanjem takvih stajališta, Kozarac je uspio stvoriti jednog od najupečatljivijih likova u hrvatskoj književnosti
Đuka, ova ide za tebe- https://www.youtube.com/watch?v=IhHUs...
Đuka, ova ide za tebe- https://www.youtube.com/watch?v=IhHUs...
July 17, 2023
Jedno mučenje.
Ne znam jesam li trebala ulaziti u dubinu ljudske gluposti i prevrtljivosti? Možda. Očito mi se nije dalo pratiti rastrošan život nekog debila koji nikada nije bio čoek od riječi.
Ne znam jesam li trebala ulaziti u dubinu ljudske gluposti i prevrtljivosti? Možda. Očito mi se nije dalo pratiti rastrošan život nekog debila koji nikada nije bio čoek od riječi.
February 3, 2019
Konzor
Zagreb, 1996.
Prije svega reći ću da me razočarao Đuka. Moram priznati, znam za jednog kroatistu je to i sramotno, da sam sada ovim čitanjem prvi put uopće držao ovu knjigu u svojim rukama. Svi moji poznanici, prijatelji i neprijatelji, energetski vampiri i reptilski entiteti, su ishvalili ovu knjigu. Ne vidim u čemu je sjaj ove knjige?
Radi jezika dadoh ovoj knjizi trojku, inače bih joj dao dvojku.
Ovo izdanje posjeduje sjajan predgovor Velimira Viskovića, Sean Conneryja hrvatske književne kritike i filologije uopće, u kojem Vicko obrvomigač sjajno analizira i na jezičnoj i na naratološkoj razini ovu knjigu. Za Kozarčev neologizam "poljubljaj" navodi da je "stilematski potentni leksem". Nadam se da ću zapamtiti tu frazu da ju i ja bacim.
Dakle, jezik je jako sjajan. Barokan, životan, ispupčen, nabubren, pupoljasti i vragolast. Može se reći i dionizijski. Nisam pisao bilješke pa ne mogu baciti primjere. Moje zilijardsko čitateljstvo mi u zadnje vrijeme ne šalje lovu pa nemam ni snage toliko više tipkati (iznimka su jedino pripadnici plemena Lakota, iako mi nisu poslali lovu, hvala im na izvrsnom mesu od bivola i njegovom uistinu toplom krznu koje čini sjajan gunj). Kul je leksem pogrdnica "Arapčadi" kojom Đuka proziva cigane u svom zdravkomamićevsko-kamovljevskoj ekstazi pri kraju romana.
Naraciju izlaže sveznajući pripovjedač. Roman posjeduje isprekidanu kronološku naraciju, na početku se javljaju digresije u vezi Đukine prošlosti.
Sadržaj je dosadan. Nisam očekivao da će Đuka biti antijunak, i to ironizirani antijunak, u tom vidu me podsjeća na neke junake Washingtona Irvinga te na Cervantesove pikarske junake. Đuka je kvalitetno psihološki produbljen, no jednostavno sam očekivao nekog zrelijeg lika, ovako mi je roman ispao didaktičke prirode te u tom smislu nastavlja slavnu slavonsku didaktičko-književnu prošlost (ovo da je slavna je samo moja jetka ironija, onaj Satir je tako dosadan, buuuu!).
U tom vidu ne bih Ivana Kozarca stavio u bok s Ulderikom Donadinijem, Josipom Baričevićem, Ivom Kozarčaninom ili Kamovom. Upravo to i očekivah, no u biti Ivan Kozarac je daleko bliže old skul podtekstualnosti, ta realističarsko-didaktička blamaža fujkavosti i dosade. Ulderiko Donadini, Josip Baričević, Ivo Kozarčanin i Janko Polić Kamov su bili fantazofi, avangardisti, dok je Ivan Kozarac bio i ostao Šokac, nije postao zenitistički barbarogenije. Znam da to Ivanu Kozarcu nije bila ni namjera, no u tome i jest problem. Namjera mu je bila didaktičko-realističarsko-naturalističarske prirode. Bah!
Ponavljam; PROČITAJTE DONADINIJA- NAJBOLJEG HRVATSKOG PISCA. A, ne tamo nekog Đuku.
Za sam kraj; bilo bi zanimljivo napisati suvremenog "Đuku Begovića" jer lik Đuke je savršen za ovo društvo. Suvremeni Đuka bi povlačio crte, išao u kladionice, automat clubove, jebote koliko ih ima danas. Vjerojatno ih je bilo i oduvijek. Niska ljudska egzistencija. Eh, da je Plotina dovesti do masa...
¡Hasta luego!
Zagreb, 1996.
Prije svega reći ću da me razočarao Đuka. Moram priznati, znam za jednog kroatistu je to i sramotno, da sam sada ovim čitanjem prvi put uopće držao ovu knjigu u svojim rukama. Svi moji poznanici, prijatelji i neprijatelji, energetski vampiri i reptilski entiteti, su ishvalili ovu knjigu. Ne vidim u čemu je sjaj ove knjige?
Radi jezika dadoh ovoj knjizi trojku, inače bih joj dao dvojku.
Ovo izdanje posjeduje sjajan predgovor Velimira Viskovića, Sean Conneryja hrvatske književne kritike i filologije uopće, u kojem Vicko obrvomigač sjajno analizira i na jezičnoj i na naratološkoj razini ovu knjigu. Za Kozarčev neologizam "poljubljaj" navodi da je "stilematski potentni leksem". Nadam se da ću zapamtiti tu frazu da ju i ja bacim.
Dakle, jezik je jako sjajan. Barokan, životan, ispupčen, nabubren, pupoljasti i vragolast. Može se reći i dionizijski. Nisam pisao bilješke pa ne mogu baciti primjere. Moje zilijardsko čitateljstvo mi u zadnje vrijeme ne šalje lovu pa nemam ni snage toliko više tipkati (iznimka su jedino pripadnici plemena Lakota, iako mi nisu poslali lovu, hvala im na izvrsnom mesu od bivola i njegovom uistinu toplom krznu koje čini sjajan gunj). Kul je leksem pogrdnica "Arapčadi" kojom Đuka proziva cigane u svom zdravkomamićevsko-kamovljevskoj ekstazi pri kraju romana.
Naraciju izlaže sveznajući pripovjedač. Roman posjeduje isprekidanu kronološku naraciju, na početku se javljaju digresije u vezi Đukine prošlosti.
Sadržaj je dosadan. Nisam očekivao da će Đuka biti antijunak, i to ironizirani antijunak, u tom vidu me podsjeća na neke junake Washingtona Irvinga te na Cervantesove pikarske junake. Đuka je kvalitetno psihološki produbljen, no jednostavno sam očekivao nekog zrelijeg lika, ovako mi je roman ispao didaktičke prirode te u tom smislu nastavlja slavnu slavonsku didaktičko-književnu prošlost (ovo da je slavna je samo moja jetka ironija, onaj Satir je tako dosadan, buuuu!).
U tom vidu ne bih Ivana Kozarca stavio u bok s Ulderikom Donadinijem, Josipom Baričevićem, Ivom Kozarčaninom ili Kamovom. Upravo to i očekivah, no u biti Ivan Kozarac je daleko bliže old skul podtekstualnosti, ta realističarsko-didaktička blamaža fujkavosti i dosade. Ulderiko Donadini, Josip Baričević, Ivo Kozarčanin i Janko Polić Kamov su bili fantazofi, avangardisti, dok je Ivan Kozarac bio i ostao Šokac, nije postao zenitistički barbarogenije. Znam da to Ivanu Kozarcu nije bila ni namjera, no u tome i jest problem. Namjera mu je bila didaktičko-realističarsko-naturalističarske prirode. Bah!
Ponavljam; PROČITAJTE DONADINIJA- NAJBOLJEG HRVATSKOG PISCA. A, ne tamo nekog Đuku.
Za sam kraj; bilo bi zanimljivo napisati suvremenog "Đuku Begovića" jer lik Đuke je savršen za ovo društvo. Suvremeni Đuka bi povlačio crte, išao u kladionice, automat clubove, jebote koliko ih ima danas. Vjerojatno ih je bilo i oduvijek. Niska ljudska egzistencija. Eh, da je Plotina dovesti do masa...
¡Hasta luego!
May 1, 2012
Priča pomno prati brojne psihološke promjene glavnog lika, bećara, Slavonca, čovjeka koji je do svoje zadnje pore ispunjen strastima...Đuka nije pozitivan lik, ali teško ga je mrziti. U tom njegovom inatu i ludovanju ima neki otpor prema društvu, nešto što ga čini individuom mada često zaboravlja biti čovjek, on je možda više čovjek nego oni koji žive svoj živ ne dovodeći ništa u pitanje i pokušavajući se uklopiti u društvene norme, ali ipak manje čovjek nego oni koji su doista uspjeli svoj život učiniti pravednim. No, tko je savršen? Đuka je kompleksan lik, spreman na dobro i na zlo, iz njega ispoljava i najgore i najljepše u ljudima, a prateći njegovu sudbinu Kozarac je oslikao i ljude Slavonije. Opisi Slavonije veoma su lijepi i iz njih izbija piščeva ljubav prema rodnom kraju, koja je često izražena vrlo poetično i zanosno.
Radnja započinje Đukinim povratkom iz zatvora:
"Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. I već sutradan, prije osvita, prije negoli je ijedan trak, ijedna živa boja protkala granicu istoka, kad je u vlažnom zraku mutna predzorja bilo vidjeti tek nekoliko dimovitih, nejednakih duga, šutke je zapregao mršave konje pod rasušena kola, čvrsto stisnuo uzde, pognuo glavu i pognao ih skokce na svoj stan. Kad je zapazio da već ima seljana po dvorištima, povukao je i kapu na oči, preko ušiju, i žestoko šibao konje. Selo mu se činilo suviše dugo, dva, tri puta i deset puta duže negoli prije četiri godine. Jedva je dočekao da umine posljednja kuća, nizbrdica i uzak dolac i da se nađe na otvorenom polju što se katranski crni, kao i na zraku koji, vlažan i oštar, tako ugodno šiba lica i zujika u ušima. Za pol sata prispije na stan na kojemu ga četiri godine nije bilo. Pođe po njemu, pregleda sve sa svih strana. Vidje prosiku, dugu, jako dugu staru prosiku Hajke, šume -jednaka je. Eno tamo i one trske i onog sabljastog šaša u bari pred prosikom! Jednak i on. Vidje i njih: šljive, nasađene u dvoredu uokolo podvodna i šašovita livadišta, i među njima, pri samom kraju, uz samu baru, staru kućicu, prekrivenu crepovljem i baršunastom mahovinom. Eno i bunara. Kvrgasti hrast koji među rašljama podržaje đeram - isti je. I topovsko tane, ovješeno za pritegu, tamo je. I kad je potegao šibu, zaškripala i zajecala đerma, baš kao i četiri godine prije. Jednako poplakiva to mrtvo drvo... Eno i stajice za konje. Prekrivena je pretrulom slamom i svežnjima kukuruzovine; po pokrovu tomu eno rastu bijele gljivice i isparine se iz njega izvijaju na suncu. Do stajice eno šupe, sklepešene od dasaka, nebrvnane i nepodzidane. Zatim uokolo eno ograda, plot, zapravo plotić od prošća. Razvaljen je, doduše, ali zar je ikada bolji bio?! Oko kućice vidje ispaljenu zemlju sa dosta garišta svinjarskih vatrica. Bez sumnje tamo su se svinjari i govedari dnevno sklanjali i pravili užinu. Potom ode pred kućicu, otključa je i uđe unutra... Vidi i tamo sve isto, jednako. Banak ognjišta, kao i prije okrban i napol porušen, postelja navlas ista s previjenim starim - punim moljaca - kožuhom umjesto uzglavlja, Sveto pismo pod tetivom, glineni bokal na stoliću. Tek je sada više paučine po zidovima i više rupa po tlu. I grede, starinske, stogodišnje grede - prije zagasitocrne, sad su nekako rudaste, žutolike. Kao da nitko u te četiri godine nije prestupio prag - tako bilo isto tako jednako.
Kad sve to obišao, sve to vidio, u Đuki se ustalio nekakav drag osjećaj, a osjetio se i čuvstven, bodar. Zatim je ispregao konje, pustio ih da pasu, a sam legao pod jednu šljivu na onako vlažnu, vonjajuću zemlju, pa začeo disati brzo i glasno. Okrenuo se licem nebu i što je duže tako ležao i motrio to istom ozoreno nebo sa bijelim strikama istkanim kroz plavilo zraka - bilo mu je sve ugodnije, toplije i lakše. Kad se pak uskoro razletjele prve zrake velikog crvenog sunca i s njima se začele dizati orumenjele isparine s njiva i livada - usjeo mu na lica, na oči i na usne smijeh, a i umalo da se nije rasplakao. Ganuće nekakovo bujalo u njemu..."
Od njegova povratka počinje njegova priča, prvo kroz prisjećanja, a zatim i kroz radnju u kojoj se događa bezbroj prevrtanja, odluka, kršenja odluka i planova...zaista je neizvjesno što će se dogoditi barem je meni kao čitatelju bilo tako.
Toplo preporučavam!
Radnja započinje Đukinim povratkom iz zatvora:
"Đuka Begović vratio se iz M. Četiri je godine proboravio tamo među zidinama kaznione. I već sutradan, prije osvita, prije negoli je ijedan trak, ijedna živa boja protkala granicu istoka, kad je u vlažnom zraku mutna predzorja bilo vidjeti tek nekoliko dimovitih, nejednakih duga, šutke je zapregao mršave konje pod rasušena kola, čvrsto stisnuo uzde, pognuo glavu i pognao ih skokce na svoj stan. Kad je zapazio da već ima seljana po dvorištima, povukao je i kapu na oči, preko ušiju, i žestoko šibao konje. Selo mu se činilo suviše dugo, dva, tri puta i deset puta duže negoli prije četiri godine. Jedva je dočekao da umine posljednja kuća, nizbrdica i uzak dolac i da se nađe na otvorenom polju što se katranski crni, kao i na zraku koji, vlažan i oštar, tako ugodno šiba lica i zujika u ušima. Za pol sata prispije na stan na kojemu ga četiri godine nije bilo. Pođe po njemu, pregleda sve sa svih strana. Vidje prosiku, dugu, jako dugu staru prosiku Hajke, šume -jednaka je. Eno tamo i one trske i onog sabljastog šaša u bari pred prosikom! Jednak i on. Vidje i njih: šljive, nasađene u dvoredu uokolo podvodna i šašovita livadišta, i među njima, pri samom kraju, uz samu baru, staru kućicu, prekrivenu crepovljem i baršunastom mahovinom. Eno i bunara. Kvrgasti hrast koji među rašljama podržaje đeram - isti je. I topovsko tane, ovješeno za pritegu, tamo je. I kad je potegao šibu, zaškripala i zajecala đerma, baš kao i četiri godine prije. Jednako poplakiva to mrtvo drvo... Eno i stajice za konje. Prekrivena je pretrulom slamom i svežnjima kukuruzovine; po pokrovu tomu eno rastu bijele gljivice i isparine se iz njega izvijaju na suncu. Do stajice eno šupe, sklepešene od dasaka, nebrvnane i nepodzidane. Zatim uokolo eno ograda, plot, zapravo plotić od prošća. Razvaljen je, doduše, ali zar je ikada bolji bio?! Oko kućice vidje ispaljenu zemlju sa dosta garišta svinjarskih vatrica. Bez sumnje tamo su se svinjari i govedari dnevno sklanjali i pravili užinu. Potom ode pred kućicu, otključa je i uđe unutra... Vidi i tamo sve isto, jednako. Banak ognjišta, kao i prije okrban i napol porušen, postelja navlas ista s previjenim starim - punim moljaca - kožuhom umjesto uzglavlja, Sveto pismo pod tetivom, glineni bokal na stoliću. Tek je sada više paučine po zidovima i više rupa po tlu. I grede, starinske, stogodišnje grede - prije zagasitocrne, sad su nekako rudaste, žutolike. Kao da nitko u te četiri godine nije prestupio prag - tako bilo isto tako jednako.
Kad sve to obišao, sve to vidio, u Đuki se ustalio nekakav drag osjećaj, a osjetio se i čuvstven, bodar. Zatim je ispregao konje, pustio ih da pasu, a sam legao pod jednu šljivu na onako vlažnu, vonjajuću zemlju, pa začeo disati brzo i glasno. Okrenuo se licem nebu i što je duže tako ležao i motrio to istom ozoreno nebo sa bijelim strikama istkanim kroz plavilo zraka - bilo mu je sve ugodnije, toplije i lakše. Kad se pak uskoro razletjele prve zrake velikog crvenog sunca i s njima se začele dizati orumenjele isparine s njiva i livada - usjeo mu na lica, na oči i na usne smijeh, a i umalo da se nije rasplakao. Ganuće nekakovo bujalo u njemu..."
Od njegova povratka počinje njegova priča, prvo kroz prisjećanja, a zatim i kroz radnju u kojoj se događa bezbroj prevrtanja, odluka, kršenja odluka i planova...zaista je neizvjesno što će se dogoditi barem je meni kao čitatelju bilo tako.
Toplo preporučavam!
August 20, 2024
Iz nekog razloga volim čitati psihološke romane i uvijek mi iznova bude fascinantno kako neki lik ima zanimljive misli. Zanimljive, što realne, što slične meni. A razlika između ovog djela i ostalih psiholoških romana koje sam pročitao je u tome što je glavni lik iz Slavonije iz koje sam i ja. Iako nije isto vrijeme i ljudi baš ne voze kočije i nemaju baš konje, nekako isti miris u zraku osjetim ovdje, dok sam slušao ovo kao audio knjigu čuvajući ovce i ondje, u ušima, u mislima.
Kao da mi je cijeli život glavni lik bio u podsvijesti iako nisam pročitao knjigu niti gledao film (koji vidim da postoji). Često se spominjao u kući, u nekim tatinim pjesmama te u nekim raznovrsnim kontekstima. Možda ću jednom napisati esej na ovu temu.
Jedina zamjerka romanu je što je kratak, no koliko mogu zamjeriti što je kratak kada je sve rečeno?
Ako budem nekad rangirao najbolje romane koje sam pročitao, ovaj će biti u samome vrhu, tu negdje u rangu Kiklopa, vjerojatno ne bih mislio tako da sam iz recimo Dalmacije, no to spada u sferu eseja kojeg ću možda napisati.
Kao da mi je cijeli život glavni lik bio u podsvijesti iako nisam pročitao knjigu niti gledao film (koji vidim da postoji). Često se spominjao u kući, u nekim tatinim pjesmama te u nekim raznovrsnim kontekstima. Možda ću jednom napisati esej na ovu temu.
Jedina zamjerka romanu je što je kratak, no koliko mogu zamjeriti što je kratak kada je sve rečeno?
Ako budem nekad rangirao najbolje romane koje sam pročitao, ovaj će biti u samome vrhu, tu negdje u rangu Kiklopa, vjerojatno ne bih mislio tako da sam iz recimo Dalmacije, no to spada u sferu eseja kojeg ću možda napisati.
September 27, 2017
Inače ne ocjenjujem lektire, no mislim da ovaj roman zaslužuje odličnu ocjenu. Oduševila me dubina psihološke i socijalne karakterizacije te unutarnje motivacije Đuke Begovića. Kozarac takoder fascinantno sporadično raslojava kompoziciju - makar se ne drži kronologije, sve ima savršenog smisla te je u skladu sa Đukinim trenutačnim osjećajima. Pogotovo mi se sviđa činjenica da djelo sadrži brojne naturalističke elemente, makar protagonist bio tipični lik hrvatske moderne. Definitivno pročitajte ako ste u mogućnosti :)
May 9, 2025
Roman koji opisuje buntovnog, iracionalnog, svojeglavog čovjeka kojeg kroz život vodi strast. Đuka Begović ne želi biti poput drugih, običnih, mirnih i licemjernih ljudi nego do kraja ostaje svoj. On pije, bludniči, rasipa imovinu, nanosi štetu sebi i okolini ali do kraja ostaje svoj. Do kraja ostaje slavonska lola, bećar, frajer. Do kraja ostaje Đuka Begović, sin Šime Begovića.
October 5, 2019
Nothing special.
December 21, 2019
Skvělý vesnický román. Autor si mravní i hmotný úpadek svého hrdiny dokázal skutečně vychutnat. Děkuji nakladatelství Runa, že tuhle klasiku vydalo česky!
Read
May 24, 2020I hate required reading
October 19, 2013
It's a story about life and legacy. For me it shows how we are all very much determined by our upbringing and the values that our parents teach us. The main character Duka, is lost between the life he leads and the life he wants to lead. In the end nobody can escape from his true self.
January 19, 2020
Umjesto reviewa, mene nije jasno zašto sva tri dostupna GR izdanja ove knjige imaju blurb na engleskom.
December 18, 2023
Još jedna u nizu priča o hrvatskim luđacima. Pročitaš jednu, pročitao si ih sve. Nije loše, ali moglo je to puno bolje.
Displaying 1 - 16 of 16 reviews