Žena-bomba

by Ivana Sajko

U dramama Ivane Sajko nema tradicionalno oblikovanih karaktera, a njihova forma izmiče uobičajenoj stilskoj i žanrovskoj klasifikaciji. Drame su to koje pokatkad djeluju kao rebusi koji traže krajnje posvećenog i višestruko upućenog interpretatora, spremnog na rastvaranje njihovih gusto posijanih naponskih polja. Iza površinskih fobija i užasa valja tu pronaći hipersenzibilnost i sentiment, iza savršene ritmičke strukture vrhunsku ironiju, iza filigranskog dramaturškog tkanja brojne utjecaje i nadahnuća, često povezane s različitim oblicima nedramskog kazališta i drugih umjetnosti novoga doba. No osim obilja šlagvorta za scensko istraživanje raznih predstavljačkih formi i mogućnosti njihova ispreplitanja te niza zahtjevnih individualnih i korskih uloga, drame Ivane Sajko nude i mogućnost ozbiljne meditacije nad nekima od temeljnih problema suvremenog svijeta. U prividno izmještenom poetskom svijetu Ivane Sajko ti problemi (otuđenost, duhovna impotencija, sklonost samouništenju, politička bestijalnost, terorizam) dobivaju snagu arhetipova čije dešifriranje vodi mnogo dalje od pukog rasplitanja dramske slagalice; vodi pravo u "središte igre". A to je već mjesto na kojem opojnost poezije i ritma može prijeći u subverzivnost i radikalizam; to je ključ za čitanje dramskih tekstova Ivane Sajko i ishodišna točka njenog dramatičarskog diksursa.

Genres: Contemporary

First published January 1, 2004

About the author

Spisateljica i kazališna autorica. Peterostruka dobitnica nagrade za dramu Marin Držić i nagrade za prozno djelo Ivan Goran Kovačić.

Reviews

[Ante Banović · Rating 3 out of 5]

Sajko, Ivana. (2004). Žena-bomba. Zagreb : Meandar.

U knjizi pred sobom nalazile su se tri drame “Arhetip: Medeja”, “Žena-bomba” i “Europa.” Sve su namijenjene netipičnim monodramskim izvedbama za ženske glasove. Najrazvikanija od svih dramskih tekstova ona je o ženi-bombi. Žena-bomba nema prave dramske radnje. Monolog, ispresjecan različitim kolažima (novinarskim, dokumentarnim itd), čini okosnicu fabule. Pri tom monolog ne pripada jednoj osobi. Fabularna linija proteže se razmišljanjem žene samoubojice čije vrijeme polako otkucava, a otkucavanje vremena otpraćeno je kompozicijski i grafički. Tehnike struje svijesti ne nedostaju (kratke rečenice, fragmentacija, sjećanja raspršena poput krhkotina, autosugestije, citati). Kompozicijski i poetički inovativna drama.

[Josip Kovačić · Rating 5 out of 5]

"Došlo je doba ideološkog buđenja, biraj ili izgon ili nastavak suđenja. Naša pravna zajednica humane je forme za bolje liberalnost, za one loše norme. Uvijek ima smeća za kog beneficije ne vrijede, no, sami su si krivi što pravila ne slijede. Siromašni i bosi ništa nam ne znače tko nema kruha, nek jede kolače. Nek nas prestanu prozivat osvajačima i mirno prihvate popušit jačima. Čuli smo da imaju i previše sranja da nam se prikrpe bez dubinskog pranja. Za ulazak u carstvo dugo se čeka živce na policu - nema drugog lijeka, ukinuli smo granice no razlika postoji u moći, u pameti i u bijeloj boji!"