„Deca Sunca“ drama Maksima Gorkog je Čehov koji sanja krv. Kažu da je premijera 1905. bila vrlo napeta i da se ruska publika, zaoranih živaca zbog izbijanja i gušenja prve revolucije, tresla od straha na uzvike pobunjenih masa u četvrtom činu. Ta napetost jednog vremenom se danas izgubila, te kamerni kružook srednjoklasnih intelektualaca u drami budi više asocijacije na Čehovljev teatar, nego na soc. realizam kako ga percipiramo na osnovu onoga što piše u istorijama književnosti ili na osnovu Gorkovljevog najpoznatijeg komada „Na dnu“, izvedenog 3 godine ranije. Nešto od Čehova sigurno su morali da osećaju i onovremeni moskovski gledaoci, pošto je reč o istim МХАТ daskama, istom režiseru Stanislavskom i istim glumcima, uključujujući i Olgu Kniper, Čehovljevu suprugu, koja je u „Deci sunca“ igrala Melaniju. A opet „Deca sunca“ su sve samo ne Čehov, ma koliko bio Čehov i obrnuto.
Mnogo manji umor od života odlikuje Gorkovljevu priviligovano građanstvo, nego onu nastanjenu u Čehovljevim „komedijama“ . Više se insistira na njihovoj izdvojenosti i nepoznavanju života izvan ograda intelektualnih dvorišta i onog pročitanog u idealističkoj literaturi, nego na surovosti života koji izbijaju na mariginama komada. Oni su „Deca sunca“ (idiom u značenju „zlatna generacija“ ili „zlatna mladež“), racionalni idealisti, okrenuti nauci i umetnosti, što bi se reklo, veruju u kuce, mace, leptiriće, svi ljudi teže plemenitom itd. Protasof, glavni junak, suštinski otelotvoruje ovaj ideal, dok su ostali raspoređeni na skali idealizma nasuprot cinizmu. Njegova sestra Lisa, paradokslano, dok tone u iracionalnost i patološki strah od života, postaje Kasandra izričući nekoliko „proročansta“ o budućnosti „najboljih“ u generaciji. Za Gorkog ova „klasa“ će uvek biti uništavana sabijena između krupnog kapitala i nižih klasa. Prvi jer nemaju preteranu korist od nje (hemija kojom se bavi Protasof se ne može iskoristiti za proizvodnju sapuna), dok će niže klase uvek da je mrze jer imaju više od njih, bolje žive, pa i zbog toga što su civilizovaniji.
Struktura drame na tematsko-motivskom nivou povezana je kolopletom ljubavnih mnogouglova, kao i dolaskom kolere u područje odigravanja radnje. Upravo dolazak bolesti najviše može da približi "Decu sunca" savremenom čitaoacu zbog nedavno obustavljene kovid epidemije. Diskurs niže klase o koleri onog vremena je po mnogo čemu sličan dobro poznatom diskursu teorija zavere današnjice – kolera je nastala u laboratoriji, kolera je puštena da bi medicinska industrija zaradila, lek je gore nego bolest, pa i ona služavka koja je pojela sapun neodoljivo podseća na one nesrećnike što su ispijali sredstva za dezinfekciju na Trampov predlog kako bi se zaštitili od korone. Sve se već dogodilo, i sve je već ispričano.