„Mama me prevarila, rekla je da će i mene da vodi u Nemačku i do poslednjeg dana sam živeo u nadi. Jednog dana mi se spremili i ja spakovao sve. Onda me deda poslao po taksi kod Vukovog spomenika. Ja izaberem najlepšeg, jedva šofer pristao. Mama i sestra već bile pred kapijom kad smo ja i taksi došli. Moje stvari zaboravile i ja otrčim da ih uzmem. Kad sam se vratio, nema nikog, samo moj deda plače pred kućom. A ja sve mislio da on nema suza”.
Ovaj iskaz dečaka od devet godina samo je jedna u nizu iskrenih i potresnih ispovesti maloletnika iz ustanova socijalnog rada, objavljenih u knjizi „Pozdravi nekog” psihologa Budimira Nešića i Vesne Ognjenović. Svoje peto izdanje poznata knjiga je ovih dana doživela u izdavačkoj kući „MostArt” – kako drugačije, do u biblioteci „Empatija”.
Ljudske priče, sudbine, tihi vapaji za nedostajućom nežnošću, neobična poimanja ljubavi i iskonska potreba za pripadanjem, ispisali su stranice ove knjige čije je prvo izdanje objavljeno još 1972. godine. Tokom svog redovnog posla na radnim mestima psihologa u Centru za socijalni rad u Zemunu i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu (ustanovama koje tretiraju probleme počev od socijalne ugroženosti do najtežih slučajeva maloletničkog prestupništva), autori su beležili odgovore sa testova ličnosti, testova inteligencije, kao i spontane dečje iskaze dobijene preko psiholoških intervjua. Imali su, pri tom, dovoljno ljudske i profesionalne osetljivosti da zapaze rečite ljudske odsjaje o samoći, ljubavi i porodičnom životu, koji često iznenađuju svojom jezgrovitošću. („Otac me je toliko tukao da se maćeha rasplakala”. „Ne valja mu (ocu) što voli da se tuče i što pije mnogo. Ali kad se lepo obuče, kad veže mašnu i kad se obrije – da vidite vi kakav je to čovek”)...
Mučne priče odbačene dece – siročića, džeparoša, delinkvenata. Pravi, neumiveni rani jadi na koje ne može da se bude imun. Bilo da se radi o odlomku pismenog sastava, psihološkom intervjuu, dnevničkoj belešci ili razgovoru sa socijalnim radnikom, celine su predstavljene kroz poetsku formu – sve muke su, dakle, stihovane. Pošto je ovo knjiga iz 70-ih godina, dodatno me je potreslo što su deca spomenuta u njoj danas postariji ljudi. Verujem da se makar deo njih spasio.
Još dva utiska – crni talas i Svetlana Aleksijevič.
Ne znam kako bih ovo ocenio.
„Parkovi su najbolji na svetu zato što nemaju ćoškove kao sobe (Devojčica, 8 godina) ” (13)
„Očuh ima svoga sina Mama ima ovog najmlađeg A mene nema niko” (80)
Iz ruševina nesrećnih detinjstava rađaju se pesnici. Bez namere da stvore književni tekst i bez pretenzije da budu objavljeni. Kada bivaju upitani o svom do tada kratkom životu sa previše bola kroz premalo godina, oni pišu svoju istinu koja vremenom postaje neotuđivi deo naše (kolektivne) stvarnosti.
Kada pogledamo noćni satelitski snimak nekog grada, vidimo sjajne tačke u moru crnog. "Pozdravi nekog" rezultat je višedecenijskog rada psihologa Vesne Ognjenović i Budimira Nešića. Jedan je od tomova (ne)sabranih dela o životima onih koji su od početka u mraku, koji žive skriveni od pogleda društva i javnog diskursa, kojima svetlo nikada nije upaljeno.
U odgovorima u testovima inteligencije i ličnosti, kao i spontanim iskazima štićenika Centra za socijalni rad-Zemun i Prihvatilišta za decu i mladež u Beogradu, nalazimo jasne znakove razdora porodičnog života, erozije obrazovno-vaspitnog sistema, materijalne bede i sistemske nebrige o najmlađima.
Bolni, poražavajući i najčešće poetički iskazi dece mlađe od 14 godina, mlađih i starijih maloletnika, delikvenata i žrtava nasilja, napuštenih, zapuštenih i prepuštenih sebi, uslovlenjih i izneverih od onih koji bi trebalo da ih vole bezuslovno. Pred nama su svedočenja anatomije tuge, besa a nekada i mirenja sa činjenicom da nikada bolje neće biti.
Knjiga "Pozdravi nekog", objavljena 1971. godine, na vrhuncu one velike države gde se "znao red", naišla je na odličnu recepciju i niz pozorišnih adaptacija. Šta smo tada shvatili?
Trauma, neshvaćenost i bes su se preneli iz okova disfunkcionalnih porodičnih odnosa i društvenih sistema na pakao ratišta a zatim u lance onlajn prostora. Danas, kao nacija još uvek zavijena u crno od skorašnjih tragedija, zaista treba da se zapitamo šta smo naučili do sada? Moramo da razgovaramo...o nama.
Ovde imamo književnost u najčistijem obliku, ne imitaciju već istinsko svedočenje života. U predgovoru prvom izdanju autori podvlače da su vodili računa:"...da ih ne povredimo ako se prepoznaju". Želim da verujem kako se nisu uopšte prepoznali! To bi nadam se značilo da ih je život, makar jednom, blagonaklono pogledao.
Pre nekoliko meseci, profesorka nam je rekla da, kad je davno preveden ,,Drugi pol'', došla je njena drugarica i rekla: ,, U ovoj knjizi je sve!'' Takav utisak sam i ja stekao nakon čitanja knjige ,,Pozdravi nekog''.
Da budem iskren, teško sam se nakanio da napišem bilo šta o delu jer sam još uvek loše ( i ne mislim metaforično, juče mi je veći deo dana bilo fizički i psihički loše zbog ove knjige).
Materijal za ,,Pozdravi nekog" Vesne Ognjenović i Budimira Nešića je nastao tokom njihovog rada na mestima psihologa u Centru za socijalni rad - Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu. Tekstovi su autentični, uz minimalna stilska glačanja, i potiču direktno od dece koja su dospevala, zbog različitih stvari, u prihvatilišta. Kako Milan Vlajčić pametno navod ,,ovi lični iskazi bremeniti životnom dinamikom i nehotično poetskim viđenjem sveta'' zaista sažimaju sve što su nam velika dela ovog sveta rekla, i to na samo stotinak strana. Takođe, imajte u vidu da su autori uglavnom deca ne starija od 18 godina.
Od svih klasika koje sam ikad pročitao, možda mi je ponajviše rekla ova knjiga, nastala u vreme velikih smutnji, početkom sedamdesetih, u vreme pokušaja liberalnog socijalizma. Ona postavlja važna pitanja i prebira značajne tačke: porodično i vršnjačko nasilje, odnos insitucija prema pojedincima, nemogućnost istinskog odabira, važnost socijalnih radnika i mnoge druge teme koje se kriju ispod razarajuće povesti premladih života. Do sada je urađeno sijaset pozorišnih predstava na osnovu ove knjige, a drago mi je i da se uvek dobro prodavala!
Smatram da bi APSOLUTNO SVAKO trebalo da pročita ,,Pozdravi nekog'' i da se u školama ne lamentira što nema pedeset knjiga Dostojevskog ili Kiša, već da se ovo uvede kao obavezna lektira.
I znate, mogao bih ovako da pišem do sutra, prekosutra, do kad god želite. Prvi put mislim da sam osetio šta je nagnalo Dž.K.Rouling da se vrati na stranicu gde se nalazilo dete iza rešetaka i otvori Lumos; s ovom knjigom, sve to loše se ne nalazi negde tamo i daleko, već je tu, ispod nosa i želi da testira vašu empatiju, ali ne da bi je pretvorilo u patetiku, već u mogućnost jedinuće opštosti.
Naziv zbirke je dobio ime po jednoj kratkoj sekvenci koja glasi:,, Dragane, pozdravi...pozdravi nekog!'' Je l' možete da razumete sve što se nalazi u ovoj jednoj rečenici? Želju da se pozdravi neko, ma ko to bio, ko god se nalazio iza, gde je svet i sunce, gde je lepo, utešno, toplo; makar to bio i neko nepoznat jer, sigurno je, ona nema koga da pozdravi, ali ima želju da neko bude pozdravljen, makar iluzorno i slučajno.
Moje srce će biti slomljeno još ne znam koliko i zbog toga sad dok čitam ,,Istočno od raja'', sve deluje tako besmisleno glupo i lažno nakon ove knjige; romantizovano i beznačajno.
Zbirka koju je Budimir Nešić (zajedno sa Vesnom Ognjenović) uredio pre čuvene "Olovka piše srcem" (sa Vanjom Rupnik) a ovde su i olovka i njeno srce teži od olova. Ovo su priče, razgovori sa psihologom i socijalnim radnikom, sastavi i pesme svakog zaboravljenog deteta - onoga koje nema mamu, ili nema tatu, ili tata mnogo pije, ili ga psuje i bije, ili je mama pobegla od njega, ili ga vršnjaci teraju da krade, ili više nema suza jer je sve isplakao, ili u njemu zjapi ogromna crna rupa. I piški noću u krevet.
Bio bih savršeno srećan kada bi mi neko pokazao Putić za izlazak sa stranputice (Dečak, 17 godina, višestruki povratnik)
Ovo je moj kratki osvrt za knjižicu koja se čita u dahu, ali ostavlja gorak ukus u duši. Da napomenem da delo nije fikcija, već se temelji na osnovu ličnog iskustva dvoje autora, Vesne Ognjenović i Budimira Nešića , koji su radili kao psiholozi u Centru za socijalni rad - Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu. Svako poglavlje je otkinuto iz dubina dečje napaćene duše i dokumentovano, da se ne zaboravi, da potrese, da dirne, da rastuži, da preispita... I roje se pitanja u mojoj glavi: Kako kratke dečje rečenice i razmišljanja, a najviše preispitivanja mogu da pobude toliku žalost, sažaljenje, potrebu da ih možete zaštititi, a ne možete? Kako postoje (ne)ljudi koji se mogu tako ponašati prema sopstvenoj deci? Kako institucije ne mogu da pomignu, a radi se o vremenu socijalizma, kad je možda i sve to bilo mnogo bolje osmišljeno i nego sada? Mislim da ću biti pod utiscima još dugo vremena, a ovo bi trebalo biti i obavvezna lektira u osnovnim školama! Možda bi na taj način smanjili slučajeve vrsničkog nasilja ili popularno nazvanog Buling.
Ову књигу сам случајно пронашла на полици затурену међу другим књигама. Нисам ни знала да је имам. Прочитала сам је од корице до корице, за непун сат, са сузама које само што нису потекле. Након читања једино што сам могла да урадим је да чврсто загрлим сина и ћерку.
"Hiljadu puta postavljam pitanje šta je život svi ćute gledaju me i odlaze"
"Kada bih se izgubio u šumi, prvo bih se okrenu oko sebe i potražio senku. Kad bih je našao, pošao bih za njom. Kuda ide senka išao bih i ja. Tako bih valjda negdje stigao."
"U jednom razredu bila je Dragana. Šaputala mi je i pokazivala zadatke i onda kad nisam tražio. Bila je toliko dobra da sam mislio da me voli. Posle sam shvatio da je takva prema svima."
"SAN Plašim se Ali idem kroz mrak Tamo ću napraviti svoj dom Odvojen od stvarnosti"
Odbačena. Nevoljena. Pretučena. Ponižavana djeca.. Djeca sa roditeljima koji ih ne žele.. Djeca koja mrze svoj život, koja nemaju ni djetinjstvo niti ijedno sretno sjećanje.. Kakav je to roditelj koji svom djetetu isiše dušu? I nema izgovora, nema opravdanja za ovo! Djeca mogu živjeti bez hrane i vode, i novih patika i sa zakrpama na kaputu. Ali ne mogu bez majčine i očeve ljubavi. To nije život, to je patnja, od nemila do nedraga. Drhtala sam sve vrijeme čitajući knjigu i zamišljala svoju djecu da prolaze kroz to i zaista, ne mogu da pojmim da roditelj može svoje dijete da odbaci, kao da je beskoristan list papira a ne Božija blagodat, koja je majci ispod srca rasla... Tuga i bol u svakoj riječi...
This entire review has been hidden because of spoilers.
Knjiga mi je srce slomila. Mislim da bi svi budući roditelji, a i sadašnji trebali pročitati ovu knjigu da osvijeste koliki utjecaj njihove riječi i akcije imaju na djecu. Neka djela ostavljaju cijeloživotne posljedice. Prolazimo ekstenzivne psiho-testove za pohađati škole, fakultete, vožačke dozvole..., a za postati roditelj, gdje bih ja rekla da je najbitnije - ništa.
“SAN Plašim se Ali idem kroz mrak Tamo ću napraviti svoj dom Odvojen od stvarnosti” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“...ja sam oduvek bila nevidljiva i želela sam da me bar neko vidi ali ljudi ne osećaju prisustvo… nesrećnih jer misle da je najvažnije da su sami srećni…” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“otac retko pita za mene ne voli prljavštinu” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Da li ste zadovoljni što ubiste Sve ljudsko u meni Ako ste zadovoljni Ostavite me samu Ako niste Recite koliko će to još trajati” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Voleo bih da se moj otac ne uči na meni da bude otac.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Ja znam da je to besmisleno ali se Plašim straha.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Z. je veoma dobra i disciplinovana učenica. Jedino joj geografija nikako ne ide, i sa tim predmetom uvek ima problema. U razgovoru izjavila da ona nema rodno mesto i da joj je ovaj predmet odvratan.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Moji roditelji ne mogu da shvate da ja mrzim njihovu mržnju.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Ja to ne razumem: moja mama mi petnaest godina nije kupovala ništa i sad sve to hoće da nadoknadi. A ja sad skoro ništa ne želim.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“KO SAM JA Ja izgleda nikad neću postati ono što želim Kad sam bila mala želela sam da postanem velika a sad kad sam velika želela bih da sam mala Želela sam da imam sve petice a sad ne idem u školu da budem kod svoje kuća a sad sam u prihvatilištu želela sam da postanem neko a izgleda da ću postati niko” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Očuh ima svoga sina Mama ima ovog najmlađeg A mene nema niko” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Kad bi bar neko nagovorio mog tatu da ne pije i da bude dobar prema mami.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Ja sam od svoga oca nasledio lošu narav i nesrećno detinjstvo.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Majka je bila ovde da me poseti i kaže: - Ako ne budeš dobar, vodiču te kući.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Moje dobre strane su u tome što bih želeo da se vratim kod majke ili kod oca, što brinem za njima a oni me ne primaju. Loše strane su mi sve ostalo.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Kad sam bio mali, moj život je bedan bio. A kad sam poraso i bednoća je porasla.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Čudno Ljudi na svakom koraku A ja sama” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Prvi put sam ukrao od kuće dvadeset hiljada i sve sam potrošio na drugove... U stvari to i nisu bili moji drugovi, ja nemam drugova. To su dečaci iz ulice. Oni ne vole mene, vole samo moje pare. Što bi me i voleli, kad me ni majka ni otac ne vole.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“ja moram da odem čujete li moram u meni za mene nema života vi tugu ne poznajete a ako ikad zaželite da je upoznate zavirite mi u dušu” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Otac mi nije tu, odavno ga nema. Ja neću da znam koliko je kriv on, koliko mama, koliko ja hoću oca. Ja imam pravo na to - ali njega nema.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
“Da sam ponovo dete, volela bih da imam druge roditelje.” Vesna Ognjenović, Pozdravi nekog
Priče od kojih srce zaboli, a sve su u najmanju ruku tragične. Iako nema mnogo teksta, u svega nekoliko redaka saznajemo sudbine napuštene djece od kojih većina nikada nije dobila priliku živjeti ljudski i osjetiti ljubav.
Potresno, emotivno i nerijetko teško za čitati, ali vjerujem da je tematski jednako aktualno i danas.