Jednog vrućeg ljetnog dana 1992. godine Miki i njegovi roditelji stižu u izbjeglički centar u Hrvatskoj – bivše vojno odmaralište u propadanju. Miki se donedavno veselio što će konačno završiti osnovnu školu i krenuti u gimnaziju, ali onda je došao rat, vojnici i granate... i sve ono o čemu ne želi da priča. Njegov uzor i heroj, stariji brat Neno je u srpskom logoru.
Uprkos okolnostima – ocu koji prikovan za radio stalno sluša vijesti, uplakanoj majci i njihovih četrnaest kvadrata sobe 210 u zgradi D1 – Miki se pokušava prilagoditi novoj stvarnosti. Upoznaje nove prijatelje s kojima uplovljava u svijet prvih pijanstava, ljubavi, logorskih vatri na plaži, a naročito u svijet muzike – prije svega punka i metala u rock klubu Ukulele koji im predstavlja oazu dobre muzike i bijeg od sjenki rata.
Kako u Bosni izbija “još jedan rat“, rat između Hrvata i Bošnjaka, tako se i odnos između stanovnika centra drastično mijenja. Mikijevi prijatelji bježe u Švedsku. Zemlja u kojoj postoji nešto tako egzotično kao što su muzičke biblioteke, potpuno zavlada Mikijevim snovima, ali roditelji insistiraju na povratku natrag, u Bosnu.
Příjemně překvapilo! Děj je sice zasazený do války v Jugoslávii a odehrává se +- v uprchlickém táboře v Chorvatsku, ale nejsou to žádné velké srdceryvné a nepříjmené scény. Prostě puberťák, bez peněz, s mrzkými pudy, co nemá rád turbofolk :)
Ovo je štivo koje je svakako vrijedno pažnje. Prije svega to je priča o odrastanju u vrijeme rata u Bosni i Hrvatskoj, dječaku koji postaje mladić, njegovim prvim ljubavnim i seksualnim iskustvima te "njegovoj" muzici. Ionako teške teen godine, glavni junak proživljava u skučenom sobičku nekadašnjeg elitnog odmarališta na Jadranu, kao (neželjeni) izbjeglica. Bez patetike i previše drame, Ukulele Jam, tako donosi priču o ratu, diskriminaciji i bijedi koja je ranim devedesetima vladala ovim prostorima.
Prica o odrastanju, bliska svima nama kojima je muzika bila glavni vodic kroz godine sazrevanja. I ostala jedna od najvaznijih i najiskrenijih stavki u zivotu.
Ipak, ono sto roman cini izuzetnim jeste i pazljivo, nenametljivo slikanje surove stvarnosti i mracnog doba u kome je ludilo nacionalizma potresalo Balkan.
Prije youtuba i interneta prije cd-ova bile su ploče i kasete. Emir Miki Pozder strastveni ljubitelj roka, četrnaestogodišnjak čiji planovi za 1992. godinu su pokvareni ratom. Prije nego što se snašao Miki se našao u izbjegličkom centru u malom primorskom gradu u Hrvatskoj.
Čudna su to vremena, negdje tamo je rat, koji se odvija u vjestima na tranzistoru, a Miki je tu uživa u pogledu na djevojke koje se sunčaju na plaži. Sve to bi bilo donekle podnošljivo da je tu i Mister No, Nedim njegov brat. Na pragu puberteta Miki koji nije sa sobim ponio leviske, u izlizanim hlačama iz karitasa i isparanim majicama je prisiljen da se nosi sa prvim ljubavnim iskustvima u par kvadrata sobe u izbjegličkom centru. I dok njegovi prijatelji napuštaju centar i odlazi u inostranstvo, on se baca na proučavanje podataka o Švedakoj i mašta o biblioteci muzike i odlasku na sjever.
Realna ljudska priča bez patetičnog prizvuka. Oteto djetinjstvo na marginama rata. Djeca koja su prisiljena preko noći odrasti, a ipak koja se grčevito bore da se vrate u sigurnost nevinog odrastanja. Preporuka!
No one's serious at seventeen. —On beautiful nights when beer and lemonade And loud, blinding cafés are the last thing you need —You stroll beneath green lindens on the promenade.
Lindens smell fine on fine June nights! Sometimes the air is so sweet that you close your eyes; The wind brings sounds—the town is near— And carries scents of vineyards and beer. . .
II.
—Over there, framed by a branch You can see a little patch of dark blue Stung by a sinister star that fades With faint quiverings, so small and white. . .
June nights! Seventeen!—Drink it in. Sap is champagne, it goes to your head. . . The mind wanders, you feel a kiss On your lips, quivering like a living thing. . .
III.
The wild heart Crusoes through a thousand novels —And when a young girl walks alluringly Through a streetlamp's pale light, beneath the ominous shadow Of her father's starched collar. . .
Because as she passes by, boot heels tapping, She turns on a dime, eyes wide, Finding you too sweet to resist. . . —And cavatinas die on your lips.
IV.
You're in love. Off the market till August. You're in love.—Your sonnets make Her laugh. Your friends are gone, you're bad news. —Then, one night, your beloved, writes. . .!
That night. . .you return to the blinding cafés; You order beer or lemonade. . . —No one's serious at seventeen When lindens line the promenade.
Preprost jezik. Lahkotni stavki. Mladostniška energija. Glasbena zakladnica.
Opis razvoja fanta v mladeniča. S "težko" glasbo (trash, metal, rock, punk) in s fantovskimi prigodami (šola, učitelji, starši, odrasli, punce, prijatelji, alkohol, ...) poskuša ostati običajen mladostnik in se iztrgati uničujočemu vplivu vojne.
Emir zvani Miki je tinejdžer '90ih godina, proteran je iz svoje u susednu zemlju i sa svojom porodicom i ostalim ljudima iste sudbine živi u kompleksu izbegličkih stanova, pored mora koje miriše na sumpor. Ima i starijeg brata, ali tokom prinudnih migracija njemu se gubi svaki trag. Kako da prihvati nestanak brata koji mu je uzor, oličenje pravih vrednosti, kakve probleme i brige Miki mora da prevaziđe da bi se osećao normalno u svojoj koži? Utočište mu je klub Ukulele, dobra muzika i maštanje o boljem životu. I dok on živi svoje mladalačke dane najbolje što ume, u inat svetu koji se urušava, mi od njega učimo da i kada nemaš ništa, odanost drugovima vredi više od bilo koje marke, dinara ili kune. Ali gde su granice tolerancije, da li je uopšte humano nekome oduzeti sve, te i dalje nastaviti uzimati, pored fizičke imovine, i duševni mir i nadu da će ognjište ponovo biti toplo? Ne želim da vam pišem informacije o knjizi i piscu koje u svakom trenutku možete naći na Google-u. Želim da vam kažem da je glupo prebrzo odrasti, razmišljati o strahotama i patiti kada bi trebalo da se zaljubljujete i budete spokojni; strašno je kada detetu neko uskrati detinjstvo, saseče ga u korenu nekim glupim ratom u kojem više niko ne zna ko se s kim i zašto bori; kada porodicu premestite iz rodnog doma u neki izbeglički kamp gde se svaki član oseća nepoželjnim i nikako da dobije pravi oblik kako bi postao deo slagalice koji paše, iako je cela slika izopačena i neprijatna za oko. Zašto pripadati, zašto ne biti svoj? Zato što 'biti svoj' ima svoju cenu. Paprenu. A valuta je van okvira ljudskosti. Mislim da se previše ćuti o ovome, da ovu knjigu izbegavaju baš zbog takve tematike, a toliko je vedra, često duhovita i bezbrižna zbog čistote mladalačkih ljubavi, ali i puna pouka o odrastanju i borbi sa okolinom i svojim poljuljanim verovanjima. Takođe, itekako je bitno kakvom muzikom oblikujete karakter (so na ranu mnogima), a ove stranice obiluju preporukama kvalitetnih predstavnika žanrova poput roka, metala i panka, muzike buntovnika mekog srca.
Uvek je osvežavajuće kada je glavni lik britkog uma, te nam uz dozu sarkazma prema neukusu vešto opisuje put kroz mučnu sadašnjost ka lepšoj budućnosti. Zar vas ne zanima dokle sežu Mikijevi koraci? 🙂
Mogla je biti kraca za barem 100 stranica. Jako mi se svidjela u pocetku ali onda predje u ponavljanje- nema nekih preokreta niti velikih dogadjaja - taman kad pomislis da ce se nesto desiti shvatis da je to samo njegov pokusaj da nevjestom igrom rijeci ucini knjigu zanimljivijom. Razumijem pokusaj da to ne bude jos jedna pateticna prica o ratu i tu potrebu da se ta velika prica izbaci iz sebe, ali mozda joj treba jos malo vremena da sazrije i da stvarno dobije svoju snagu.
Svaka čast, Alene. Ono, bilo je ovo fino i nezaboravno druženje. Nosit ću zauvijek svoju viziju Majbula, Višnje, tvog grada iz kojeg si morao izbjeći i tvoje raje u sebi. Kao da si neko moj, iz moje generacije, iz moga mjesta. Kao da se znamo. A ne znamo se. Vješto si mi ispričao priču i sad me ostavio da čekam nešto. Šta čekam? Ne znam ni ja. Da saznam tvoj usud, šta se dalje s tobom zbilo? Da mi i dalje pričaš svoju priču i kako spas pronalaziš u muzici? Izbjegao si iz kvazi-utočišta tražeći nešto bolje. A da li je ono bolje za kojim tragamo uvijek nužno bolje?
Pause
Osjećaj čitanja autora koji ovako britkim, jasnim, nedvosmislenim jezikom ispisuje priču o mladosti, o prolaznim ljubavima i utjehi, o muzici koja je spasenje, o unutarnjim osjećanjima koja su svetilište i pribježište kada surova stvarnost nagrne izvana i pritišće sve naše pojavno... je neopisiv. Mešković nas uvodi u svijet nimalo naivan, vješto prožet humorom, mladalačkom spikom paralelno jukstaponirajući narativ o ratu, ratnim dešavanjima, upropaštenju mnogih porodica i života zarad toga da nekolicina ljudi koji se poznaju (ali se iz njima svojstvenih razloga ne mogu) pokreću mase ljudi koji se ne poznaju u sukobe, borbu, ratove i napade. Protagonista ove knjige Miki je svako od nas, ili je barem bio u jednom dijelu svoga života. Momačke težnje, snovi, žudnja da se umakne iz sredine koja guši, nerazumijevanje roditelja i nesposobnost da se sa njima pronađe zajednički jezik, potom klasični generacijski jaz u koji se ponire kada se dođe do razgovora o bijegu i povratku. Roditelji vole ono što im je od ranije dato, tradirano, oni ne žele novo, oni samo žele da se sve vrati na staro, kako je i bilo, dočim Miki gleda kako svi njegovi novostečeni prijatelji odlaze za boljom budućnošću. Jedini spas od života u izbjeglištvu je muzika. Njegov žanr muzike je ono što ga odvlači u klub Ukulele koji biva stjecištem najljepšim osjećanjima. No, popratno je da nikada ništa nije ni najljepše ni najgore, već nekako u životu to dvoje uvijek ide skupa. O tome nam priča Mešković.
Fast forward
Meškoviću, nakon što pročitah tvoju knjigu do kraja, ostah zatečen. Inače nisam fan cliffhangera i volim kada je diskurs knjige zaokružena cjelina, no ovo i nije cliffhanger u klasičnom smislu, zar ne? Komotno bih mogao odložiti knjigu na policu, osjetiti unutarnje zadovoljstvo jer sam je pročitao, nositi slike i mogućnost života Emira Pozdera u sebi, da, mogao bih... da nisam zainteresovan šta se to dalje sa Emirom zbilo? Je li uspio u onome što je namjerio? Je li mu sudbina ponudila išta bolje? Da li će ga instinktivne odluke ponovo voditi u novo i neočekivano sutra? To si mi ostao dužan.
Post scriptum
Da sam u boljoj finansijskoj situaciji, koliko sutra bih kupio roman Šator za jednu osobu, nastavak Ukulele Jama, no, nažalost, morat će čekati neke bolje prilike. Svaka preporuka za roman, naročito za one koji kažu da ne vole teško štivo, za one koji ne mogu pratiti težak i zgusnut jezik, za one koji ne vole duge eseje i meditacije autora, za one koji ne žele nerazumljive reference. Ovaj roman može čitati svako, ali [OPREZ!] ovo nije infantilno ni naivno štivo. Vrlo je moguće da nakon pojedinih poglavlja spustite knjigu i utonete u duboko razmišljanje.
Reading like a Nick Hornby novel, with numerous musical references, this is a coming of age tale for a Bosnian teen, with all the usual teenage problems but growing up in a refugee camp in Croatia during the war. Miki’s past experiences, and fears for his brother, colour everything that he is going through. The story has a youthful ease, slipping from humour to tragedy, moment to moment, with an engaging, moving style. Read & reviewed for Whichbook.net
Miki had so looked forward to that summer. His father would be happily retired from a gruelling factory job and his older brother Neno, having returned from his studies in Sarajevo, would teach him to drive. In September, he’d begin secondary school and celebrate his fifteenth birthday with a party for his friends. But it’s 1992 in the former Yugoslavia when a bomb blows Miki’s life apart.
Angažovan, antiratni roman koji osvetljava besmislene podele balkanskih plemena. U isto vreme, ovo je i dirljiva priča o odrastanju, otkrivanju rok muzike, prvih pravih prijateljstava i ljubavnih inicijacija.
It would be a five, judging by the last few chapters. A character that's very familiar and relatable, put into a context of a terrible time in our recent history.
Jedna ne baš tipična priča o odrastanju. Pored težine same adolescenicije, Miki se mora boriti i sa nestankom brata, životom u izbegličkom kampu i svim drugim mukama koje rat donosi.
Teško je komentarisati nešto što ti je ujedno poznato i nepoznato - poznato jer se odvija na domaćem terenu, ali nepoznato jer (srećom) nisam lično proživljavala haos 90-ih godina na Balkanu. Priče koje se odvijaju u ratno vreme često imaju sklonost da pređu u patetiku, ali bih rekla da je Mešković uspeo to da izbegne i da u taman dovoljnoj meri da prenese težinu ovog perioda. Ipak, sve je to moglo da se spakuje u manje strana, s obzirom da druga je polovina knjige najvećim delom ponavljanje epizoda iz prethodnih poglavlja.